Proljeće se osjećalo u zraku
Miris zemlje tako jak i očit
Okus buđenja i nekog lepršavog sjaja
Zaljubila sam se u dan
Čovjek koji je znao vještinu čekanja nije naučio vještinu trajanja
Nije znao izrečenost..nije vidio srž
A dok sam ja odvezivala sve čvorove koji su me neraskidivo vezali uz riječi
I dok sam trgala plačući sve zavjete kojima sam se zavjetovala njima, riječima
Jer ja ih unatoč svemu volim kao što slikar voli svoj kist ili glazbenik svoj instrument
Ali sam i njihova robinja, vječni zatočenik kojem očito nema spasa
I to ubojstvo s predumišljajem se pokazalo bezuspješnim
Jer ja sam progonjena i progonitelj, onaj koji bježi i onaj koji želi uhvatiti
I od tog silovitog bježanja od same sebe javila se nesnosna bol u tijelu..u nogama
One nisu željele bježati više i svaki milimetar njih je ponizno molio za milost..spas
I prestala sam..stala
I dok sam dizala ruke od riječi i gubila svaku vjeru u njih pokušavajući ih otjerati..
Upoznala sam čovjeka od riječi. Sasvim slučajno i potpuno nepozvano
Pravoga pisca, ukoričenog i objavljivanog.
I zašto baš sada kada ja više ne vjerujem riječima jer one su samo dobar prostor za manipuliranje i samo slova poredana da dobiju smisao
Bio je to majstorski dobar vic svemira
Ludo dobar obrnuti sinkronicitet. Odlična poruka više sile.
Preklapanje da se probudim iz tog beznadežnog pokopavanja one svoje dimenzije koja jednostavno jesam
Jer ipak...riječ je moj voljeni medij
Prostor gdje sam svoja i gdje se osjećam u svim dimenzijama
Riječ je ja .Ja sam riječ
A ja sam mahnito zaljubljena u poredak slova
U prazan prostor kojeg treba popuniti
U zvuk tipkovnice ili trag olovke na papiru
U bezbroj ispisanih i neispisanih slova u kojima se gubim
Bez kojih ne mogu..
I vidim ih i u mirisnoj zemlji s dahom proljeća
I osjećam u svakoj noti koju čujem
I u nekim sjetnim i čeznutljivim očima
U smijehu dragih ljudi
Čujem ih i u snovima moje djece
I u svim tugama kroz koje katkad prolazim
I znam njihov miris
I osjećam njihov sjaj
Sjaj riječi..
Post je objavljen 18.03.2012. u 22:17 sati.