srijeda, 28.03.2012.
Prtljaga
U početku je sve stalo u jednu slatku torbicu. Želje, snovi, zanos, očekivanja, čežnje, nadanja i planovi...puno planova. Torbica je laka, slatko ružičasta i nosi se onako nonšalantno prebačena preko ramena, onako kako već nose djevojke od recimo šesnaest. Pogled prema nebu, čvrsti stav i uspravno držanje. Osmijeh u stotinu nijansi. Korak lak jedva da dodiruje tlo. Zanos životom gotovo opipljiv .Mahnita strast i glad za svim onim neotkrivenim svjetovima.
I onda se nekako počne događati ono što nazivamo Život. S godinama i iskustvom torbica se nekako puni. Prtljaga više nije slatka i zanesena a torbica nije nevino ružičaste boje. Onaj čas kada ju ne možemo više zatvoriti i nekako se čudimo jer...treba nam veća torba. Bol i tuga dolaze u paketu. Neispunjena očekivanja, zapostavljeni snovi, nerealizirani planovi i čežnje koje su ostale čežnje.Ljubavi za koje se pokazalo da i nisu bile ljubavi kakve smo mislili da jesu. Bio je to samo naš iskrivljeni doživljaj, pogled kroz kaleidoskop želja.
Padovi i lomovi, naučena ponašanja, stavovi za koje mislimo da su apsolut, razmišljanja koja ne želimo mijenjati, ljudi koje se bojimo pustiti i oni kojima se nadamo da će se nekim čudom vratiti mada im tu više nikako nije mjesto. I teret je sve veći, korak je težak, leđa su pognuta, pogled više ne gleda gore. Ali ga nekako volimo nositi i ne želimo ga pustiti. Da li bi opstali bez svega toga?
Došao je u njen život, sasvim slučajno. Korak po korak mijenjao je njena tvrdokorna razmišljanja, stavove je stavljao na kušnju. Njegova prisutnost ispunjavala ju je nekim mirom. Mislila je da će joj pomoći nositi njenu prtljagu. Više nije mogla sama. Bio je uvijek tu, spreman i brižan. Podrška, pomoć i utjeha. Nije bio čovjek od puno riječi, ostala je dotaknuta njegovim djelima. Vidio ju je onako kako drugi do tada nisu. Njegov dodir se savršeno uklapao i ispreplitao s njenim, njegove misli su ispisale stotinu njenih stihova.
Ali ga ona nije vidjela. Teret je pritiskao sve više, rušio, stezao, ranjavao. Svakim danom bio je sve teži poput kamene tvrđave.
Tuga, razočaranja, lomovi, krhotine, izdaja, laž, prevara.. dobivale su bitku protiv zanosa, ljubavnosti, razumijevanja, želja, snova. Njihova borba bila je krvoproliće. Rat nad ratovima. U kojoj su svi bili i pobjednici i oni koji gube. Previše krvi, znoja i suza. Previše za jedan život. A ona je samo željela biti slobodna. I lakog koraka. Poput djevojke od nekih šesnaest.
On je čekao dugo. No bio je postojan i strpljiv. I znao je voljeti. I vidjeti do srži. Bio je nepokolebljiv. Rezao joj je tugu iz kose. I stavljao leptire u pogled.
Ali ona je jednostavno više voljela svoju sada već veliku torbu. Jer mislila je da je to ona. Kako bi uopće mogla zamisliti život bez svih tih nakupina sjećanja, uspomena, žudnji, prošlosti koja je još tako živa? Bilo bi to nalik samoubojstvu. To zaista nije opcija. I nastavljala je vući zadnjim snagama izdržljivosti. I gurati. I trpiti i skupljati krhotine.
Znao je da ju mora pustiti. Konkurencija je prejaka i on jednostavno nije imao šanse. Kako da se bori protiv neizbrisanih sjećanja, kako da dijeli poljupce neumrlim nadanjima, kako da vodi ljubav sa snovima kojih se tako grčevito držala. Bilo bi to voljenje nekog drugog. Nekog tko se može metamorfozirati ali ne želi. A znao je da je dovoljan jedan mali klecavi korak. Onaj tako težak početak a tako divan..oslobađajuć.
Uzeo je torbe , njemu su bile tako lake. Trčala je za njim luđačkog pogleda . Ali nekako je znala da je to jedina šansa za spas, jedina nada da će ikada više podići pogled, naći svoj odraz, iskopati svoje riječi. Bacio ih je u rijeku čak i pod cijenu njenog bezuvjetnog odlaska. I po cijenu mržnje.
Nikada nije vidio takav pogled. Pogled koji ruši, razara, vrišti, pali, davi, ubija...pogled koji bjesni, divlja mahnito.
Nije mogla hodati jer navikla se na drugačiji hod. Nije mogla gledati jer više nije znala podići pogled prema oblaku. Bila je poput djeteta koje klečeći i divljajući moli za milost.
I plače i vrišti, urla i ruši sve pred sobom. Nije mogla govoriti, kao da je zaboravila sve jezike koje je znala. Bila je u tunelu straha, očaja i beznađa. Strah od kojeg su pucale kosti, strah od kojeg je bolio svaki i najmanji djelić tijela.Osjećala se osakaćeno, amputirano, odsječeno.
Klečeći je pokušavala naći nešto gdje bi mogla vidjeti svoj odraz. Dugo ga nije željela vidjeti. Osmijeh je odavno zaboravila. Iskra i sjaj bile su samo davno zaboravljene riječi.
Puzajući, bez želje za hodom domogla se vode. Korak po korak ugledala je sliku. Sliku nečega zaboravljenog, pokopanog, umrlog, sahranjenog. Počela se prepoznavati uz krikove i trudove novog rođenja. Počela je osjećati neki nagovještaj radosti, sloboda se budila.
I krenula je...djetinje lakog koraka...
Slobodna i gola do kosti...
- 22:28 -
nedjelja, 25.03.2012.
Diler
Imao je prvoklasnu robu. Njegove riječi su bile najbolje kvalitete.
Čiste, omamljujuće, zanosne. Vodile su u neku drugu dimenziju svijesti.
Sreli smo se slučajno. Onako kako srećete dilera.
Nudio je svoje riječi a cijena nije bila mala.
Isplata je bila neodgodiva, beskompromisna i skupa.
Trebala sam ih i nisam pitala za cijenu.
Kupovala sam riječi i plaćala ih osmijehom i blizinom.
Prisutnošću i stihovima. Bojama i krilima.
Sjajem i letom.
No želja je bila sve jača i cijena je rasla.
Plaćala sam dodirima i ispoviješću
Zagrljajima i gorljivošču, žudnjom i rukom u ruci..
Snovima, idejama, spoznajama i znanjem...
Imao me u šaci, onako kako svaki diler može imati jednog ovisnika
A riječi sam slagala u kosu, u pogled, u korak, u svaki dio svog tijela, pokret, osmijeh
A ovisnost je vikala..."još.."
Diler se osmijehivao, naslađivao, rugao, želio, uživao, prodavao riječi poput svake druge robe
I bio je nemilosrdan, okrutan i proračunato hladan
Kupaca je bilo sve više a robe sve manje
Glad je bila sve žešća i željela sam svoju dozu više od ičega
Ruke su drhtale, srce je lupalo, pogled je bio mahnit
Fokus je bio samo jedan a cilj čvrst i odlučan.Želja je divljala.
Željela sam te riječi i nije bilo stvari koja bi me mogla spriječiti u naumu...
Da ih kupim pa makar bile po cijeni moje duše
Trebala sam ih a on je imao najbolju robu.
Glasovi su vrištali i vodlili svoju mračnu igru
I kupovala sam ih predanošći i odanošću
Postojanošću i razumijevanjem
Vođenjem ljubavi i iskrenošću
Odricanjem i požrtvovnošću
Svojom dušom...
I tada sam prestala biti ja
Kupovala sam ih sobom...
Tijelom i duhom, srcem i umom
I tu sam prestala postojati
To su sada bile samo riječi upletene u moju kosu, začahurene u mom pogledu, ispisane u mom osmijehu
Riječi istetovirane na svakom dijelu moje kože i ne samo kože..i dalje...do kostiju
Bila sam na onom nekom mjestu gdje je izgubljena svaka nada za spasenje
Plesala sam po rubu i nedostajao je jedan maleni klecavi korak da odem..zauvijek i bespovratno
Bila sam u tunelu zvanom nepostojanje..u tunelu zvanom bol i očaj
Bila sam ovisnik koji ne zna da je ovisan i ne želi spas..
Želi još samo malo, još koju riječ, koje slovo, koji stih...i želi to jako, najjače
Ali njemu je ponestalo riječi
Nestale su netragom u magličastim noćima
Nepostojeće poput zanosa, poput čežnje za nekim koja prestaje biti čežnja
Poput traga u pijesku, poput fatamorgane
I očajanje je bilo veliko, ljutnja je rasla, tuga je postala materijalizirani oblik života
I onda tako bez riječi lutala sam tunelom
Izgubljena i neprepoznata
Slomljenih krila u potrazi za fiksom
Tražila sam riječi u svakom pogledu, molila i preklinjala za njih u svakom odrazu
Nadala im se, klečala ponizno u svom htijenju i želji da ih dohvatim, da doprem do njih nekim čudom
A trgovca riječima više nije bilo
Samo noći..prazne, nerječite, neizrečene, šutljive
Istinite i vrišteće
Oči u oči sa dušom..sa svojom tišinom
Koju nisam željela čuti
Od koje sam bježala
I onda svjetlo
Malo, tek vidljivo, neki glas koji sam jedva mogla pojmiti kao svoj
Jer..dugo ga nisam čula
I neki pogled..stran, čudan, dalek
Ali sa iskrom..koja je govorila da je samo moja
Da li je ?
I ta vrištuća tišina postala je isprva vrištuća melodija
Koja se transformirala u melodiju divnog zvuka, nekih novih nota
I taj sjaj..nemoguće da je moj...no osjećam ga tako jasno
I jednostavno mora biti ...
I neki ispočetka poluosmijeh ali tako pun topline
Da li sam to ja?
I odbljesak i odraz svih tih riječi u jednoj jedinoj sjeni
Koju sam krenula loviti pa makar iskrvarila
Ali tu je..blizu..
I moja je..samo moja
I ja krećem..
Na put bez jedne jedine riječi
I ja sam spašena...
- 00:02 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
petak, 23.03.2012.
Sila
Ja sam san i budnost
nemir i smiraj
rast i odumiranje
nesklad u skladu
Ja sam pupoljak i ogoljenje
izlazak i zalazak
čežnja i oslobađanje
prisutna u postojanosti
Ja sam riječ i bez riječi
zemlja i zrak
strast vatrena
val vodom nošen
Ja sam prožimanje i prožetost
pogled i onaj koji gleda
sloboda i onaj koji oslobađa
kada vidi putokaze
Ja sam pokretljivost i ona koja pokreće
žensko i muško
dijete i žena
žudnja i razum koji govori
Ja sam sjaj i boje
misao i stih
nježnost i odlučnost da biram
svoj ples po horizontu
Ja sam vrtoglavi tango
i nokturno u noći
bujica riječi
ogoljena do kosti...
- 00:19 -
srijeda, 21.03.2012.
Buđenje
Probudio me san
Suncu sam prodala tugu
Vjetar me primio za ruku
Kupila sam osmijeh
Uplela oblake u kosu
Napravila haljinu od pupoljaka
Grlila sam dječji smijeh... i on mene
Nađoh utjehu u dodiru zemlje
Zaljubila sam se u nebo
Suncokretima dala život..
Umila sam se u rosi
Zvijezdama dala ime
Posadila mir u srcu
Nisam mislila ....
Samo sam bila...
Okus kave bio je izrazito jak
I teksture izraženije
Miris trave zvao se smiraj
Zagrljaj prijateljice bio je topliji nego inače
Dodir zemlje bio je oslobađajuć
Smijeh djece mogla sam dodirnuti
Zvijezde sam lovila rukama
Smijala sam se leptirima..ili oni meni?
Sasvim je dovoljno....
Buđenje...
- 13:51 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
nedjelja, 18.03.2012.
Riječi...
Proljeće se osjećalo u zraku
Miris zemlje tako jak i očit
Okus buđenja i nekog lepršavog sjaja
Zaljubila sam se u dan
Čovjek koji je znao vještinu čekanja nije naučio vještinu trajanja
Nije znao izrečenost..nije vidio srž
A dok sam ja odvezivala sve čvorove koji su me neraskidivo vezali uz riječi
I dok sam trgala plačući sve zavjete kojima sam se zavjetovala njima, riječima
Jer ja ih unatoč svemu volim kao što slikar voli svoj kist ili glazbenik svoj instrument
Ali sam i njihova robinja, vječni zatočenik kojem očito nema spasa
I to ubojstvo s predumišljajem se pokazalo bezuspješnim
Jer ja sam progonjena i progonitelj, onaj koji bježi i onaj koji želi uhvatiti
I od tog silovitog bježanja od same sebe javila se nesnosna bol u tijelu..u nogama
One nisu željele bježati više i svaki milimetar njih je ponizno molio za milost..spas
I prestala sam..stala
I dok sam dizala ruke od riječi i gubila svaku vjeru u njih pokušavajući ih otjerati..
Upoznala sam čovjeka od riječi. Sasvim slučajno i potpuno nepozvano
Pravoga pisca, ukoričenog i objavljivanog.
I zašto baš sada kada ja više ne vjerujem riječima jer one su samo dobar prostor za manipuliranje i samo slova poredana da dobiju smisao
Bio je to majstorski dobar vic svemira
Ludo dobar obrnuti sinkronicitet. Odlična poruka više sile.
Preklapanje da se probudim iz tog beznadežnog pokopavanja one svoje dimenzije koja jednostavno jesam
Jer ipak...riječ je moj voljeni medij
Prostor gdje sam svoja i gdje se osjećam u svim dimenzijama
Riječ je ja .Ja sam riječ
A ja sam mahnito zaljubljena u poredak slova
U prazan prostor kojeg treba popuniti
U zvuk tipkovnice ili trag olovke na papiru
U bezbroj ispisanih i neispisanih slova u kojima se gubim
Bez kojih ne mogu..
I vidim ih i u mirisnoj zemlji s dahom proljeća
I osjećam u svakoj noti koju čujem
I u nekim sjetnim i čeznutljivim očima
U smijehu dragih ljudi
Čujem ih i u snovima moje djece
I u svim tugama kroz koje katkad prolazim
I znam njihov miris
I osjećam njihov sjaj
Sjaj riječi..
- 22:17 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.03.2012.
Izgubljeni u prijevodu
Nekako uvijek polazimo od sebe, od svog iskustva
Mislimo da nas ono definira..to smo mi
Uzimamo sebe kao kriterij i mjeru
I očekujemo da nas ljudi razumiju, vide i osjećaju ono što mi osjećamo
I prevodimo stvari na onaj naš jezik..odgovarajući..
Ne trudeći se uistinu naučiti i neki drugi
Pa smo često puta razočarani jer ne vide, ne osjećaju i ne razumiju nas
Kako bi i mogli..nisu prošetali u našim cipelama
Mogu samo pretpostaviti, nagađati, naslutiti
I tu dolazi do rasipanja očekivanja, nerazumijevanja, izgubljenosti
Jer želimo čuti riječi koje se mjere našom mjerom
A riječi su samo riječi..mada ih svi nekako volimo i žudimo za njima i trebamo beskrajno
I mi ljudi baš volimo mjeriti
Pa mjerimo ljubav..kao da je to nešto mjerljivo u količinama
I mjerimo tugu i suze
Kao da ćemo zbog njihove količine zaslužiti nagradu
I mjerimo smijeh..
I mjerimo radost i samoću i razumijevanje
I mjerimo riječi..i količinu i kvalitetu
I njihovu uvjerljivost, posebnost i tražimo bliskost u njima, povezanost
I onda se grčevito lovimo za svaku izrečenu i neizrečenu riječ i na njima i kroz njih pišemo svoj scenarij
I stavljamo ih pod povećalo i mikroskopom tražimo dublje značenje i viši smisao
I tako se igramo..riječima
I lomimo zbog njih, zanosimo njima, izgaramo i padamo...
A riječi su samo slova poredana da dobiju smisao
I onda često puta padamo jer očekivali smo i mjerili smo
A plus i minus, zbrojeno i oduzeto, podijeljeno i pomnoženo ne daje očekivani rezultat
I mjerimo ponovo i važemo riječi i gubimo se u prijevodu
A željeli bi manifestaciju , materijalizaciju izrečenog, vidljivost i opipljivost
Koja često puta izostane
I čemu onda sve te riječi..da li su bile iluzija ili smo krivo mjerili?
I zašto smo mjerili uopće?
No često puta stvari nisu onakve kakvima se čine..površina je najbolja varka
Površina je samo zrcalo u kojem gledamo sebe, svoj odraz
Igramo se skrivača sa svojom sjenom
A treba zaplivati dublje, puno dublje želimo li pronaći onaj sjaj slobode razumijevanja
I onda se gubimo u prijevodu iz neispunjenih očekivanja tj. površine stvari u stvarnu bit , sadržaj, puninu, potpunost
I ne doživljavamo ono bitno
Propuštamo sadržaj i nastavljamo uzimati sebe kao kriterij i kao polazišnu točku
A mi nismo polaziše..mi smo samo točka koja čini cjelinu koja je sjaj
Ako ga možemo i želimo naći...
I mnoge stvari ostaju neizrečene, nikada dovršene, spoznate, dosegnute
Za mnoge možda i nismo spremni, poneke moraju i ostati neizrečene, neke su izrečene ali ih uporno odbijamo čuti..
Mnoge završe tišinom..bez ikakve izrečenosti
A mi žudimo i čeznemo za odgovorima
Koji obično samo vode do novih pitanja
I kao da ćemo u njima naći smisao i istinu, znanje i spas
Ali i ta tišina je samo naizgled tišina..ako ju znamo slušati čuti ćemo puno
Ali mi najčešće ne znamo..slušati..vidjeti..
I vrtimo se u krug..od upitnosti do neizrečenosti, od svoje mjere do neispunjenih očekivanja
Od davanja riječima mjere za količinu do traženja savršene jednadžbe za radost i ljubav
Beskonačni krug gdje forma vodi glavnu riječ a ne sadržaj
Postoje ljudi koji nekako razumiju
To su prije svega oni koji gotovo savršeno razumiju sebe
Nije im dato i nisu do toga došli preko noći
Padali su i oni..i lomili se
Ali su počeli slušati onaj vrištući glas u svojoj nutrini i prestali su uzimati sebe kao mjeru
Nadišli su sebe, nadrasli svoje granice, naučili ples po rubu, bili s one strane.
Obuli su na neki tajanstveni način tuđe cipele
Da..oni su bili tamo i zapitali se što je uistinu razumijevanje
S njima ne treba puno riječi, oni prije svega slušaju...slušaju pažljivo
Do kada ćemo mjeriti ljubav, radost, tugu, razumijevanje, bol?
Da li ću ostati na matematičkim formulama u kojima dva i dva ne daju četiri?
Zato što koristim pogrešnu jednadžbu
Do kada ću se gubiti u prijevodu zato što čujem samo svoj jezik i riječima dajem samo svoj smisao?
Želim li naučiti neki novi, želim li razumjeti, osjetiti, spoznati..?
Želim li se i dalje baviti formom, mikroskopirati svaku riječ i propuštati predivan sadržaj, ne vidjeti izvorni oblik?
Želim li čuti cijelu simfoniju i prestati analizirati svaku notu?
Vidjeti cjelinu duge prestajući gledati u jednu boju?
Želim...želim takav svijet...
- 00:14 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 12.03.2012.
Pobijedit ću te
Pobijedit ću te satenskim stihovima
i mačem od stotinu osmijeha
Pobijedit ću te neukrotivom smislenošću
zasljepljujućim sjajem i oblakastim mislima
Porazit ću te u času
nenamjerno , hotimice , nespremno
slobodom bez riječi i obzora
plesom u mjesečevoj limun haljini
Pobijedit ću te nebeskim dodirima
luckastim uzdahom u kosi
razigranim drhtećim prstima
zaboravom koji lomi svaku misao
Tvoji snovi će ispisivati moje stihove
tvoj pogled ubijat će moja žudnja za životom
i željet ćeš pristup mojoj gladi za životom
a biti ćeš samo nepostojeća iluzija
Pobijedit ću te nemjerljivim trajanjem
prisutnošću u tvojim koracima
čeznutljivo pokrivenu mojim dahom
strastveno umotanu u nadu
Porazit ću te stotinama zbogom
u svakoj mojoj kovrči
vjetrom u šuštećim prstima
morskom pjenom pod nogama
Pobijedit ću te fluidnim trenutkom
mog mirisa u svemu što udahneš
mojim riječima u svemu što gledaš
mog pogleda u svakoj stazi kojom hodaš...
- 15:10 -
subota, 10.03.2012.
Jednom davno prije točno 12
Jednom davno prije točno 12 godina ugledala si svijet
Jednom davno prije 12 godina saznala sam što su suze od kojih se osmjehuješ
Od kojih blješte boje..suze od ushita
Čini se tako davno
No vrijeme ne brojimo godinama...brojimo ga nemjerljivim trenucima
Brojimo ga količinom smijeha..količinom radosti
Čini se da smo proživjele svašta
Čini se da smo proživjele čitav jedan život
Polako ćeš početi ulaziti u svijet odraslih
Ne zaboravi nikada ostati dijete
Jedino ćeš tako osjećati ispunjenost i zanos životom
Ne zaboravi da si jedino i isključivo ti kreator..slikar svoje slike, pisac samo svoje riječi
Jedino ćeš tako osjećati radost
Ne zaboravi da su tuge, lomovi i padovi samo učitelji..ništa više niti manje
Ne zaboravi učiti kroz njih
Ne zaboravi da sam tu kao tvoj prijatelj koji te želi vidjeti
Vidjeti tebe bez unaprijed definiranih slika, stvorenih misli i konačnih zaključaka o tome..tko si i tko moraš biti
Želim ti da budeš svoja, slijediš samo svoj put i da misliš svoje misli
Vjerojatno zvuči lako i prirodno nekome sa 12
Želim ti da upoznaš zanos, slobodu, čežnju, sjaj bez mjere, ljubavnost u sebi
Nađi svoje putokaze, samo svoje svjetionike..imamo ih svi u sebi
Želim ti da upoznaš bivanje sa cjelinom
I da spoznaš što znači živjeti Ženu
Želim ti da naučiš vidjeti..vidjeti do srži..sebe, druge, život...
I osjetiti ljubav ..onu univerzalnu, božansku, nemjerljivu i divnu
Pokušaj ju naći a kada jednom nađeš..razumjet ćeš život
Sebi želim da te vidim i znam
Da vidim i osjećam i tvoj strah i slabost kao i hrabrost i jačinu
Da vidim tvoj put i da te podržim u njemu
Ne kao onaj tko vodi već kao onaj koji postojano hoda pored tebe
Bit ću postojano prisutna i koračati brzinom kojom ti želiš
Želim da se znamo ..ne na površini već puno dublje
Da se znamo ispod svih slojeva u onoj nekoj dimenziji u kojoj se sreću duše
Želim poznavati tvoju dušu..vidjeti ju..oči u oči
Ne boj se hodati po rubu
Zapleši po njegovim granicama
Ne boj se niti tunela koji se zove tuga
Svjetlost je uvijek opipljiva
Ne boj se niti razočaranja
U životu je bitno kojim kaleidoskopom gledamo
I koje boje se usuđujemo birati
Ne slušaj previše druge
Najvažniji je onaj glas u tebi
Vodi se za njim i dozvoli mu da ti govori u tvojim glasnim tišinama
Ne boj se biti drugačija..to će značiti da si našla sebe
Pred tobom je život..živi ga ..ne razmišljaj o njemu previše
Pred tobom je mnogo paralelnih života i svi su lijepi na svoj način
Kojim ćeš poći..ovisi samo o tebi
Biraj srcem i ne žali ni za čim
Misli široko i otvoreno i ne boj se kopati duboko ispod površine
Nađi svoj svemir i obojaj ga bojama ljubavi, razumijevanja i prisutnosti
I ne zaboravi nikada da te jako volim..nemjerljivo i postojano
- 14:13 -
srijeda, 07.03.2012.
Žena kao življenje
Dugo sam je tražila
Ženu u sebi..Govorili su mi o njoj a ja sam nezasitno i odlučno...
Bježala od nje, opirala joj se, trčala..
Rugala joj se .. sa cinizmom, sarkazmom, inatom i dječačkom podrugljivošću
Plakala nad saznanjem da nije lako biti žena..zaista..nimalo..
I dugo tražila tu bit, esenciju o značenju Žena
Ne kao rod, spol, zamjenicu...već kao bivanje, osjećanje, življenje
I trebalo je prijeći dugi put, strmoglav, pun prepreka, bez znakova i putokaza
Put životan i lomljiv sa zaključkom spoznaje o tome što znači živjeti Ženu u sebi
Jer...
Puno je i previše očekivanja koje nam nameću drugi ali ih namećemo i same
Jer mislimo da moramo, trebamo, želimo i kao..očekuje se..
I postajemo sljedbenice drugih a ne sebe
I nekako..moramo sve praštati, i prelaziti žmirećki, i voljeti i biti jake jer..slabost nije kategorija koja se traži
I tuga nije dozvoljena u određenim količina kao i sjaj i boje
Niti pretjerana zanesenost i glad za životom, kao ni posebnost, čeznutljivost, gorljivost
I ne bi smjele tražiti previše...moramo biti taman
Niti stremiti oblacima, duginim bojama, divljem šumu vjetra
A biti Žena nije nešto tjelesno niti opipljivo
To je pljusak suza u bojama kada osjećate novi život u rukama
To je sjaj koji se krije negdje ispod svih slojeva poraza, lomova, voljenja, izgorenih očekivanja
To je razumijevanje sebe, drugih, života
Otkrivanje i prihvaćanje svih svojih jakosti kao i slabosti
I voljenje u postojanoj punini
To je drhtaj u jačini i krik od ranjivosti u krhotinama
Umiranja i ponovna uskrsnuća koja ne vidi nitko
Sakrivena ispod plašta čvrste stijene
To je bivanje i osjećanje, voljenje cjeline...biti jedno sa svim
To su sve metamorfoze koje nas vode prema spoznaji da je sasvim u redu i dobro
Biti previše i bez granica dozvoljenosti i okova nekih zacrtanih horizonta
Usuditi se...biti potpuna bez zadrške
I biti potpuno posebna i drugačija..bez straha...
I usuditi se sanjati i gledati kroz svoj kaleidoskop
Mada nam rekli da je fatamorgana, privid ili iluzija
I slikati svoj akvarel duše
Mada nam rekli da su boje pogrešne
I nizati svoje stihove negdje ispod mjesečevog pokrivača
Mada nam uporno govorili da nismo za to
I voljeti bezbroj puta istinski, prepuštajuće i zaneseno
Mada svi oko nas vrište da je ljubav kategorija koja izumire
Bila sam oduvijek žena kao rod, spol i zamjenica
Ali sam uvijek željela živjeti Ženu
I otkrila sam krvarenjem duše
Kroz ruševinu, mjesto tuge, kroz svjetlost na kraju tunela
A svjetlost je bila istinska i izvorna
Kroz fluidnu izmaglicu traženja svojih sjena i odraza
Kroz mnoge samoće i ispreplitanja svoje duše s drugim dušama
Kroz stotine ispisanih stihova i tisuću insomničnih lelujavih noći i dana
Kroz žudnju za sobom i za životom
Kroz pogled prijateljice u ogledalu koju sam zavoljela zauvijek
I došavši do divne oslobađajuće spoznaje da mogu i ne samo to..
Da jednostavno moram biti ja..ne rod, spol ili zamjenica
Nego bivanje, osjećanje i življenje..Žena
Žena kao voljenje
Žena kao razumijevanje
Žena kao lomljivost i drhtaj
Žena kao gorljivost i hrabrost
Žena kao nježnost i strast
Žena kao postojanost i prepuštanje
Žena kao sloboda i bunt
Žena kao..biti svoja
Bezgranična, jedinstvena i posebna...
I predivna..svaka od nas
Hvala svim divnim ženama koje istinski i hrabro žive Ženu kao i muškarcima koji ih u tome podržavaju
- 07:15 -
nedjelja, 04.03.2012.
Tunel
Postoji to mjesto
Možda tamo niste bili i ne možete ga vidjeti niti naći
Ne trudite se...nije opipljivo...
Možda ste ga samo dotaknuli..hodali po rubu..
Mora vam se dogoditi
I nećete se niti snaći jer ćete biti potpuno nespremni
Vjerujte ...znam jer bila sam tamo
Možete ga nazvati Tunel ...Mjesto. .Ruševina
I vikat ćete jako i vrištati i zvati upomoć
No..nitko vas neće čuti i nitko vas neće spasiti
Jer...spasit ćete se jedino sami
Onog trenutka kada zakoračite u svjetlost
Kada prijeđete na drugu stranu
Ali prvo morate prijeći put
Kroz gorčinu, tugu i samoću u stotinama nijansi
Težak put gdje gledate svoju dušu oči u oči
I želite pobjeći od tih očiju i od svih onih drugih...koje se nađu usput..
U tom mjestu je stotine tisuća sablasnih mjesta
I previše tišine..i riječi koje su previše..i bujica misli koje ne možete ugasiti
A granice se pomiču i čine se nestvarnima
I tu je cijeli muzej slika od kojih želite pobjeći
I tamo ne čujete ništa i ne vidite smijeh
I nema boja ni sjaja
I imate povez oko očiju
I omču oko vrata koja vas pritišće svakim danom sve više
I na korak ste da nestanete i da malo jače stisnete tu omču
I da napravite onaj jedan korak
Bijeg je jedino što vam se sviđa na tom mjestu
To mjesto se zove Bol
A vladarica Tuga
I tamo nestajete, ne vidite, ne osjećate
Vi ste propusna fluidna izmaglica
Ruševina koja dan za danom gubi svoju bit
Duh koji lovi svoju sjenu, svoj odraz
Ispod svakog kamena..u svakom zrncu pijeska
I ne može ga naći
I vi ste utopljenik koji ne želi ruku..
Davljenik i davitelj
Ubojica i onaj koji spašava
I ne marite za svu prolivenu krv i da li ćete biti nađeni
I ne palite svijeće za spasenje duše
I ne molite klečeći za spas
Iz svakog kutka tog mjesta skaču utvare ne bi li vas uvjerile da vam nema spasa
I da ne možete pobjeći koliko god lomili koljena, koliko god bježali prema kraju tunela
I mračna bića koja vam govore da ste samo zbroj krhotina i ništa više
Demoni koji vas oblače u sivilo i hrane vas samosažaljenjem
Monstrumi od kojih ne možete sklopiti oči jer..u biti ne želite
Jer..potrebno je toliko truda
I možda previše volje..i rada..i suza..
Da dođete do svjetlosti
A vidite ju..i ona postoji...
Ali svjetlost je tako daleka i nestvarna
A na tunel se polako počinjete navikavati
I sanjate crno bijelo i mislite misli za koje ste mislili da su nemisleće za vas
I ne znate više tko ste i kuda želite ići
I rasipate se u najsitnije dijelove
I gubite se u svakom pokušaju da se nađete s druge strane
Ali ta svjetost..ipak je primamljiva
Ali tamo možete biti netko drugi i čini se lakše
Beživotno ali prepuštajuće
Bez melodije ali prazno
Prazno od sebe
I polako ..korak po korak..to niste više vi
To je maštarija demona tuge, straha, boli i samosažaljenja
I dok gledate njihovo slavlje, podsmijeh i pobjedu
Njihov divlji pobjedonosni mahniti koncert vas nekako gura prema onoj omči i onom jednom koraku nestajanja
Ali i prema onom kraju tunela..i pitate se..kuda poći?
Ali nešto u vama
Borbena slutnja, mahnita glad za životom, onaj tračak svjetlosti vam ne dopušta potonuće
I polako krvareći krećete..korak po korak, vrisak po vrisak, pljusak obojanih suza
Nijanse koje će postati boje, neka ruka koja će pobijediti
I demoni nestaju dok gledate u neke oči
I ponovo čujete smijeh i žedni ste hrabrosti i borbe
I gladni života i riječi i žudite za nebom
I šumom vjetra i nestašnim valom
I okusom suza..živi ste
I nepredvidivosti životom
A bio je dovoljan jedan klecavi korak i jedan vrištući udisaj
Dovoljan..za pobjedu nad tunelom
- 00:13 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
četvrtak, 01.03.2012.
Sastajalište
Da..dobila sam ga i ja
Taj mail o kojem se priča
I da..zamislila sam se
Nad idejom o prodaji
Prodaji misli, riječi, snova, tuga, čežnji, voljenja, izlječenja, ogoljenja, izgaranja...
Čitavog jednog života...jednog malog svemira
Da li smo se svi pomalo prodali samom činjenicom što pišemo javno?
Što mjesecima i godinama dijelimo svoje radosti, tuge, samoće, snove i želje
Nadanja, padove i uzlete..ushite i slomove?
Nitko od nas ne piše bez želje da ga se čita
Inače bi pisao u samoći svoje sobe u nekoj bilježnici
Pomalo požutjeloj, sa mirisima proljeća i jesenjim lišćem
Sa okusom slatkogorke prožetosti životom
Sa zvukom jecaja i uzdaha, melodioznih nota i neharmoničnih akorda
Mirisima svih ljubavi koje su već izgubile svoj miris i okusa suza koji je ponekad dobar začin životu
I nekako tražimo...potvrdu, srodnost, povezanost, toplu riječ, utjehu
I možda ponekad želimo da smo pročitani mudrijima
Možda to ponekad i jesmo
A ponekad su nekako iscrtane granice opipljivog pa ostajemo neshvaćeni, nerazumljivi
Ponekad mjerimo svojom mjerom pa ne uvažavamo, ne vidimo jasno
Vidimo do neke granične svoje mjere ..bez slobode pogleda
I čitamo se i mislimo da se razumijemo i da se osjećamo
I da posjedujemo taj mali kutak svemira gdje su nekako povezane naše duše
I naše misli..i sve ono...naše
I mislimo da ostajemo svoji kroz sve te svoje riječi, stihove, misli...
No...utječemo jedni na druge jer se razmjenjujemo i nadopunjujemo
I gradimo jedni kroz druge i učimo i padamo
Lomimo kosti podižući druge
Podižemo sebe dok štitimo i nekim utješnim riječima liječimo onog nekog
Kome je to potrebno...I isprepleteni smo energijom riječi
Nismo ovdje otoci i nismo sami
Međusobno povezani i upleteni više nego što smo svjesni
Gdje je crta koja spaja ili razdvaja?
Mislim da sigurno nije u opipljivom ekranu
I zbog toga sve to nema cijene
Koliko koštaju sve suze koje ste ovdje prolili zbog nečije priče koja se možda nekako poklopila s vašom?
Zbog nepravde koja je nekome učinjena a podsjetila vas je na vašu
Koliko koštaju sve riječi koje ste napisali inspirirani osobom koju ste voljeli..ili volite?
Energija i povezanost s nekim koga ste spletom slučaja ili ne ovdje našli..baš na ovom..sastajalištu duša
Koliko ste nekoga osjećali bez da ste ga ikada vidjeli?
I zapitali se..znamo li se možda iz nekog prošlog života?
I da li je stvarnost sve ono oko vas ili je to nešto sasvim drugo
Koliko puta vam je ovaj prazni prostor koji čeka da bude ispisan poslužio kao lijek, terapija?
I možda sam nekako patetično sentimentalna jer ipak..moja duša nije ovdje u ovim riječima
Ona je i uvijek će biti samo na jednom mjestu
Ali ovo mjesto volim mnogo
Ovdje sam ostavila tragove
Ovdje sam naučila disati sa zvijezdama i shvatila da u životu ne postoje velika razočaranja već..
Već je sve stvar perspektive i skoka žmirećki u nepoznato. Hrabrost.
Ovdje sam otkrila onu svoju točku na ramenu koju svi imamo..možda negdje drugdje
Tu smo svoji..sa sobom
Tu smo i mračni i svijetli, sa slabošću i inatom borbenosti, ljubavni i stakleno lomljivi, čeznutljivi i strastveni..Pomirenje prihvaćanja.
Ovdje sam se pomirila da sam trajno, oduvijek i zauvijek zaljubljena u ljubav. Zanesenost životom.
I tu sam dugo tražila svoju riječ da bi ju našla u jednoj slici koja je platila visoku cijenu, u jednoj riječi koja je puno više od riječi. Postojano prisutna
Ovdje sam bila i zvuk i stih i čežnja i izgaranje
I krhotina i zanos
I ruševina i jakost
I zbog toga ovo nije samo prazni prostor koji čeka da bude ispisan.
Ovo je puno više od toga
Lijek..misao...riječ..stih..bezgraničnost...sloboda..ljepota..
Povezanost...
- 22:34 -
