Kada sam imala 19 bila sam studentica. Moji su prodali stan i privremeno živjeli nekoliko mjeseci u drugoj zgradi, dok su čekali da se usele u kuću koju su kupili.
Kada sam dolazila kući te jeseni i zime, često sam gledala u osvijetljene prozore stanova preko puta.
Vidjela sam samo siluete, obrise radosti i mira. Obitelji sa djecom koje su vjerojatno pripremale večeru, pekli palačinke, pomagali djeci sa zadaćama, razgovarali o proteklom danu.
Poslije su djeca otišla na spavanje, a oni su gledali televiziju, vodili ljubav i pričali o planovima za sutrašnji dan, idući tjedan.
Tako sam tada mislila. I poželjela isto. Mir. Smiraj.
Želja.
Dosta sam razuzdano tada živjela sa nekih 19, 20 godina. Stopirala sam sa cimericom po državi uzduž i poprijeko, bez imalo straha.
Noći nikada nisu bile za spavanje, nekih se niti ne sjećam.
Razuzdana luda mladost..
I taj pogled u lijepo zamračene, ali dovoljno osvijetljene prozore iza kojih se skriva neki potpuno drugačiji život, probudio je umor.
I želju.
Želju za promjenom.
Želja je tada bila ispravna ali pogrešno shvaćena. S moje strane.
Mir. Asocijacija na obitelj. Nježnost. Toplinu.
Tri godine kasnije nakon još dosta burnih noći, bezbrižnih putovanja, puno nemira i mnogih ljudi sa kojima se moj život isprepleo, želja se ostvarila.
Želja za mirom. Tada čak pomalo zaboravljena. S moje strane.
Ali ona me nije zaboravila. Obitelj. Dijete. Mir.
Odgovornost. Briga.Loši poslovi. Egzistencijalni problemi.
Uglavnom nemir.
Nekoliko godina kasnije previše nemira. I puno neostvarivih želja.
Jedno morsko ljetovanje. Pronalazim pištolj u njegovoj maloj torbici koju nosi oko struka dok nosi dijete na rukama.
Šok. Tresem se i ne mogu prestati.
Za obranu, kaže.
Možeš i ti dobiti jedan. Onako ženski, mali, damski.
Obrana će mu već ubzo postati da nije sretan i da planira otići.
Odlazi uskoro, skuplja svoje stvari. Briše desetljeće života. Već duže ima drugu ženu.
Djeca su premala. Ne razumiju puno.
Pištolja se ne sjećaju.
Ja se sjetim onih pogleda u prozore u onim bezbrižnim večerima, kada su se iza njih pekle palačinke, djeca su se svađala, neki su pisali zadaće, slušali muziku, kasnije su zajedno kupali lijepu mirišljavu djecu, djeca su ubrzo zaspala, a oni su planirali daljnji lijep zajednički život.
Možda ljetovanje na more. Možda izlet za vikend.
A možda i nisu. .Možda sam ja samo tako željela.
Možda su djeca plakala jer nisu mogli dobiti ono što su željeli, možda je netko dobio otkaz, možda je netko imao ljubavnika i glumio da se ništa ne događa, dok nije došao dan kada je rekao da nije sretan. I da planira otići.
Možda je netko bjesomučno vrijeđao i tukao svoju ženu dok su se ugasila ta svjetla. Ili dok još nisu.Možda...
A ja sam vidjela samo sreću. Mir. Toplinu.
Vidimo samo ono što želimo. Što nam nedostaje.
Želja trpi sve. Ne papir, nego želja.
U želji je zanemaren razlog, povod, posljedice.
Želja je afekt trenutka. Traženje smisla u besmislu.
Pazi što želiš...
Dobro se kaže
No, možda me ta želja i spasila.
Možda bi bila u nekom jarku, nakon što bi mi na cesti stao netko tko ne treba.
Možda bi lutala razuzdano noćima . Ishod na sreću nepoznat.
I sada nakon mnogo godina od tih prozora i mnogo godina od tog odlaska, ja u svojim šetnjam ponekad zaustavim pogled na nekom osvijetljenom prozoru.
I zapitam se, koliko je želja dobra stvar. I što je zapravo mir. Koliko sam pažljivi promatrač života oko sebe.
Više ne težim baš miru. Precijenjena je kategorija
Nemir pokreće.
Nemir da vidim još, osjetim još, doživim, upijem, shvatim i naučim još.
Daleko od mnogih osvijetljenih prozora koji su najčešće iluzija.
Projekcija nas samih.
I naših često krivo shvaćenih želja.
Post je objavljen 05.08.2022. u 16:52 sati.