Uskoro će godina dana kako nisi poželio vidjeti jedne prodorno plave i jedne sjetno duboke smeđe oči...
Iz samo svojih ludih razloga...ako ih i ima..
One plave oči što još žive na zvijezdama i jedu sladoled od oblaka i često puta me podsjećaju na mene...ne znaju više tvoje ime...niti sjenu...
I pitaju se...mada slabo govore o tome..
A ja strepim kada pitaju...jer na neke stvari nemam odgovor...
One sjetno duboke smeđe oči...koje su više na tebe....imaju pomalo već svoj svijet...
Svijet....koji se već puno pita...o zaljubljenosti..o ljubavi...o životu...
I pita me...šta sam vidjela u tvojim očima...i u tvom pogledu...
Šta si izgubio...da li se ikada pitaš...pitam se ponekad kada sanjam...
I razmišljaš li ti o očima koje pitaju..traže odgovore kojih nema...
O očima koje sanjaju...svijet bez tvojih odraza..i pogleda...bez tvog glasa...koji ne pamte..
Izgubio si čitav jedan život...smijeha...suza...zanosa...zvijezda..oblaka...odrastanja...
Ljubavi...promjena...koje su zaista jedino ono što je stalno...
I ponekad mi se čini da je prošao čitav jedan život...i slabo se više sjećam...
Mada te vidim...u odrazima tih očiju...
Nisam savršena...ponekad vičem, ponekad se ljutim na te oči...ali dajem sve od sebe...
I plačem s njima i smijem se do suza..
I pričam s njima puno....i plešem...i vrtimo se do iznemoglosti..
I snivam snove i dajem im da budu...svoje..ono što jesu..
I da sanjaju svoje snove..i ako treba da osjete pad...
Pa da se nauče....podići..i da se nauče hrabrosti..i snazi,,
Ali dajem im i da budu zanesene, snolike..da vole sebe i da vole ovaj život..
A prije svega iskrene..prema sebi i drugima...
A ja...i dalje sam ono što sam uvijek i bila...
Vjerojatno puno jača...hrabrija...no zanesena...romantična i satkana pomalo od neke materije snolikosti...
Ali..gledao si...ali nisi vidio ništa...
Uvijek pomalo lebdeća...igrajuća...s vjetrom...drvećem...mjesecom...
Sve ono što ti je smetalo...samo se preobrazilo u divnu ljubav...prema životu...i sjaju...prema ljubavi..
No...te oči vide...i samo je to važno..vide ljepotu...
A ja znam...
Iako neke dijelove tijela pokrivam i zakrivam da netko ne bi ukrao nešto..
Možda onu točku na ramenu...gdje su stihovi..snovi..zanosi i čežnje..
Tamo spavaju leptiri...i tamo su neke divne priče....neke ljubavi...
Ali svoja stopala razotkrivam...jer ona me drže...ovdje i sada...
Ja često puta moram hodati bosa...da osjetim tlo pod nogama...
Da ne odlutam previše...pa da ne propadnem..ispod tog čvrstog tla..
I hodam..i osjećam..i prizemljujem se ponekad...
Da ne odem previše..sa bajkovitim plaštom na sebi...
I zato jednostavno moram....hodati bosa...u svojoj tišini...
Post je objavljen 28.11.2011. u 13:11 sati.