nedjelja, 07.08.2022.
Prodavač smijeha, igralište života i trganje perspektive
Prije 7 godina
Nedavno mi je moj najdugovječniji muški prijatelj D. ,pričao kako razmišlja, kako će, kada odradi još neke stvari u životu, učiniti korjenite promjene. Krenuti ispočetka. Napustiti sve već viđeno, istrnuti se iz monotonije i krenuti...
"Nemoj mi se smijati M., kada ti kažem. Ideja je pomalo, zapravo dosta luda"- rekao je.
"Neću se smijati, obećajem, časna riječ", kroz smijeh sam mu rekla, vrteći glavom sve moguće lude ideje koje bi mu mogle pasti na pamet.
Iako se znamo gotovo oduvijek, ne možda sa nekog dječjeg igrališta ili iz pijeska sa kanticama u rukama i pijeskom u ustima, znamo se sa nekih drugih igrališta. Igrališta mladosti, koja su jednako tako, često puta bolna, kao i padovi s ljuljačke ili tobogana,ili otimanje najdraže lopatice sa kojom grabiš pijesak i gradiš najljepše kule. Na tim igralištima sazrijevanja, često puta gradiš kule u pijesku i zaista vjeruješ, da je tvoja..ili tvoja i njegova, njezina..baš ona najbolja..Ona koja će trajati zauvijek. Ali vjetar uvijek nenadano dođe i kula ipak, postane samo pregršt zrnaca, rasutih svuda oko tebe, rasutih..u tebi...
I pričao mi je moj dragi prijatelj D. Pričao mi je kako ima san, san da ostavi sve poznato i iznajmi balon. Da, onaj veliki, onaj koji luta zrakom i ljudima daje komadić užitka. Malo bijega i drugačiju perspektivu. On želi prodavati san i nestati po svijetu, upoznajući mnoga nepoznata mjesta, mnoge drugačije perspektive, mnoge nove osmijehe..
On želi biti prodavač smijeha.
"Vjeruješ li u mene da to mogu? Ostaviti sve i samo otići..otići u nepoznato?- pitao me pomalo sa strahom.
"Naravno da možeš. Vjerujem i kada ti ne vjeruješ"- rekla sam mu bez fige u džepu.
I vjerovala sam. Potpuno i punog srca.
I znam da ću i ja jednom ukrasti komadić tog sna. A meni ne mora prodavati smijeh. Ja se smijem čim ga vidim i smijem se kako nas je život uvijek spajao, na najčudnije načine.
Sretna sam što ga znam...
.......
Iz nekog čudnog i neobjašnjivog razloga, nedugo zatim, sjetila sam se događaja, kojeg sam već davno, izbrisala iz svoje memorije, trudeći se tada, najviše što mogu. Kada je otac moje djece , čovjek kojega sam voljela jako, otišao bez puno riječi i objašnjenja, proveo je ipak, još jednom, jedan vikend sa svojim kćerima. Spletom životnih okolnosti, započeli smo razgovor uz čašu votke i moje nezaustavljive želje za zaboravom. On se tada činio sretan, sretan što počinje ispočetka, ostavljajući naš dom, djecu, mene...
Votka pomiješana sa tugom i boli, pokazala se kao ubojita kombinacija. Kombinacija koja pomaže amneziji trenutka, koja briše i rasplinjuje, ali priziva očaj. I u sekvenci koja mi se urezala u sjećanje i koja nije podlegla amneziji, u trenutku one alkoholne euforije, rekao mi je.."Uvijek si bila divan prijatelj"
Te riječi, u tom trenutku u vremenu, bile su nož koji je polako ulazio u svaku moju stanicu. One su bile oštrica koja reže polako i mučeći. Ne ubija brzo i bezbolno. Kirurškom preciznošću, bez rukavica i sterilnosti, ubijala me ta rečenica danima, tjednima...
Jer, ja sam bila. A on to nije bio nikada.
Otrežnjenje je bilo najgore u životu. Kada se trijezniš od tuge i boli, pomiješane sa dosta votke, trijezniš se danima. A neke riječi, niti najdublja amnezija ne može izbrisati.
To je bio naš zadnji razgovor. Otišao je i nikada se više nije vraćao. Kćeri vjerojatno ne bi prepoznao da im se pogledi sretnu, negdje..u nekoj ulici života..
.......
U balonu je zasigurno dobra perspektiva. U meni je velika vjera u mog prijatelja koji stvara svoj san. Uvijek sam imala jaku vjeru u ljude. Često sam strmoglavo padala baš na njoj. Ali znam da je to ipak..stvar perspektive. Nikada mi nije trebao balon. Često sam mijenjala pogled i kut gledanja. Najčešće sebe.
Pa sam si djelovala kao lomljivo dijete sa svim svojim izgrađenim i srušenim kulama na igralištu života. A onda opet kao djevojčica koja se nezaustavljivo vrti u krug. Nasmijana, bez obzira, što zna, da će se vrtiti još puno. I bila sam se i najveći neprijatelj i ona koja se voli i zavodi sebe sobom. I gleda se u ogledalu..čudi..divi se..
I bila sam si i oštar kritičar, poput strogog oca koji guši i ne pušta..
I ona milostiva, blaga i nježna majka, koja prepoznaje, vidi, shvaća i osjeća...
I partner koji laže gledajući u oči i onaj koji je vjeran i iskren...
I mijenjala sam kuteve, udaljavala se i išla naprijed, izoštravala i mijenjala boje, nijanse, produbljavala i mjerila...
Vrtila se često, hodala mnogo puta nekim tuđim cipelama...
I strgala si onu usku perspektivu gledanja, onaj polazišni kut iz kojeg je tako teško ponekad izaći.
Jer kada si tamo, onda si zaglavljen u njemu
Jedno mogu reći sama sebi, nakon mnogih vrtnji i jakih zagriza
"Bila si uvijek divan prijatelj"
A perspektiva je divan materijal na igralištu života...
.....
Neki dan sam srela svog prijatelja D.
Dugo ga nije bilo u mom gradu.
Nakon dosta godina sjeli smo i dugo pričali
Nije kupio balon, niti prodaje smijeh i snove , ali u njemu još puno smijeha i djeteta ima.
Bavi se keramikom, sanja o kućici na selu i nije zaboravio neke svoje snove.
Još mu vjerujem.
I vjerujem njegovom smijehu.
A kad vjeruješ nečijem smijehu, to je sve.
Časna riječ.
- 17:56 -
