utorak, 17.04.2012.
Glas
Tražio ga je dugo. Na najrazličitijim mjestima. U vrevi koja razara i u onim najglasnijim tišinama koje baš i nije volio.
A morao ga je čuti. Taj svoj glas. Trebao ga je i žudio je za njim neizrecivo.
Tražio ga je u roditeljskom domu no ostali glasovi bili su preglasni i često puta tako bučni da njegov glas nije nikako dolazio do izražaja. Gledali su ga i željeli čuti njegov glas ali nisu mogli zatomiti svoj. I nisu slušali niti pokušavali vidjeti. Vidjeli su samo vrijedno i začuđujuće poslušno dijete sa kojim nema puno problema. Snaći će se on..tako su mislili i polako ga gledali sve manje.Zatvorio se u čahuru i odlazio u svoj svijet. Nepostojeći, iluzorni ali dovoljno stvaran da osluhne svoj glas. S vremenom mu je postao pretih. Želio je pojačati glasnoću.
Kako su godine prolazile on je kao vrijedno i iznimno poslušno dijete, kasnije mladić, završio školu i fakultet sa izvanredno dobrim uspjehom i u vrlo kratkom vremenu odlučio je svoj glas potražiti u uspjehu. S uspjehom je poželio i moć. I novac. U svojim najboljim postignućima opet ga je mogao čuti, glas se javljao sve češće, govorio istinu ili ne, kao da je bitno. Osjećao je moć, novaca je bilo sve više. Više nije želio čuti glas. Želio je urlik. Divlji, pobjedonosni urlik.
Upoznao je djevojku, zaljubio se...ili je i ona samo bila odjek njegova glasa. Zasnovao je obitelj i kratko vrijeme živio zadovoljnim i mirnim životom.
Nakon nekog vremena počeo mu je smetati njen glas jer..tek je počeo pronalaziti svoj. Glasovi su se sudarali. Preoštro, pregromko, presilovito.
I osjećao je da gubi svoj. Nije ga više čuo tako dobro. Poslovi su loše krenuli, novaca je bilo manje, uspjeh..Prolazna stvar. Osjećao se izgubljeno, rastrojeno, nemoćno.
Počeo je tražiti svoj glas u mnogim ljubavnicama koje su bile mnogi bjegovi. Mislio je da će pronaći svoj glas u strastvenim uzdasima, u nečijim dodirima i lijepim riječima. Da će ga probuditi nečija svilenkasta koža, zaljubljenost u pogledu, strast pod rukama. Postao je umjetnik laži , prevare i izdaje. A glas...kao vjetrom utišan, odnesen. Ostavio je obitelj. Glasova je bilo previše, nije ih želio slušati. Bio je očajan. Nije trpio samoću. Nije podnosio tišinu. U njoj se mogao čuti vrisak svih onih glasova iz prošlosti. Pio je puno, tumarao gradovima . Mislio je da će svoj glas čuti na nekom drugom mjestu, u nekom drugom gradu, u nekoj drugoj ženi, u nekom posebnom dodiru.
Postalo je jače od gladi, žeđi, od života. Ništa drugo nije postojalo.Nitko drugi nije postojao. Ljubav je odavno prestala biti mogućnost. Samo ubitačna , mahnita želja za glasom. Želja koja lomi, razara, uništava, gazi, pali, ostavlja ruševine iza sebe. Ne ostavlja ništa. Samo prazninu. Njegova djeca ga više nisu pamtila. Ona koja ga je nekoć istinski voljela isplakala je odavno sve suze, ostala nije nijedna. Ali pamtila ga je ponekad. U snovima.
Pokušao ga je naći u novootkrivenom bogu. Meditirao je satima. Noćima je ponavljao molitve upućene višoj sili, radio rituale, palio na stotine svijeća.Ponirao je u tišinu u želji da promijeni stanje svijesti. Postati jedan od onih moćnih umova koji lome i stvaraju snagom uma bio je njegov cilj. Predao se potpuno. Klanjao se najpokornije. Svojom krvlju je ispisivao njegovo ime i inicirao se uz molitvu. Stavio je žig pripadnosti na svoje tijelo. Predao se duhom, umom i tijelom. Srce odavno nije postojalo. Ljubav je bila riječ koja se ne izgovara. Zaboravio je i svoje ime. Bilo je dovoljno biti sljedbenik. Jedan od njih.
Fokus je bio jači od ičega. Uvjerenost moćnija od bilo čega. Bio je strpljiv i čekao..čekao da ga napokon čuje, da ga bar na trenutak osluhne. Čeznuo je i žudio onako kako onaj koji bezglavo voli čezne . I želi se samo stopiti ...sjediniti..
Vrijeme je prolazio. Nije mogao vidjeti svoj odraz. Vidio je samo odraz onoga u koga beskompromisno vjeruje. Mislio je da ima vizije. Čuo je mnoge glasove ali u tom pomahnitalom vrištanju niti jedan nije bio njegov. Nije ga osjećao svojim. Ali navikavao se na njih. Nije više imao niti izbora.
Riječi su odjekivale, stotine raznih molitva koje je naučio i kojima se klanjao postale su njegove misli, glasovi mnogih žena već pomalo zaboravljenih, odjekivali su iz njegove utrobe, glasovi roditelja i prijatelja iz prošlosti , raznih poslovnih partnera iz nekih zaboravljenih vremena, glas žene koju je volio, djece....pretvarali su se u potres u njegovom tijelu, u razaračku vulkansku bujicu...
Otvarao je usta da vikne, da ispusti zvuk, glas, vrisak, krik.. Da zaustavi taj splet koji ga je sustavno uništavao.Da pronađe tišinu, da se odmori i predahne..
Otvarao je usta..nije bilo niti jednog jedinog glasa..
- 08:00 -
