nedjelja, 21.08.2022.
Prianjanje
Riječ rijetka kao i pojava
Prianjanje
djeteta uz majku
čovjeka uz čovjeka
čovjeka uz mekoću ili dobrotu
Dijete se privija k tebi
dok ti prianjaš uz spravu u rukama
ne ispuštaš ju satima
ona ti nudi iluziju i laž
blještavilo i bljesak sreće
dijete je gladno i žedno ljubavi
prianjanja uz nježnost
uz toplinu i dodir
privija se ali ne osjećaš
ne vidiš i ne čuješ
uz što ćeš se stisnuti
kome i čemu
ćeš se priviti
kada sav lažni sjaj izblijedi
kada nestane slika i ton
kada se sve ogoli i ostane praznina
Sunce prianja moru
stapa se s njim kada zalazi
pauk se stapa sa svojom
paučinastom mrežom
oblaci prianjaju nebu
drvo je jedno sa zemljom
možeš li biti barem na tren
jedno
sa onim drugim pored sebe
podijeliti taj trenutak
prianjanja
misli, osjeta, riječi
jer riječi su misli
a misli su život sam
život je isprazno postojanje
bez trenutaka povezanosti
stapanja i spajanja
bez paučinastog prianjanja
mekog i toplog
- 15:03 -
četvrtak, 18.08.2022.
Voće, knjige i biljke
Jako me pogodio post od Ipsilonke.
Pogodili su me i mnogi kometari.
Zato se sjetih ovoh svog posta i ponavljam ga
Ona u trgovinama gleda samo knjige, voće i biljke.
Sa iskrom u očima i oduševljenjem kao da je našla savršenog novog dečka, donosi biljke kući.
Pokazuje mi hrpe knjiga u sobi, one se samo gomilaju, biljke donosi i brine o njima sa neizmjernom ljubavlju i pažnjom,
skoro pa plače kada joj poneka uvene.
Soba će joj uskoro izgledati poput predivne džungle.
Treba učiti brinuti o biljkama. Kao i o djeci. Ljudima.
Treba ih njegovati
Ona je već žena. No dijete je. Uči se životu
Rastu, pupanju, cvjetanju, truljenju, propadanju, umiranju.
I kako je život često krhka biljka.
Ona nešto mlađa je sa nepunih četrnaest glasni aktivista.
zasad još kod kuće, no u budućnosi tko zna.
Ona zna sve o ženskim pravima, svim oblicima diskriminacije, priča o toleranciji i razumijevanju.
Dosta je glasna u svojoj borbenosti.
Ljudi koji kupuju biljke, voće i knjige, moraju biti dobri ljudi.
oni, koji sa četrnaest, tek na početku nekog većeg života, vjeruju u slobodu, jednakost i razumijevanju,
kojima je srce otvoreno, a duh velik, imaju velike šanse za veći život.
Zadnje vrijeme često razmišljam o vašim klimavim zubićima, o mliječnoj nevinosti, prvim osmjesima
o uspavljivanju tijelom uz tijelo pred kišu i grmljavinu, sušenju tanke i mirisne kose
prvim koracima, riječima, slovima,
Često se sjetim i vaših svađa
Teških riječi kada ste već bile svjesne što riječi mogu, mučnih i ružnih trenutaka, jer kada si više od desetljeća i otac i majka, a nisi još naučio da oboje ne možeš biti
Ti trenuci sada, su u sivkastoj izmaglici.
Ne pamtim ih.
Samo ih osjećam na svinutim leđima.
I kada vičete i zamjerate mi moje krive izbore, stranputice i loše izbore
Ja vas volim još više
I kada okrećete glavu na drugu stranu na neku moju misao o životu, savjet ili pokušaj smjera
Ja vas volim još jače
Kada ignorirate moj pokušaj ponavljanja da je život lijep, jer vam se često čini mračan, težak i bez smisla
Ja vas volim još dublje
I govorit ću vam iz petnih žila da je život satkan od vatromet nježnih trenutaka dobrote i ljubavi koji spašavaju.
Jer spasile su mene bezbroj puta
Možda vas to spasi...
A spasit će vas i knjige, voće i biljke
- 16:26 -
nedjelja, 07.08.2022.
Prodavač smijeha, igralište života i trganje perspektive
Prije 7 godina
Nedavno mi je moj najdugovječniji muški prijatelj D. ,pričao kako razmišlja, kako će, kada odradi još neke stvari u životu, učiniti korjenite promjene. Krenuti ispočetka. Napustiti sve već viđeno, istrnuti se iz monotonije i krenuti...
"Nemoj mi se smijati M., kada ti kažem. Ideja je pomalo, zapravo dosta luda"- rekao je.
"Neću se smijati, obećajem, časna riječ", kroz smijeh sam mu rekla, vrteći glavom sve moguće lude ideje koje bi mu mogle pasti na pamet.
Iako se znamo gotovo oduvijek, ne možda sa nekog dječjeg igrališta ili iz pijeska sa kanticama u rukama i pijeskom u ustima, znamo se sa nekih drugih igrališta. Igrališta mladosti, koja su jednako tako, često puta bolna, kao i padovi s ljuljačke ili tobogana,ili otimanje najdraže lopatice sa kojom grabiš pijesak i gradiš najljepše kule. Na tim igralištima sazrijevanja, često puta gradiš kule u pijesku i zaista vjeruješ, da je tvoja..ili tvoja i njegova, njezina..baš ona najbolja..Ona koja će trajati zauvijek. Ali vjetar uvijek nenadano dođe i kula ipak, postane samo pregršt zrnaca, rasutih svuda oko tebe, rasutih..u tebi...
I pričao mi je moj dragi prijatelj D. Pričao mi je kako ima san, san da ostavi sve poznato i iznajmi balon. Da, onaj veliki, onaj koji luta zrakom i ljudima daje komadić užitka. Malo bijega i drugačiju perspektivu. On želi prodavati san i nestati po svijetu, upoznajući mnoga nepoznata mjesta, mnoge drugačije perspektive, mnoge nove osmijehe..
On želi biti prodavač smijeha.
"Vjeruješ li u mene da to mogu? Ostaviti sve i samo otići..otići u nepoznato?- pitao me pomalo sa strahom.
"Naravno da možeš. Vjerujem i kada ti ne vjeruješ"- rekla sam mu bez fige u džepu.
I vjerovala sam. Potpuno i punog srca.
I znam da ću i ja jednom ukrasti komadić tog sna. A meni ne mora prodavati smijeh. Ja se smijem čim ga vidim i smijem se kako nas je život uvijek spajao, na najčudnije načine.
Sretna sam što ga znam...
.......
Iz nekog čudnog i neobjašnjivog razloga, nedugo zatim, sjetila sam se događaja, kojeg sam već davno, izbrisala iz svoje memorije, trudeći se tada, najviše što mogu. Kada je otac moje djece , čovjek kojega sam voljela jako, otišao bez puno riječi i objašnjenja, proveo je ipak, još jednom, jedan vikend sa svojim kćerima. Spletom životnih okolnosti, započeli smo razgovor uz čašu votke i moje nezaustavljive želje za zaboravom. On se tada činio sretan, sretan što počinje ispočetka, ostavljajući naš dom, djecu, mene...
Votka pomiješana sa tugom i boli, pokazala se kao ubojita kombinacija. Kombinacija koja pomaže amneziji trenutka, koja briše i rasplinjuje, ali priziva očaj. I u sekvenci koja mi se urezala u sjećanje i koja nije podlegla amneziji, u trenutku one alkoholne euforije, rekao mi je.."Uvijek si bila divan prijatelj"
Te riječi, u tom trenutku u vremenu, bile su nož koji je polako ulazio u svaku moju stanicu. One su bile oštrica koja reže polako i mučeći. Ne ubija brzo i bezbolno. Kirurškom preciznošću, bez rukavica i sterilnosti, ubijala me ta rečenica danima, tjednima...
Jer, ja sam bila. A on to nije bio nikada.
Otrežnjenje je bilo najgore u životu. Kada se trijezniš od tuge i boli, pomiješane sa dosta votke, trijezniš se danima. A neke riječi, niti najdublja amnezija ne može izbrisati.
To je bio naš zadnji razgovor. Otišao je i nikada se više nije vraćao. Kćeri vjerojatno ne bi prepoznao da im se pogledi sretnu, negdje..u nekoj ulici života..
.......
U balonu je zasigurno dobra perspektiva. U meni je velika vjera u mog prijatelja koji stvara svoj san. Uvijek sam imala jaku vjeru u ljude. Često sam strmoglavo padala baš na njoj. Ali znam da je to ipak..stvar perspektive. Nikada mi nije trebao balon. Često sam mijenjala pogled i kut gledanja. Najčešće sebe.
Pa sam si djelovala kao lomljivo dijete sa svim svojim izgrađenim i srušenim kulama na igralištu života. A onda opet kao djevojčica koja se nezaustavljivo vrti u krug. Nasmijana, bez obzira, što zna, da će se vrtiti još puno. I bila sam se i najveći neprijatelj i ona koja se voli i zavodi sebe sobom. I gleda se u ogledalu..čudi..divi se..
I bila sam si i oštar kritičar, poput strogog oca koji guši i ne pušta..
I ona milostiva, blaga i nježna majka, koja prepoznaje, vidi, shvaća i osjeća...
I partner koji laže gledajući u oči i onaj koji je vjeran i iskren...
I mijenjala sam kuteve, udaljavala se i išla naprijed, izoštravala i mijenjala boje, nijanse, produbljavala i mjerila...
Vrtila se često, hodala mnogo puta nekim tuđim cipelama...
I strgala si onu usku perspektivu gledanja, onaj polazišni kut iz kojeg je tako teško ponekad izaći.
Jer kada si tamo, onda si zaglavljen u njemu
Jedno mogu reći sama sebi, nakon mnogih vrtnji i jakih zagriza
"Bila si uvijek divan prijatelj"
A perspektiva je divan materijal na igralištu života...
.....
Neki dan sam srela svog prijatelja D.
Dugo ga nije bilo u mom gradu.
Nakon dosta godina sjeli smo i dugo pričali
Nije kupio balon, niti prodaje smijeh i snove , ali u njemu još puno smijeha i djeteta ima.
Bavi se keramikom, sanja o kućici na selu i nije zaboravio neke svoje snove.
Još mu vjerujem.
I vjerujem njegovom smijehu.
A kad vjeruješ nečijem smijehu, to je sve.
Časna riječ.
- 17:56 -
petak, 05.08.2022.
Kad poželiš želju
Kada sam imala 19 bila sam studentica. Moji su prodali stan i privremeno živjeli nekoliko mjeseci u drugoj zgradi, dok su čekali da se usele u kuću koju su kupili.
Kada sam dolazila kući te jeseni i zime, često sam gledala u osvijetljene prozore stanova preko puta.
Vidjela sam samo siluete, obrise radosti i mira. Obitelji sa djecom koje su vjerojatno pripremale večeru, pekli palačinke, pomagali djeci sa zadaćama, razgovarali o proteklom danu.
Poslije su djeca otišla na spavanje, a oni su gledali televiziju, vodili ljubav i pričali o planovima za sutrašnji dan, idući tjedan.
Tako sam tada mislila. I poželjela isto. Mir. Smiraj.
Želja.
Dosta sam razuzdano tada živjela sa nekih 19, 20 godina. Stopirala sam sa cimericom po državi uzduž i poprijeko, bez imalo straha.
Noći nikada nisu bile za spavanje, nekih se niti ne sjećam.
Razuzdana luda mladost..
I taj pogled u lijepo zamračene, ali dovoljno osvijetljene prozore iza kojih se skriva neki potpuno drugačiji život, probudio je umor.
I želju.
Želju za promjenom.
Želja je tada bila ispravna ali pogrešno shvaćena. S moje strane.
Mir. Asocijacija na obitelj. Nježnost. Toplinu.
Tri godine kasnije nakon još dosta burnih noći, bezbrižnih putovanja, puno nemira i mnogih ljudi sa kojima se moj život isprepleo, želja se ostvarila.
Želja za mirom. Tada čak pomalo zaboravljena. S moje strane.
Ali ona me nije zaboravila. Obitelj. Dijete. Mir.
Odgovornost. Briga.Loši poslovi. Egzistencijalni problemi.
Uglavnom nemir.
Nekoliko godina kasnije previše nemira. I puno neostvarivih želja.
Jedno morsko ljetovanje. Pronalazim pištolj u njegovoj maloj torbici koju nosi oko struka dok nosi dijete na rukama.
Šok. Tresem se i ne mogu prestati.
Za obranu, kaže.
Možeš i ti dobiti jedan. Onako ženski, mali, damski.
Obrana će mu već ubzo postati da nije sretan i da planira otići.
Odlazi uskoro, skuplja svoje stvari. Briše desetljeće života. Već duže ima drugu ženu.
Djeca su premala. Ne razumiju puno.
Pištolja se ne sjećaju.
Ja se sjetim onih pogleda u prozore u onim bezbrižnim večerima, kada su se iza njih pekle palačinke, djeca su se svađala, neki su pisali zadaće, slušali muziku, kasnije su zajedno kupali lijepu mirišljavu djecu, djeca su ubrzo zaspala, a oni su planirali daljnji lijep zajednički život.
Možda ljetovanje na more. Možda izlet za vikend.
A možda i nisu. .Možda sam ja samo tako željela.
Možda su djeca plakala jer nisu mogli dobiti ono što su željeli, možda je netko dobio otkaz, možda je netko imao ljubavnika i glumio da se ništa ne događa, dok nije došao dan kada je rekao da nije sretan. I da planira otići.
Možda je netko bjesomučno vrijeđao i tukao svoju ženu dok su se ugasila ta svjetla. Ili dok još nisu.Možda...
A ja sam vidjela samo sreću. Mir. Toplinu.
Vidimo samo ono što želimo. Što nam nedostaje.
Želja trpi sve. Ne papir, nego želja.
U želji je zanemaren razlog, povod, posljedice.
Želja je afekt trenutka. Traženje smisla u besmislu.
Pazi što želiš...
Dobro se kaže
No, možda me ta želja i spasila.
Možda bi bila u nekom jarku, nakon što bi mi na cesti stao netko tko ne treba.
Možda bi lutala razuzdano noćima . Ishod na sreću nepoznat.
I sada nakon mnogo godina od tih prozora i mnogo godina od tog odlaska, ja u svojim šetnjam ponekad zaustavim pogled na nekom osvijetljenom prozoru.
I zapitam se, koliko je želja dobra stvar. I što je zapravo mir. Koliko sam pažljivi promatrač života oko sebe.
Više ne težim baš miru. Precijenjena je kategorija
Nemir pokreće.
Nemir da vidim još, osjetim još, doživim, upijem, shvatim i naučim još.
Daleko od mnogih osvijetljenih prozora koji su najčešće iluzija.
Projekcija nas samih.
I naših često krivo shvaćenih želja.
- 16:52 -
