srijeda, 23.11.2011.
Kako sam otkrila da sam ljubavna...
Ovo mi je stoti post...
Sada bi trebala napisati nešto važno, znakovito, duboko...
Trebala bi opisati sve svoje metamorfoze...a bilo ih je...
No...možda ..kada se sve zbroji i oduzme...nema promjene...samo otkriće da sam zaista ono što sam oduvijek bila..
Od čega sam mnogo puta bježala...skrivala se..trčala do iznemoglosti..do krvavih prstiju...i izgrebanog srca...
Postoje dobri i loši ljudi..
Postoje hrabri i odlučni u namjerama...
Oni rijetki koji prkose životu...okolnostima...vremenu i prostoru...
I ne odustaju..
I usude se...i riskiraju...ako zaista vole...i žele...i ne vide prepreke...
Ja sam uvijek i očito zauvijek bila jedna od onih koji vole do srži...možda do samoranjavanja sebe...
Zanosila sam se do granica izdržljivosti...dopustila si da mi netko vrati bajku...
No život se živi...on se ne zanosi..on se manifestira...
U predivnim manifestacijama života..koje su posvuda...vidjeli ih mi ili ne...Bili svjesni ili ne..
I ja znam..da su riječi samo riječi..
Bez obzira koliko divne bile...
Ali i da se predivne prilike pojavljuju...i ne čekaju dugo...
Treba ponekad i skočiti..zgrabiti...bez puno razmišljanja...
I naučila sam da je čekanje predivna vrlina.
Kao i strpljenje..i neodustajanje..i borbenost. da dočekate nekoga...
I da ga smjestite u ono mjesto u sebi..koje jednostavno mora biti ispunjeno..
Ali ljubav...nekada ne bira...i često je zaista slijepa...
Ili je to sudbina, kismet...neobjašnjivo voljenje nekoga..nečega..
Često mi se rugao netko kako se zanosim...kako lebdim...kako odlutam..
U neka neobjašnjiva prostranstva...
Ali ja...odlutam i s one strane...zvijezda, mjeseca...oblačim haljinu nekih drugih imenzija..i putujem...duhom..
I jedno sam...i sa starim stablom...preko puta moje kuće...
Kojeg gledam kako mijenja svoje haljine..i volim ga...u svim njegovim promjenama...
I volim i ogledam se...u divljanju vjetra u mojoj kosi..i u njegovu šaptom izgovorenom laganom šumu....
Jer znam..da je i tamo komadić moga duha...
I volim i onaj magloviti pogled....koji sanjarski doziva...pronađi sebe..samo je to važno..
I blješteći sjaj kiše koja pljušti..i mora koje me zove..i voli...
I zalaske sunca u čarobnom vrtlogu...i tihe izlaske na burnoj granici noći i jutra...sna i jave..
Tu sam....tu je sva moja ljubav...
Za životom..
I sve moje riječi..misli..stihovi..ispisani na jastucima snova...na plahtama u nijansama žudnji..i stotinu čežnji...
Za bajkom...za snom..za svemirom koji se vrti...
I jedno sam s njima.oduvijek su tu..u meni...i zauvijek...u mojoj ljubavnosti....prema životu....prema sjaju..
Prema bojama i nijansama...prema dimenzijama...često neobjašnjivim....
Prema strasti za životom..i nježnim svilenkastim dodirima....ljubavna...
I ona mi je u kosi....u onoj granici u oku...u onoj točki na ramenu....
Ljubavnost....kao takva..potpuna i savršena...u svojoj nesavršenosti...
- 13:29 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
