Ponekad cujemo njezan sapat pred spavanje, u setnji, pri citanju i taj sapat treba zadrzati, to je njeznost, ljubav, a od nekih drugih glasova se treba lijeciti na vrijeme, dok jos nije kasno, a kad je, nazalost, kasno, treba krenuti svatko svoj sapat traziti.
17.04.2012. (09:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ti si možda u glavi imala neku određenu osobu dok si ovo pisala. Ili možda samo djelomično. Ali, čitatelju to nije ni važno. Jer... ne bi li se gotovo svatko mogao, barem u određenom smislu, prepoznati u ovoj priči? O bi, bi, itekako. Taj glas, ušutkan je kod većine, još dok su bili mali. Ušutkan, no ne i ugušen. Javi se on, povremeno, nekom rjeđe, nekom češće. Poanta ove priče, za mene, je: imamo li hrabrosti, sada kad više nismo djeca, da malo bolje poslušamo što nam ima reći? Ili ćemo se i dalje, iz dana u dan, praviti da nema veze što su naši životi u neskladu s onim što jesmo. Drago mi je šta ti je blog u prvom planu ovaj tjedan. Moći će ljudi pročitati nešto smisleno.
17.04.2012. (11:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
Voljela bih ti na ovaj post ostaviti neki pametan komentar.Znaš i sama da je to nemoguće:) Neke osobe su strašno bolesne zapravo puno osoba je strašno bolesno.Ono što mene najviše dira u ovakvim pričama jest što je čovijek u stanju razoriti sve oko sebe razarajući sebe.Utapajući se i hvatajući slike iz glave koje ustvari uopće ne potiću iz njega.Ne shvaćajući što čini.Začuđujuće je da tada ne vidi čak ni ono najizvornije što je iz njega poteklo.Vlastitu djecu.Uvjeren ,potpuno uvjeren. Nekako uvijek dođem do zaključka da su ljudi često ne odgovorni prema sebi,a samim tim prema svim ostalima.Ponor između dvije osobe,a i razdor koji čovijek sam nosi u sebi obično je obavijen u svjetlucavi celofan opasnih uvjerenja.Po život opasnih uvjerenja.
17.04.2012. (13:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ovo me je potreslo... takvu dušu teško je voljeti, isto kao i zadržati. najbolje je zaboraviti. neki glasovi su rušilački, i treba se znati njima opreti, većina to savlada, neki ne žele. pozz
17.04.2012. (19:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sredovječni udovac
Ponekad cujemo njezan sapat pred spavanje, u setnji, pri citanju i taj sapat treba zadrzati, to je njeznost, ljubav, a od nekih drugih glasova se treba lijeciti na vrijeme, dok jos nije kasno, a kad je, nazalost, kasno, treba krenuti svatko svoj sapat traziti.
17.04.2012. (09:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Andrea-Pisma
tužno, užasno tužno
lijep ti pozdrav
17.04.2012. (09:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
izvorni život
Ti si možda u glavi imala neku određenu osobu dok si ovo pisala. Ili možda samo djelomično. Ali, čitatelju to nije ni važno. Jer... ne bi li se gotovo svatko mogao, barem u određenom smislu, prepoznati u ovoj priči? O bi, bi, itekako. Taj glas, ušutkan je kod većine, još dok su bili mali. Ušutkan, no ne i ugušen. Javi se on, povremeno, nekom rjeđe, nekom češće. Poanta ove priče, za mene, je: imamo li hrabrosti, sada kad više nismo djeca, da malo bolje poslušamo što nam ima reći? Ili ćemo se i dalje, iz dana u dan, praviti da nema veze što su naši životi u neskladu s onim što jesmo. Drago mi je šta ti je blog u prvom planu ovaj tjedan. Moći će ljudi pročitati nešto smisleno.
17.04.2012. (11:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ksenija
Voljela bih ti na ovaj post ostaviti neki pametan komentar.Znaš i sama da je to nemoguće:) Neke osobe su strašno bolesne zapravo puno osoba je strašno bolesno.Ono što mene najviše dira u ovakvim pričama jest što je čovijek u stanju razoriti sve oko sebe razarajući sebe.Utapajući se i hvatajući slike iz glave koje ustvari uopće ne potiću iz njega.Ne shvaćajući što čini.Začuđujuće je da tada ne vidi čak ni ono najizvornije što je iz njega poteklo.Vlastitu djecu.Uvjeren ,potpuno uvjeren. Nekako uvijek dođem do zaključka da su ljudi često ne odgovorni prema sebi,a samim tim prema svim ostalima.Ponor između dvije osobe,a i razdor koji čovijek sam nosi u sebi obično je obavijen u svjetlucavi celofan opasnih uvjerenja.Po život opasnih uvjerenja.
17.04.2012. (13:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sdrugestrane
ovo me je potreslo...
takvu dušu teško je voljeti, isto kao i zadržati. najbolje je zaboraviti.
neki glasovi su rušilački, i treba se znati njima opreti, većina to savlada, neki ne žele.
pozz
17.04.2012. (19:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ToxFox
Ne polazi li zbilja sve iz djetinjstva...
Od prvog dana vučemo za sobom ono što nismo imali...
18.04.2012. (01:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
James
Svaka čast
http://bit.ly/JVswaE
21.04.2012. (07:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...