četvrtak, 01.03.2012.
Sastajalište
Da..dobila sam ga i ja
Taj mail o kojem se priča
I da..zamislila sam se
Nad idejom o prodaji
Prodaji misli, riječi, snova, tuga, čežnji, voljenja, izlječenja, ogoljenja, izgaranja...
Čitavog jednog života...jednog malog svemira
Da li smo se svi pomalo prodali samom činjenicom što pišemo javno?
Što mjesecima i godinama dijelimo svoje radosti, tuge, samoće, snove i želje
Nadanja, padove i uzlete..ushite i slomove?
Nitko od nas ne piše bez želje da ga se čita
Inače bi pisao u samoći svoje sobe u nekoj bilježnici
Pomalo požutjeloj, sa mirisima proljeća i jesenjim lišćem
Sa okusom slatkogorke prožetosti životom
Sa zvukom jecaja i uzdaha, melodioznih nota i neharmoničnih akorda
Mirisima svih ljubavi koje su već izgubile svoj miris i okusa suza koji je ponekad dobar začin životu
I nekako tražimo...potvrdu, srodnost, povezanost, toplu riječ, utjehu
I možda ponekad želimo da smo pročitani mudrijima
Možda to ponekad i jesmo
A ponekad su nekako iscrtane granice opipljivog pa ostajemo neshvaćeni, nerazumljivi
Ponekad mjerimo svojom mjerom pa ne uvažavamo, ne vidimo jasno
Vidimo do neke granične svoje mjere ..bez slobode pogleda
I čitamo se i mislimo da se razumijemo i da se osjećamo
I da posjedujemo taj mali kutak svemira gdje su nekako povezane naše duše
I naše misli..i sve ono...naše
I mislimo da ostajemo svoji kroz sve te svoje riječi, stihove, misli...
No...utječemo jedni na druge jer se razmjenjujemo i nadopunjujemo
I gradimo jedni kroz druge i učimo i padamo
Lomimo kosti podižući druge
Podižemo sebe dok štitimo i nekim utješnim riječima liječimo onog nekog
Kome je to potrebno...I isprepleteni smo energijom riječi
Nismo ovdje otoci i nismo sami
Međusobno povezani i upleteni više nego što smo svjesni
Gdje je crta koja spaja ili razdvaja?
Mislim da sigurno nije u opipljivom ekranu
I zbog toga sve to nema cijene
Koliko koštaju sve suze koje ste ovdje prolili zbog nečije priče koja se možda nekako poklopila s vašom?
Zbog nepravde koja je nekome učinjena a podsjetila vas je na vašu
Koliko koštaju sve riječi koje ste napisali inspirirani osobom koju ste voljeli..ili volite?
Energija i povezanost s nekim koga ste spletom slučaja ili ne ovdje našli..baš na ovom..sastajalištu duša
Koliko ste nekoga osjećali bez da ste ga ikada vidjeli?
I zapitali se..znamo li se možda iz nekog prošlog života?
I da li je stvarnost sve ono oko vas ili je to nešto sasvim drugo
Koliko puta vam je ovaj prazni prostor koji čeka da bude ispisan poslužio kao lijek, terapija?
I možda sam nekako patetično sentimentalna jer ipak..moja duša nije ovdje u ovim riječima
Ona je i uvijek će biti samo na jednom mjestu
Ali ovo mjesto volim mnogo
Ovdje sam ostavila tragove
Ovdje sam naučila disati sa zvijezdama i shvatila da u životu ne postoje velika razočaranja već..
Već je sve stvar perspektive i skoka žmirećki u nepoznato. Hrabrost.
Ovdje sam otkrila onu svoju točku na ramenu koju svi imamo..možda negdje drugdje
Tu smo svoji..sa sobom
Tu smo i mračni i svijetli, sa slabošću i inatom borbenosti, ljubavni i stakleno lomljivi, čeznutljivi i strastveni..Pomirenje prihvaćanja.
Ovdje sam se pomirila da sam trajno, oduvijek i zauvijek zaljubljena u ljubav. Zanesenost životom.
I tu sam dugo tražila svoju riječ da bi ju našla u jednoj slici koja je platila visoku cijenu, u jednoj riječi koja je puno više od riječi. Postojano prisutna
Ovdje sam bila i zvuk i stih i čežnja i izgaranje
I krhotina i zanos
I ruševina i jakost
I zbog toga ovo nije samo prazni prostor koji čeka da bude ispisan.
Ovo je puno više od toga
Lijek..misao...riječ..stih..bezgraničnost...sloboda..ljepota..
Povezanost...
- 22:34 -
