srijeda, 30.11.2011.
Izgaranje..
I rekao si...da sam oblak nad oblacima..i da sam satkana od snova..
I ... molio me...da prestanem sa pokušajima realnosti...
Ali ja moram ponekad naći ravnotežu...između tla i lebdenja...
Zbog onih očiju...moram osjetiti tlo pod nogama...hodati bosa...
I znam da znaš...i razumiješ...
Jer kažeš da smo jedna duša...
Ali ...puno je prepreka...i kao da je neostvarivo..i kao nemoguće...i nerealno...
No..što je realnost nego naš doživljaj stvarnosti...
Samo naše gledanje... naš odraz...
A ljubav..ništa drugo nego naša percepcija svijeta..i sebe...i nekoga..
Voljenje...
Onoga koga osjećamo...kao nekoga svoga..
I zrcalimo se...u tim nekim očima...
Ali osjećam te...tvoj dah u svakom trenu..u svakom svom odrazu...osmijehu...
I znam te...odavno...iz prošlih života..i budućih...
Oduvijek i zauvijek...
A borim se ...i hrvam..sa prepuštanjem...
I vodim bitke sa zanosima...i ushitima...i oblacima...
I poražena sam...svaki put...
Ponekad je blagoslov poput prokletstva...
Žig..kojeg ne mogu skinuti...
A molila sam ih..klečeći i klanjajući im se ponizno..
I to izgaranje..od kojeg drhtim...i rasipam se ...
Leptirova krila...opet su staklenasto lomljiva..
I trčim da pobjegnem..i trčim za njim...
I skrivam ga u kosi..i pogledu..i na bosim stopalima..
I prepuštam se..i trgam haljinu sumnji...
I sretna sam..što postojiš...
A nazivam te fatamorganom...jer sam pomalo uvijek žedna
Života..i nezasitna zanosa...
I smještam te u međuprostor...u nadnaravno...
Kao u onu snježnu kuglu...koju protreseš...čarolija je tu...
I zahvaljujem svemiru...što se poigrao s nama...
Hvala na divnoj priči...
- 20:27 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 28.11.2011.
Zašto moram hodati bosa....
Uskoro će godina dana kako nisi poželio vidjeti jedne prodorno plave i jedne sjetno duboke smeđe oči...
Iz samo svojih ludih razloga...ako ih i ima..
One plave oči što još žive na zvijezdama i jedu sladoled od oblaka i često puta me podsjećaju na mene...ne znaju više tvoje ime...niti sjenu...
I pitaju se...mada slabo govore o tome..
A ja strepim kada pitaju...jer na neke stvari nemam odgovor...
One sjetno duboke smeđe oči...koje su više na tebe....imaju pomalo već svoj svijet...
Svijet....koji se već puno pita...o zaljubljenosti..o ljubavi...o životu...
I pita me...šta sam vidjela u tvojim očima...i u tvom pogledu...
Šta si izgubio...da li se ikada pitaš...pitam se ponekad kada sanjam...
I razmišljaš li ti o očima koje pitaju..traže odgovore kojih nema...
O očima koje sanjaju...svijet bez tvojih odraza..i pogleda...bez tvog glasa...koji ne pamte..
Izgubio si čitav jedan život...smijeha...suza...zanosa...zvijezda..oblaka...odrastanja...
Ljubavi...promjena...koje su zaista jedino ono što je stalno...
I ponekad mi se čini da je prošao čitav jedan život...i slabo se više sjećam...
Mada te vidim...u odrazima tih očiju...
Nisam savršena...ponekad vičem, ponekad se ljutim na te oči...ali dajem sve od sebe...
I plačem s njima i smijem se do suza..
I pričam s njima puno....i plešem...i vrtimo se do iznemoglosti..
I snivam snove i dajem im da budu...svoje..ono što jesu..
I da sanjaju svoje snove..i ako treba da osjete pad...
Pa da se nauče....podići..i da se nauče hrabrosti..i snazi,,
Ali dajem im i da budu zanesene, snolike..da vole sebe i da vole ovaj život..
A prije svega iskrene..prema sebi i drugima...
A ja...i dalje sam ono što sam uvijek i bila...
Vjerojatno puno jača...hrabrija...no zanesena...romantična i satkana pomalo od neke materije snolikosti...
Ali..gledao si...ali nisi vidio ništa...
Uvijek pomalo lebdeća...igrajuća...s vjetrom...drvećem...mjesecom...
Sve ono što ti je smetalo...samo se preobrazilo u divnu ljubav...prema životu...i sjaju...prema ljubavi..
No...te oči vide...i samo je to važno..vide ljepotu...
A ja znam...
Iako neke dijelove tijela pokrivam i zakrivam da netko ne bi ukrao nešto..
Možda onu točku na ramenu...gdje su stihovi..snovi..zanosi i čežnje..
Tamo spavaju leptiri...i tamo su neke divne priče....neke ljubavi...
Ali svoja stopala razotkrivam...jer ona me drže...ovdje i sada...
Ja često puta moram hodati bosa...da osjetim tlo pod nogama...
Da ne odlutam previše...pa da ne propadnem..ispod tog čvrstog tla..
I hodam..i osjećam..i prizemljujem se ponekad...
Da ne odem previše..sa bajkovitim plaštom na sebi...
I zato jednostavno moram....hodati bosa...u svojoj tišini...
- 13:11 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 23.11.2011.
Kako sam otkrila da sam ljubavna...
Ovo mi je stoti post...
Sada bi trebala napisati nešto važno, znakovito, duboko...
Trebala bi opisati sve svoje metamorfoze...a bilo ih je...
No...možda ..kada se sve zbroji i oduzme...nema promjene...samo otkriće da sam zaista ono što sam oduvijek bila..
Od čega sam mnogo puta bježala...skrivala se..trčala do iznemoglosti..do krvavih prstiju...i izgrebanog srca...
Postoje dobri i loši ljudi..
Postoje hrabri i odlučni u namjerama...
Oni rijetki koji prkose životu...okolnostima...vremenu i prostoru...
I ne odustaju..
I usude se...i riskiraju...ako zaista vole...i žele...i ne vide prepreke...
Ja sam uvijek i očito zauvijek bila jedna od onih koji vole do srži...možda do samoranjavanja sebe...
Zanosila sam se do granica izdržljivosti...dopustila si da mi netko vrati bajku...
No život se živi...on se ne zanosi..on se manifestira...
U predivnim manifestacijama života..koje su posvuda...vidjeli ih mi ili ne...Bili svjesni ili ne..
I ja znam..da su riječi samo riječi..
Bez obzira koliko divne bile...
Ali i da se predivne prilike pojavljuju...i ne čekaju dugo...
Treba ponekad i skočiti..zgrabiti...bez puno razmišljanja...
I naučila sam da je čekanje predivna vrlina.
Kao i strpljenje..i neodustajanje..i borbenost. da dočekate nekoga...
I da ga smjestite u ono mjesto u sebi..koje jednostavno mora biti ispunjeno..
Ali ljubav...nekada ne bira...i često je zaista slijepa...
Ili je to sudbina, kismet...neobjašnjivo voljenje nekoga..nečega..
Često mi se rugao netko kako se zanosim...kako lebdim...kako odlutam..
U neka neobjašnjiva prostranstva...
Ali ja...odlutam i s one strane...zvijezda, mjeseca...oblačim haljinu nekih drugih imenzija..i putujem...duhom..
I jedno sam...i sa starim stablom...preko puta moje kuće...
Kojeg gledam kako mijenja svoje haljine..i volim ga...u svim njegovim promjenama...
I volim i ogledam se...u divljanju vjetra u mojoj kosi..i u njegovu šaptom izgovorenom laganom šumu....
Jer znam..da je i tamo komadić moga duha...
I volim i onaj magloviti pogled....koji sanjarski doziva...pronađi sebe..samo je to važno..
I blješteći sjaj kiše koja pljušti..i mora koje me zove..i voli...
I zalaske sunca u čarobnom vrtlogu...i tihe izlaske na burnoj granici noći i jutra...sna i jave..
Tu sam....tu je sva moja ljubav...
Za životom..
I sve moje riječi..misli..stihovi..ispisani na jastucima snova...na plahtama u nijansama žudnji..i stotinu čežnji...
Za bajkom...za snom..za svemirom koji se vrti...
I jedno sam s njima.oduvijek su tu..u meni...i zauvijek...u mojoj ljubavnosti....prema životu....prema sjaju..
Prema bojama i nijansama...prema dimenzijama...često neobjašnjivim....
Prema strasti za životom..i nježnim svilenkastim dodirima....ljubavna...
I ona mi je u kosi....u onoj granici u oku...u onoj točki na ramenu....
Ljubavnost....kao takva..potpuna i savršena...u svojoj nesavršenosti...
- 13:29 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
četvrtak, 17.11.2011.
Tvojim dodirom ispisujem stihove
Nekako slučajno, nenadano
mahnito i potpuno...
uranjajući kroz tvoje prihvaćanje
moje neuračunljivosti i ludosti...
osjetih...vibracije ljubavi..
I dok sam tvojim dodirom
pisala svoje stihove
tvojim pogledom
nizala svoje snove...čežnje...
tvojim čekanjem...našla ispunjenje...
U svakom tvom dahu
pronalazila sam sebe..
u svakom svom dahu
vrhovima prstiju
pisale su se moje misli...
I u nekom neočekivanom trenutku...
nestala je borba s demonima...
jer...našao si me..
tamo gdje se niti ja nisam našla...
i grlio si me ...kada sam mahnito bježala
od svih zagrljaja ovoga svijeta...
I znao si vještinu....tako rijetku...
savršenog strpljenja...borbenog čekanja...
i volio me....kada sam upoznavala sve svoje tuge
i kada sam pobjedonosno vrištala s vrha svijeta...
i imao hrabrosti...skupljati sa mnom
krhotine moje duše...
Ja kada sanjam ispisujem tvoje riječi
u tajni dnevnik snova...
ispisujem sve tvoje dodire
i oslikavam sve tvoje poglede
u akvarel moje duše...
Za onoga koji zna predivnu vještinu čekanja....
- 22:58 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 14.11.2011.
Trenutak fluidne savršenosti
U životu zaista ne postoje velike stvari...samo veliki trenuci...
Pamtimo ih mirisom, dodirom, sjajem...okusom predivnosti i neponovljivosti...
Jer..znam već tada...neće se ponoviti ...
I zbog toga su čarobni...veličanstveni....satkani od neke nebeske materije, snolike forme, zanosne igre svemira...
Kada znam da je to upravo takav trenutak?
Kada ostajem bez daha... disanje prestaje ...da mogu osjetiti..u potpunosti...
Kada znam da volim?
kada osjećam onu predivnu potpunost sebe..
jer ju osjećam u svakom svom dahu...ali i u onom..nekom drugom..
I kada volim svaki svoj osmijeh i slučajno..u prolazu..nasmijem se sebi..
i onako..luckasto, pomalo šašavo....rugam se svim svojim prethodnim odlukama..
i kada znam da padam...pred svojom prijateljicom slobodom...i smijem se..
svim svojim tvrdokornim stavovima...
Rekao je..."živiš u oblacima..u snovima...",,,"poput djeteta si..."
No...ja ne mogu preživjeti bez svojih snolikih stihova i sladoleda od oblaka..bez mirisa zvijezda i one točke na ramenu...
u kojoj skrivam..sve svoje zanose...i sva svoja voljenja...
I ne...jednostavno ne želim mijenjati leptirova krila za praktičan let.
I spavam na jastuku od stihova..gdje ih sanjam..pa ispisujem noću.
I ne mogu bez voljenja svih svojih hirovitosti....disanja sa zvijezdama....oblačenja mjesečeve haljine...bajkovitog plašta...
Oprosti mi....izabirem sve to...trenutak neponovljivosti ..sjajem okupan...
I prozirnom fluidnošću prošaran...
Nesavršen...a tako savršeno prikladan..i potpun...
I rijedak bezgranično u svojoj uzvišenosti...
I klanjam mu se...i zahvalna sam...
a ponekad ga proklinjem...i bježim..trčim miljama daleko...
Ali ne mogu bez ushita i magičnog daha tog trenutka...
Jer to tada ne bi bila ja...već samo odraz..lažan i prazan..moj lik u nekom drugom..
I ne bi bila potpunošću prožeta i obojana svim onim nijansama mene...
I ne bi u svakom svom pramenu kose nosila ove čežnje...
Priznala sam još davno da sam zaljubljena u ljubav..bezglavo, mahnito, zanosno i strastveno...
I da sam staklenasto lomljiva kada se rugaš mojim zanosima..i stihovima...
Ali leptiri su zauvijek nastanili moj pogled...i ja sam ovisna o njima...nepopravljivo i zauvijek...
Do zadnjeg daha..i zadnjeg neponovljivog trenutka....
- 00:18 -
četvrtak, 10.11.2011.
Biti jedno...
Voljela sam mnogo..jako...nježno...strastveno..zaneseno...
Pisala sam o ljubavi...možda i previše..
i kao oštricom noža ponekad se ranjavala svojim mislila i riječima...stihovima plakala.
I živjela sam sve to...i onu najzaneseniju ljubav satkanu od magličastih dodira ..od refleksije nekoga u svim porama mene...
Onu najdivniju ljubav kada plačeš od ushita i skačeš u nepoznato...osjećaš se tako živim...
I onu praktičnu realnu ljubav..koja se sastoji od kompromisa, žrtava, odricanja...možda i previše...
Ona koja želi svim silama ovog svijeta usrećiti nekoga, pomoći mu na bezbroj načina i u svim mogućim oblicima...
Pomicanje granica..previše davanje sebe..previše ljubavi za nekoga tko nije uspijevao naučiti što ljubav jest...
Rasipajući se...pokušavala sam naći crtu , ravnotežu..u svom voljenju...
Bilo je nemoguće...sve dok nisam dotakla sebe...u svim onim najdivnijim i najmračnijim nijansama...
Nekako se najbolje odražavamo kada dotaknemo dno...
A tamo sam bila....u ruševinama sebe...
Onog trenutka kada sam našla sebe u svakom izlasku sunca, u divnom šumu vjetra, u lepršavom plesu jesenjeg lišća, u katarzičnom blještavilu padajućeg snijega...
Onog trenutka kada sam pronalazila sebe i samo svoje misli...u stihovima..koje sam pisala a kao da su nastali u meni tako davno...u nekoj davnoj inkarnaciji..
Kada sam se susrela sa svojim odrazom..koji mi je počeo ličiti na mene...znala sam tada...što znači voljeti...
I kada sam spremno prihvatila najdivnije dijelove sebe...svoju romantično sanjarsku lepršavost...
Kao i svoju realnost...koja mi nikada nije dozvolila potonuća...preko granice izdržljivosti..
Kada sam prihvatila sve svoje slabosti i neuračunljivosti...beskonačnu vjeru...u čovjeka, dobrotu..koja je često puta bila čista naivnost...
I prihvatila da sam vjerojatno jedna od rijetkih koja vjeruje u život...koji je divan ..kao takav...
I da ću vjerojatno uvijek bezglavo vjerovati u odanost i vjernost..do zadnjeg daha...
I da ne postoji karma...nego mi..i samo mi..kao kreatori svoje radosti i ispunjenja...do zadnjeg daha...
I da što se više odmičemo...to nas život sve više vuče...
I shvatila sam...da ne trebam usrećiti nekoga drugog..nego samo sebe...
i da ne trebam očekivati od drugih...već samo od sebe...najbolje...
I da u životu zapravo nema velikih razočaranja...već je stvar perspektive...
I da ljude zaista privlačimo u život...da naučimo ono što još ne znamo...
Da iskusimo nepoznato...da volimo na razne načine..od kojih niti jedan nije manje vrijedan...niti manje ljepši...
A ponekad treba i riskirati...i pobijediti sebe...
A onoga trena kada sam zavoljela svaki svoj odraz...i one lijepe i one druge...
I kada sam se sjedinila sa svim onim što je u meni...i prestala mahnito bježati od svojih sjena...
Kada sam prihvativši ...sve svoje i sve sebe...osjetila onu divnu pomirenost i savršeno oslobođenje...
Tog trena sam znala kako voljeti....tog trena sam naučila....kako...
I spoznala sam da sam jedno...sa bajkovitim zalaskom sunca....sa svim melodijama vjetra...
Sa morem i divljim rijekama..
Sa svim duginim bojama...i onom pticom...što mi jutrima govori...
Ali sam jedno i sa sivilom magle i sa svim očima punim tuge..koje osjećam...možda jače i snažnije..nego prije.
Ali osjećam i smijeh i radost slučajnih prolaznika...osluškujem te titraje..vibracije...
Čujem i osjećam jasnije i bistrije...kristalno čisto...
I zaista...postadoh jedno...pomicanjem svojih granica..poniranjem u svoju tišinu...
U sve melodije..savršeno akordične..i durske i molske.
I otkrivanjem svih svojih prije neviđenih nijansi...
Postadoh jedno..sa hrabrošću i odvažnošću...
Sa slabošću i krhkošću..Ranjivošću i nježnošću...
Jedno...sa sobom i svijetom oko mene...
- 22:14 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.11.2011.
Od čega je satkana ljubav...
Ponekad odlutam ...bezglavo.. u one dimenzije gdje postoji sladoled od oblaka...
I tražim galaksiju gdje su satkani moji snovi...
I tražim onaj okus...odgovora...i miris zanosa...
Jer..trebam ih...i oni mene...
Ali, moj svijet apstrakcije se gubi u jednim duboko plavim i jednim plaho smeđim očima mojih inspiracija...
I onda s njima odlutam tamo gdje se igramo sa zvijezdama...
Navučem mjesečevu haljinu....i dišem njihove snove...
Pravim odmak od svojih...i plešem... samo naš ples....
I taj odmak od sebe trebam..od svih svojih neuračunljivosti, ponekih potonuća, riječi koje me prate i tjeraju...da pišem.
Jer...ljubav nije satkana od misli, od stihova, čežnji, zanosa...
Ona je...kada plačeš a netko ima snage i hrabrosti skupljati sa tobom sve tvoje krhotine...
Ona je...smijeh do iznemoglosti, prihvaćanje , čekanje, ne odustajanje, borba do krvi...
Onaj neki zagrljaj kada se najmanje nadaš...
Pogled pun razumijevanja...Želja od koje se izgara...
Ona mora imati hrabrosti i odlučnosti u namjerama...ona je upornost i strpljenje...
Jer...nema te prepreke, stranputice...koja ju može odvratiti...od namjera...od ostvarivosti želje...
Ljubav... ruka u ruci...ali i ona ruka koja me diže kada prevlada tuga u svim nijansama...
Onaj pogled koji se divi i voli sve moje boje...ali voli i sive demone i crno bijeli film...
Onaj dodir koji voli moju bajkovitost, zanesenost i snolikost...ali i realističnu melodramu...
Jer...ljubav su krv i znoj...i suze i vrisak...
Smijeh i radost do bola...
Ljubav...nježnost i strastvena želja...ali i ona šalica čaja kada je potrebiji od bilo čega...
I neodustajanje..poput zavjeta sebi..poput prokletstva ponekad, poput molitve...
I borba...ako je želja zaista jaka....jača od života...do iznemoglosti...
I pogled u zvijezde ali i pogled u oči...do srži...
Gledati...vidjeti....zaista....sve dimenzije nekoga...
Šuškajući po jesenjem lišću...praveći odmak....ponirući u sebe...
Dižući pogled i odlazeći ponekad u drugu galaksiju...nalazim odgovore u sebi...i sada...zaista...
Ja znam....od čega je satkana ljubav...
- 14:25 -
Komentari (20) - Isprintaj - #
četvrtak, 03.11.2011.
Refleksije ljubavi
I kada završe, umru, spavaju, čekaju...da li ostaju nekako u nama?
Sve te ljubavi...prošle ili sadašnje....one koje će tek doći...
Ljubavi koje se dogode polako..čekaju nekako u prikrajku duše...
Ili one..koje bljesnu i zavrte nam svijet..poput uragana...sruše, vrisnu, divljaju...
Možda one koje nestvarno priželjkujemo..pa se jednostavno dogode...po kismetu...
One koje se inate, rugaju, podsmjehuju...jer ih ne prepoznajemo.
One koje nemaju hrabrosti...pa se lagano izgube.
One koje imaju svu hrabrost i odlučnost svijeta...pa se moraju dogoditi...
Nježne, krhke, strastvene, bolne, samotne, realne i zanosne...
Ostaju u nama...nepovratno, bez obzira ...
Zaborav je negiranje sebe...
Da li kada dajemo dio sebe, kada čeznemo, žudimo i volimo do srži....
Ostavljamo li tada i fluide svog duha, ostavljamo li sebe...u nekome...bespovratno i zauvijek...?
Ili sve te ljubavi ..svaka sa svojim mirisima, bojama, dimenzijama i okusima...upotpunjuju nas...?
Svaka u svojoj posebnosti, bez obzira na ishod...gdje se smještaju?
Ostaju li u kosi, pogledu, onim nekim točkama na tijelu tako skrivenim...od nekih pogleda...
Držimo li ih skrivene u osmijehu, reflektiraju li se u našim sjenama?
Spavaju li s nama, osjećamo li ih dok sanjamo...hodaju li s nama kroz život...djelići svih ljubavi..
Ostavljaju li svoje tragove, svoje posebne boje, svoj dah ...?
Svih tih voljenja..tako posebnih...
Ja sam prihvatila da sam u zanosima najsretnija i da ne mogu živjeti bez bajke...
Ovisna o ljubavi i zaljubljena u jesenske čežnje
I zaista ne trebam eliksir mladosti ....jer sa sigurnošću ću znati kada starim...
Onoga trenutka kada ne budem žudila, čeznula...
Kada neću moći...zaljubiti se...
I puštam da se reflektiraju u bojama lišća...u vjetru i šumovima noći.
Puštam da se igraju mojom kosom, sjenama i zrcale u mom odrazu..
Dajem im da uđu i u moj osmijeh...u svim mogućim nijansama.
Volim ih i nosim ih...jer su me dovele do mene same...dovele me do leptirova plesa.
Do stotina stihova i priča...koje nemaju kraja...
Do nekih dimenzija sebe iz drugih galaksija...do sna..
Do onoga što jesam
Sve te refleksije...ljubavi...
- 21:37 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
utorak, 01.11.2011.
Kismet...
Priznajem...ja sam se zaista iz petnih žila trudila da više ne vjerujem u bajke...
Noćima sam trčala bježeći od njih, gubila bitke i molila ih na koljenima da me puste...
Pisala im stihove klanjajući se njihovoj nepobjedivosti.
Ali..one valjda vjeruju u mene..
a ja sam nepopravljivo ovisna o njima...
ili se vraćam djevojčici pod baldahinom snova...
Bajke o srodnim dušama, povezanosti, sudbini...kismetu...
Jer...dok sam se trudila izliječiti od svoje ovisnosti....ipak sam zauvijek ostala zaljubljena u ljubav...
I dok sam rezala svim mogućim sredstvima svoje tuge, upoznavala samoće u svim nijansama, tjerala demone prošlosti i upoznavala svoje sjene...
Bajke su bile moćnije...ili svemir voli zavrtiti stvari...do neba...i preko...
Onaj osjećaj kada ne možemo objasniti stvari, koliko god se trudili...i nema razumnog objašnjenja...
I kada se osjećamo uhvaćeni..izigrani od vlastitog razuma...
Pa se vraćamo na...srce zna...
Priča privučena mojim stihovima, nastavljena neobjašnjivom energijom misli, toliko predivnom u svojoj nerazumljivosti...
I...ima li ljepših stvari od onih koje razumijemo samo srcem...?
Povezanost duša, savršeno razumijevanje....osjećaj kada zaista želiš upoznati svaki..pa i najmanji fragment nekoga...
Ali...ja sam naučila što je sloboda...kada se usudiš, prepustiš, riskiraš, voliš svim svojim srcem...
I ja nemam zadrške...ali ne znam da li sam lik iz bajke...i da li postoji kismet?
Ali znam da postoje dimenzije više , jače i moćnije od našeg uma...
one koje dotičemo kada sanjamo...
tu svijetle najjače......na granici sna i jave...
blješte privlačnim magnetskim sjajem...i vode nas...u bajkovitu priču...
Postoji taj jedan svijet...gdje riječi ne vode igru, gdje ne postoje one prave...
svijet gdje duša upoznaje dušu...misli prepoznaju misli...energija osjeća energiju...istovjetnu...
nevezanu uz prostor..vrijeme...
I nisam se izliječila od zanesenosti, od bajkovitih čežnji, niti od sanjarskih stihova..
i krila su dobila i nove boje...a ona toča na ramenu još jednu prekrasnu priču...
I biram pokriti se snolikim bajkovitim plaštom.
i gubiti noćne bitke protiv bajki
odlučujem srcem..i biram prepuštanje zvjezdanim snovima...
biram nazvati to kismetom...
- 11:05 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
