Voljela sam mnogo..jako...nježno...strastveno..zaneseno...
Pisala sam o ljubavi...možda i previše..
i kao oštricom noža ponekad se ranjavala svojim mislila i riječima...stihovima plakala.
I živjela sam sve to...i onu najzaneseniju ljubav satkanu od magličastih dodira ..od refleksije nekoga u svim porama mene...
Onu najdivniju ljubav kada plačeš od ushita i skačeš u nepoznato...osjećaš se tako živim...
I onu praktičnu realnu ljubav..koja se sastoji od kompromisa, žrtava, odricanja...možda i previše...
Ona koja želi svim silama ovog svijeta usrećiti nekoga, pomoći mu na bezbroj načina i u svim mogućim oblicima...
Pomicanje granica..previše davanje sebe..previše ljubavi za nekoga tko nije uspijevao naučiti što ljubav jest...
Rasipajući se...pokušavala sam naći crtu , ravnotežu..u svom voljenju...
Bilo je nemoguće...sve dok nisam dotakla sebe...u svim onim najdivnijim i najmračnijim nijansama...
Nekako se najbolje odražavamo kada dotaknemo dno...
A tamo sam bila....u ruševinama sebe...
Onog trenutka kada sam našla sebe u svakom izlasku sunca, u divnom šumu vjetra, u lepršavom plesu jesenjeg lišća, u katarzičnom blještavilu padajućeg snijega...
Onog trenutka kada sam pronalazila sebe i samo svoje misli...u stihovima..koje sam pisala a kao da su nastali u meni tako davno...u nekoj davnoj inkarnaciji..
Kada sam se susrela sa svojim odrazom..koji mi je počeo ličiti na mene...znala sam tada...što znači voljeti...
I kada sam spremno prihvatila najdivnije dijelove sebe...svoju romantično sanjarsku lepršavost...
Kao i svoju realnost...koja mi nikada nije dozvolila potonuća...preko granice izdržljivosti..
Kada sam prihvatila sve svoje slabosti i neuračunljivosti...beskonačnu vjeru...u čovjeka, dobrotu..koja je često puta bila čista naivnost...
I prihvatila da sam vjerojatno jedna od rijetkih koja vjeruje u život...koji je divan ..kao takav...
I da ću vjerojatno uvijek bezglavo vjerovati u odanost i vjernost..do zadnjeg daha...
I da ne postoji karma...nego mi..i samo mi..kao kreatori svoje radosti i ispunjenja...do zadnjeg daha...
I da što se više odmičemo...to nas život sve više vuče...
I shvatila sam...da ne trebam usrećiti nekoga drugog..nego samo sebe...
i da ne trebam očekivati od drugih...već samo od sebe...najbolje...
I da u životu zapravo nema velikih razočaranja...već je stvar perspektive...
I da ljude zaista privlačimo u život...da naučimo ono što još ne znamo...
Da iskusimo nepoznato...da volimo na razne načine..od kojih niti jedan nije manje vrijedan...niti manje ljepši...
A ponekad treba i riskirati...i pobijediti sebe...
A onoga trena kada sam zavoljela svaki svoj odraz...i one lijepe i one druge...
I kada sam se sjedinila sa svim onim što je u meni...i prestala mahnito bježati od svojih sjena...
Kada sam prihvativši ...sve svoje i sve sebe...osjetila onu divnu pomirenost i savršeno oslobođenje...
Tog trena sam znala kako voljeti....tog trena sam naučila....kako...
I spoznala sam da sam jedno...sa bajkovitim zalaskom sunca....sa svim melodijama vjetra...
Sa morem i divljim rijekama..
Sa svim duginim bojama...i onom pticom...što mi jutrima govori...
Ali sam jedno i sa sivilom magle i sa svim očima punim tuge..koje osjećam...možda jače i snažnije..nego prije.
Ali osjećam i smijeh i radost slučajnih prolaznika...osluškujem te titraje..vibracije...
Čujem i osjećam jasnije i bistrije...kristalno čisto...
I zaista...postadoh jedno...pomicanjem svojih granica..poniranjem u svoju tišinu...
U sve melodije..savršeno akordične..i durske i molske.
I otkrivanjem svih svojih prije neviđenih nijansi...
Postadoh jedno..sa hrabrošću i odvažnošću...
Sa slabošću i krhkošću..Ranjivošću i nježnošću...
Jedno...sa sobom i svijetom oko mene...
Post je objavljen 10.11.2011. u 22:14 sati.