ĆEJF
tražiš - sarkastično zahtijevaš - jasan blog. hah, jasan kao moja jutra... i tu ti je otprilike sve jasno! politrenjača turske i bespoštedna potraga za aspirinom. to su naša jutra, no kažu namblago vam se! dok držim ruku u tvom stražnjem džepu, mislim jeste - blago nam se. u ovo malo duha nalazimo inspiracije za nejasne misli i muljave priče, daješ mi metafore, ja tebi cvijeće, češkanje i oslonac uz stepenice i nema tu ništa smisleno - to smo naučili tako da više za smislom ne tragamo to nas veseli. vesele nas pizdarije i naopakost života, vesele nas kokteli i pivo, vesele nas laste u svitanje zore i guske u skrovitim tunelima luka, naša djeca? vesele nas misli o las vegasu, i čuđenju svijeta našim snovima, tebe veseli blato, mene prosuta tinta zajedno se peremo u kiši dok mjerimo ulice i rasporede kanala tražeći TO i kockice da nam želje ostvare ne gledamo na satove, rasvjeta naš je tajni znak, ne volimo nametnute odgovornosti ni štikle. ni ti ni ja. i nastavljamo si rečenice i razumijemo se razumijemo da jeste: blago nam se! jasnije ne umem. |
unatraške naprijed!
vraćam se. vraćam se kao tisuće crkvenih zvona u pospano nedjeljno jutro, kao odrasla klackalica vjetrom gonjena, kao tisuće mrakova noćima, vraćam se uporno i bespredmetno i ne tražim razloge uvijek plivam uzvodno i gutam hladne vode da ožive pretvore posljednje izvorske vjenčiće u proljetne livade i u bunilu dišem neupitnu sreću, u greškama nalazim viceve, moja su pluća pluća slučajnosti moje su oči prazničke, mojom glavom svira marseljeza i vraćam se kasnom noći, ranim jutrom slušaš kao da me ne čuješ gledaš kao da me ne poznaješ kao - tražiš banalne svjetove, kao - slučajno, kao - slučajno, kao - možda kao - kao i sve - kažem - nagrizla te rotacija banalna i redovita, i između dva zraka smijem se i veselo ti podmećem svoje smjehove u uši, oči, usne, ruke, tebe, potpisujem tvoje podočnjake mirisom ljubičica i pitam da li me sad poznaješ? |
u ritmu vakuma
|
gode ovih dana melodije bez riječi, note u obliku pjeva, bez značenja ili razumijevanja, mirisi dalekih zemalja - tuđih dalekih života, zemlja bez planova, san bez očekivanja. ne - nije sjeta, dobro je poznajem i danas ne prepoznajem, nije tuga, umor, nije blues. ne, nije blues. nije Imenovana Forma, nije Deja Vu. podliježem u izmaglici, predajem se bestežinski, kao skala vježbi ritma, reda i discipline, pratim, lelujam tim slatkim strahom novoga, sanjam da propadam bez dna, da letim ponad ničega. postoji prostor između mog tijela i mene, neki bezimeni inbetween, nedovršeni menuet u trepavicama dva pogleda, neka melodija bez kraja, što stišava i krešendira po vlastitoj volji protivnoj zakonima harmonije, orkestra, dirigenta. kajdanka još neotvorena i torba veća od djeteta. valja me ovih dana. valja me valovima, oblacima, satima, valja me ulicama, drvima, planinama, valja me vakumom crna tipka omakla se na putu do bijele kao ruka zapela u pauzi dok čeka iduću notu prosipam svoj pepeo po horizontu, da li se to rađam nova ili ne? već me danima proždire mjesec. |
Neki su ljudi svačiji prijatelji, neki ničiji. Stvar sudbine ili izbora? Tražiti ili naći? Tko želi da odgovorim Ja? Tko zna odgovor i Tko šuti? Znam! Neki se obgrle drugima, neki navuku sami sebe. samodostatnost ili svimadostatnost... vrlina ili mana? tu, jedni za druge ili jedni za sebe? tu, za prosto bivanje ili karmičko sudjelovanje? jesmo li uopće tu? nekoć... jesmo li dio nečijeg sna? pitanje zaboravljenih godina, pitanje maglovitih sjećanja, i danas, sada, SADA u ovom trenu SADA željno odgovora! Reci mi. Reci! Reci! tako se rijetko vraćam svojim mislima Ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor. |
68
|
Pretačem duh u dah i puštam ga da luta mojim bićem, maglovit, providan, okrugao, znatiželjan, u svakom kutu svakog trenutka da me traži istinitu, cijelu, jedinu, svoju. Želim da me nađe. Osvjetljavam mu pute svojom voljnosti i popuštam pred divljim rovanjima po tajnim ladicama, škrinjama, bunarima, brčka se kao zlatna ribica u nutrini, uživa, ne gubi ni tren u sumnji, u pitanju, puni me željom, puni me voljom, ja sam jedinstvo svih kozmosa. Ja sam ja. Želim slobodu i otvorena krila, neraskrčen put pod nogama i sunčano nebo da mi stope okupa, želim prolome gromova da razvale katance i oslobode utvare što ugnježdene vrebaju moju slabost. I neću putokaze, neću savjete, neću ikseve i ipsilone, neću linearne smjerove! Neću išta. Nesuvislo ću tumarati životom i ljubiti iznenađenja spontanosti, otvaranja, točkica, bijelih linija nevidljivih isprepletenim tijelima. Stajati ću u centru svijeta i slušati eho svoga bila. |
nalaziš li se u tragovima?
lica mijenjaju osjećaje i osjećaji mijenjaju lica: dobar dan, kolumbo, Ne! ovo nije amerika jebi ga, ali znamo već ono 'shit happens', to je prava riječ za sve, ma ne, to samo muzika u vrtlogu prestaje, ma ne, samo ti se čini da preskače, ma ne zlato, još smo na istom tragu. ništa se ti ne brini, kolumbo. na novoj smo zemlji totalno, budimo zajedno znatiželjni i prestravljeni kreni, s tobom sam, krećem, jesi li bez straha ne možemo ne znamo ne slutimo ali liči na ameriku! |
svitanja
|
magnetizam dlanova vlastitih nerazdvojih linija pogleda tuđinskih sjedinjenih dodir iznutra na van samo jedan i samo je toliko i trebalo |
ne poželi ako nisi siguran!
|
zaboravit ću zaborav. tako sam danas odlučila i tako će sutra biti. i mislim da ću si kupiti romobil. nisam već dugo slomila nogu. :) |
Kad je kaos razuman...
Učim da sam razumsko biće i kao takva operiram po neznanim načelima.Učim da kaos remeti moje razumsko ustrojenje. Učim da se kaos rađa po logičkom prepoznatljivom uzorku koji razumski mogu objasniti. Učim da me razum zbunjuje u kaosu. Učim da razum govori kad je bolje da šuti i da kaos šuti kad je bolje da govori. Učim da to razumski ne mogu objasniti. Učim da je razum usrana stvar. Učim da ustvari samo plutam u kaosu razumskih zajebancija. Zaključujem da želim biti životinja. Muuuuuuuuuuuu. Meeeeeeeeee. kad narastem bit ću vjeverica. |
u ponoć kad umoran
|
Srela sam sretnog čovjeka. Nosio je preveliku košulju preko prekratkih pantalona, bijele čarape i veliku crvenu torbu. Podsjećao me na ponoćne pijance u potrazi za posljednjim dimom i neartikuliranom konverzacijom sa slučajnim strancem. Tražio je cigaretu, jer će skoro piti i kafu, kaže, uvijek ga opominju "nemoj pušiti! nemoj piti! nemoj masti!" i pita se 'a šta ti onda ostane', a tako mu je i babo mu je govorio - pokojni je, i on i majka - 'daj mi dok mogu, kad ne budem mogao, ne treba mi'. I ispričao mi kako je svoju ženu upoznao slučajno, pitao ju odakle je i zbog blizine njihovih sela sutra su otišli na kafu, i onda je ona ostala noseća pa ga je njen otac pograbio za vrat i roditelji su se krenuli dogovoriti, ali je njegov - pokojni je, kao i majka - rekao 'oni su se dogovorili, a na nama je zakazati svadbu i krštenje djeteta!' I onda su se rodili jedni blizanci, pa drugi i sad ih je šest i žive na selu. Najstarija je pametnija od Ruđera Boškovića i ne treba se ništa snimati na vjestima jer ona se to ponovi i bez treptaja. Ispričao mi je još kako mu je dajđa svojim imenom poklonio i sudbu, pa je tako u petnaestoj susreo smrt i nakon sedamdeset osam dana tek izašao iz kome, al i eto - sve je prošao, samo ga još mlin za masline nije mljeo - danas se samo spomene te sudbe kad ga smrskani zglob noge zaboli na promjenu vremena. Pitala sam da li je sretan. Blaženi smješak jednostavnosti, odbacuje opušak na cestu i odlazi na posao, sretan je. Nastavljam svojim putem kući. Upoznala sam sretnog čovjeka. |
promjena
|
problem promjene je što ne možeš znati da li je konačna do onog trena kad shvatiš da nije konačna. |
Home is where the heart is
|
Želim živjeti u kući Zidova od konca i staklenog krova U oblacima Želim živjeti U bespoštednoj praznini kojom glas maestralno odzvanja I titrajima ostavlja neki trag, U bjelini da svaki pogrešni zamah kao packa zabilježen ostane da je nevinu neredim svojim nesavršenostima i u njima uživam prirodnim slijedom neprirodnog stanja I zrak da struji sobama bez granica poput mirisa, a bez njega da me valom nosi dalekima Tamo želim živjeti Kao svačija i ničija u prostoru bez zidova I bez stvari koje nakupljaju prašinu i zahtjevaju čišćenje. U tome je, ustvari, stvar. |
Nađi mi svoje mjesto
|
Stooooop op op ops i uz filmsku škripu kočnica, misli ulijeću u vrtlog bogena i skupa lupamo o neki lijevi zid, novost na ovoj cesti. Uvijek u toj nadasve nezahvalnoj ulozi suvozača Vlastitog Uma poslije zbunjeno opisujem mahalaški udes. E jebemu miša, pa zar opet neprilagođena brzina i još jedna kazna bez policajca! Buržoazijski ponizno, Zamantrane Misli i ja žmigamo isključenje iz prometa i šaljemo Nevidljivog Bez Kape gdje i spada, na francuskom najboljih šansona. Bar je ovaj put lako: "klap, akcija n-ti put", a tekst kao rola WC papira predaleko postavljena. Ide brate, ide k'o treća rakija. Ustvari, može sve tam' gdje spada, šta bi se gore reklo. A ako dubim malo na glavi... moglo bi to biti i dole. Bumo vid'li. Ako stavimo naočale. |
jippppiiii ja ja jippppiiii je je huraaaaaa hip hip huraaaaa došlo mi. |
kao sasvim slučajno
|
boje su postrojene u redoslijed, duga svijena na plakatu mog odraza neke slučajne izložbe. Prolazim. Nebo boje maslina pod mojim nogama, koračam previsoko za hod, prenisko za let, kročim pohotno ka svitku samo mom, hijeroglifima znanim iz nepisane prošlosti sutrašnjih snova. Nazivaš to déja vu, prošli život bez imena i svrhe. Ne pristajem na to, ne! Pljujem svoju vjeru u lice prolaznosti, i dimom se obvijam dok tragam za trajanjem. Čujem te kako u daljini odlaziš kad niti znam da dolaziš, mislim 'lupa vjetar' ili neku sličnu prozaičnu misao. I puštaš me da te pustim, razotkrivenog i nagog, dajem ti posljednji treptaj, u izmaglici mog koraka. Prije Sunca. |
Ponedjeljak
|
Tja, najviše volim ponedjeljak jednom dugom noći otpočeti. Tako sam tek sigurna da će doživljaj kapitalizma biti potpuno crven, u mojim crvenim očima. Moje su oči ponedjeljkom zečje. Nedjeljom volim glasno pjevati, da ponedjeljkom ne mogu ni muka da izustim... Jer ponedjeljkom sam delfin na vlastitoj frekvenciji. Navečer volim kauč timariti, dok ne postanemo jedno. I rastanak nam ujutro teško pada jer smo ponedjeljkom kauč i ja kao rak samac i crvena moruzgva. I onda jutrom onom znanom cestom krenem poput puža nevoljna. Al' svejedno, svakog se ponedjeljka ujutro osokolim da se na radnom mjestu pojavim. A misli se vuku kao kornjača. Juh, pa ponedjeljkom sam pravi zoo! *** Geneza ponedjeljka moj um svoj um ima i nešto mi iza leđa kao smišljaju kao druguju kao ne znaju da ću ih opet obliti vodom točno prije paljenja svjetla ili lampica, mojih, naravno! i opet će ko dvije spodobe hihotati noć misleći kako su me i ovaj put dobili i kako će idući put smisliti rupu još crniju samo za mene možda i hoće vragovi mali i kako da onda čovjek ponedjeljkom bude normalan? |
|
Naslanjam glavu na zid i samo tupi odjek ventilatora struji mislima. Žubor slučajnih prolaznika i pogled uperen u želju sebičnu do beskraja, prestrašenu do beskraja, hrabru do kraja mojih granica. I murmorim mašti da podbaci plodove, jer ne bih trebala, znam da možda bih i zgazila, a možda njih u cvatu. Ali ne mogu si pomoći, i do očaja, do tvog očaja, ja želim te. |
|
gledamo kroz satinirane prozore i vlastite želje. sitotisak bora ne priča detalje, vidimo mapu bez boja gdje hrla rijeka moru sliči, gledamo kao šesnaestogodišnja mladenka svoje snove kroz bijelu koprenu na točkice. pod plaštom jesenjeg pljuska sudimo brzajući u htijenja, slikajući svijet u pretis loncu bez odizanja poklopca da vidimo kako kuhano vino uspomenama ključa, želimo da grah unutra padne po našem nacrtu, bez pominjanja susjeda koji je tu htjeo park za djecu. i lakomisleno ostajemo zatečeni kad djeca postanu ljudi. |
Invazija zločestih patuljaka
|
Pa zar opet vi gospodine, dajte me se već okanite. Ma neću Vas više tako ni zvati, jer ne ide mi lažna kurtoazija kao Vama, nisam valjda tim vašim mastima premazana. Jer, jer... ste ih Vi sve pojeli za doručak? Nemam eto ni konopa da se u vaš bunar spustim. Jok ja. Vječno nespremna? Nego evo Vama vjedro pa ako znate i možete izvucite se sami van. Al ipak bih pravo voljela da Vam se guzica zaglavi unutra. Nobody expects the Spanish inquisition G-O-S-Š-ŠPPrdam se! |
Tako se ovdje ne ponaša
|
Oh kako li Vas samo prezirem, Vi gospodine stare škole, Vas i Vaše trivijalne anegdotice, i te podmukle očice što posljednju pahulju prije tla zaustave. Oh kako li samo smrde Vaše drhtave ručice dok grabe i grabe. I te Vaše riječi s podsmiješne visine kao strelice bez mete nasumce u prostor bez znanja, sa motivom. Oh da, tražili ste slabost? Svoju ste si nogu u usta stavili sami i ne znam što me pod njom tražite? Sažvačite, ispljunite i pazite da se ne zagrcnete. Nije moje da Vam sudim, al' da jest Vas bih Vam još i oprostila, zalila dobrim vinom, i ujutro andolom, ali farsu... pa gospodine, to je pravo sranje. |
Hej!
|
Ne volim čekati da email ode, previše prostora za predomišljanje. Ne volim čekati da se slika downloadira, jer ću klikom na x možda propustiti neko mjesto vrijedno svjedoka. Ne volim čekati "halo" s druge strane, svaki novi dring nosi i razlog protiv. Ne volim čekati autobuse, jer onda pretresem sve svoje razloge. Ne volim čekati tvoje znakove, previše prilika za smišljanje nepotrebnih isprika. Ma danas jednostavno ne volem. Jer nije moguće da mi se žuri. :) |
Let II
Kad napipam prazninu, mekana je, kao balon nad dolinom, neuhvatljiv i prisutan.Ne znam što bih s njom, uvijek učini vrijeme nalik zvučnom zidu u nepovrat. Kad uhvatim strah za glavu bode, kao previše mineralne kad niz grlo juri i mjehurićima rastura put. Kad se zaletim u nepoznato stanem, da ne udarim zid kojeg nema ali ga moj um virtualno oslika grafitima. Kad shvatim da boravim u danas, pomislim kako ga se nikad neću sjećati ako ga ne učinim drugačijim od jučer. Tad zastanem i udahnem. Duboko. |
Let I
Uzima Moment među drhtave dlanove, poput vrućeg kruha u kasnoj zimskoj noći. Obgrli ga nježno, i srcem mu se nasmiješi prije nego se zagleda u njegovo značenje duboko na površini. Poput djeteta, uvijek se nanovo čudi njegovoj snazi, njegovoj moći da ju dočeka srdačno - nju, promrzlu i sanjivu, uvijek malčice prekasno, uvijek nanovo bez riječi, uvijek ponovo ranjivu. Poput djeteta, uvijek se nanovo čudi svojoj vječnoj nespremnosti, naivnoj vjeri da će baš ovaj put spremiti točne odgovore, obući ispravno odjelo, stići na susret bez izdajničke kapljice znoja u presporom bijegu sa čela. No ne, još se i danas na njegovom pragu pojavljuje zadihana, kasno, prekasno, kad mrak zamaje stvarnost i učini život pitkim vinom u pucketanju snijega pod prozorom. Ali... Mećave, smjehovi, daleke zemlje, ideali, snovi, strah od neznanog, radost novome, uvijek Moment sve ima spremno, s crvenom mašnom, na raspolaganju umornom putniku da se okrijepi prije još jednog suočenja sa životom u boci, skrivenoj u podrumskoj prašini izvan sunca i vremena. On uvijek sve ima spremno. I uvijek je time iznenadi. A ona voli iznenađenja. I zato ga svaki put zagrli u spas i nasmješi mu se srcem prije nego li i ovaj put izusti krivu riječ. I tako sve postaje šala. |
Ma tko?
|
Preletiš me ponekad plaho i pogledi se susretnu omeđeni dimom između tad dopustim snovima da polete izvan trenutka. Ponekad me promašiš tad oluja unutra zabludi u orkanskim visovima valova i nestanem. Ponekad zaboravim da si tu. Jer dopustim da mi slažeš da mikroni pogleda ne nose tvoj um ka mom. I tada nastane konfuzija. Joj. |
Standstills
|
Hodamo kući iz grada sjena i ja. Korak po korak bliže, razigrana koja sam? Hvatice igrala se djeca uz put, Da se svežu Ađnama i same postanu djeca. Koračamo nečujno moja sjena i ja. Pod kutom vječno veća okupana sjajem mjeseca nagriženog. Moja sjena koja sam ja? |
Cacadu
Slobodna, visi o tankoj omči. Konac perpetualno postaje kraći i tanji. Posljednji koraci, lagani trzaj i povratak. Misli u ritmu Bolera na ljuljački. Naprijed-nazad, naprijed-nazad, njišu se bokovi, nul vektori. Sigurnost prepoznate kružne linije bivanja. Jedan običan dan. Lagani trzaj izostane. Praznina na drugom kraju omče. Odsustvo spoznaje o vremenu povratka. Nepregledno blještavilo linearnog pravca. U ovoj svijesti, vektori su beskonačni, suprotni. Krenula je. Nije se osvrtala misleći na krug. Nije više bila u njemu. Bila je negdje drugdje. |
Celestial
|
Tražila sam te negdje u mraku pantomimom bijele zastave u nadi da će molekule zraka gibanjem odnijeti moja iskanja. Mimikrija tvojih pokreta ali ne, ti si cool, ma ne, nećeš sad. Igrao si se. I ja sam se igrala. I baš nam je dobro bilo. |
Spaceshuttle
Kreće, sumornom jutru u prkos. Ah, prkos... stisni play. U orbitu, prijatelju. Udaraljke lelujaju u pozadini dok mirisi džungle proždiru svakodnevnicu. Planinarimo danom. Lansirajmo se! Tko zna gdje ćemo stići? Jer tko pogodi cilj... promašio je sve ostalo. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.