..Mislila sam da je zanimljivo biti neobičan
a sada smo težim iskonskoj jednostavnoj običnosti..
Nedavno sam to napisala i zaista tako mislila
Nakon mnogih analiza , životnih promišljanja i traženja, izgorenih očekivanja i čekanja
Nakon svih bjegova i pronalaženja, gubljenja u prijevodu s ljudima , lomova i skupljanja krhotina, nakon stotine tisuća ispisanih riječi, voljenja, neobičnih i običnih ljubavi, čežnji, nedostajanja, otkrivanja novih svemira i dobivanja odgovora koja povlače brojna pitanja, nakon svih tih nadanja, zanosa i otrežnjenja, kao i mnogih vraćanja onom mom svemu....
Nekako poželjeh onu jednostavnu običnu životnost, životnu radost i prepuštanje. Potpunost u sebi. Bez zagađenja nepotrebnih misli, riječi, stvari. Prisutnost u svemu i sa svim.
Prihvaćanje svega što ja jesam i pomirenost sa svim svojim djelićima.
To nije predaja, daleko od toga, sasvim suprotno. To je revolucija i slavljenje života samog.
Svi mi ponekad težimo biti neobični, drugačiji, prepoznatljivi, tragamo, istražujemo,pretvaramo se, stavljamo maske, glumimo uloge i život nam postaje scena.
Dok grčevito tražimo sebe mislim da se najviše gubimo.
A život prolazi i život ide neprestano. On se dešava. On se dešava dok razmišljamo o njemu, dešava se dok ga analiziramo, dešava se dok pokušavamo zaboraviti prošlost i dok predviđamo budućnost. Proroci većinom nismo a zaborav prošlosti ne smatram dobrom opcijom.
Život se dešava dok mahnito tražimo smisao.
Neki ljudi ga traže kroz misli nekih drugih ljudi i poistovjećuju se s njihovim mislima.
Drugi ljudi proputuju svijet u nadi da će naći smisao, kao da je smisao nešto što se može naći u zrncima pijeska u pustinji ili među valovima oceana.
Neki ljudi misle da će naći svoj smisao u stotinama pročitanih knjiga ali..to je samo neki tuđi smisao.
Mnogi traže ljubav. I provedu život u traženju.
Traže ju na najraznolikijim mjestima , kroz mnoge ljude i mnoge ideje. Jer...rekli su im što ljubav jest, čitali su, učili su ih.
Pa ne nađu jer su tražili nečiju definiciju. I nečiju mjeru.
Razočaranje, pad, lom. Ipak smo ljudi i ljubav nam je potrebna.
A ona je tako blizu i na zaista najraznolikijim mjestima koja su ovdje, kraj nas, u nama.
I nema definicije i vage za nju.
I život se dešava. I prolazan je.
A kroz sva ta traženja smisla, sebe, ljubavi, istine, razumijevanja, rijetki su oni koji shvate. Da je zaista sve tako blizu ,nadohvat ruke. Ljepota je u jednostavnosti, a manje je zaista više.
A smisao je radovati se, dati biljci novi život, usrećiti nekoga, potaknuti ga, posaditi drvo, naći medij kroz koji ćemo izraziti sebe, čuti što više smijeha, oprostiti, živjeti punim plućima, nadahnuti, biti zaneseni životom a ne bojati ga se, pripadati svemu i ne pripadati nikome, ne shvaćati riječi preozbiljno,zagrliti drvo, zaista vidjeti svoju djecu, naučiti vidjeti ljepotu, biti slobodan i svoj, poštovati prirodu , naći sklad u neskladu,biti pomiren i prihvaćati, ne bojati se skočiti u nepoznato i ne mjeriti svojom mjerom.Živjeti život svakog trenutka u svakome danu. Mjeriti samo količinu smijeha.
Jednostavno biti...postojano prisutan
Post je objavljen 20.04.2012. u 07:30 sati.