|
gode ovih dana melodije bez riječi, note u obliku pjeva, bez značenja ili razumijevanja, mirisi dalekih zemalja - tuđih dalekih života, zemlja bez planova, san bez očekivanja. ne - nije sjeta, dobro je poznajem i danas ne prepoznajem, nije tuga, umor, nije blues. ne, nije blues. nije Imenovana Forma, nije Deja Vu. podliježem u izmaglici, predajem se bestežinski, kao skala vježbi ritma, reda i discipline, pratim, lelujam tim slatkim strahom novoga, sanjam da propadam bez dna, da letim ponad ničega. postoji prostor između mog tijela i mene, neki bezimeni inbetween, nedovršeni menuet u trepavicama dva pogleda, neka melodija bez kraja, što stišava i krešendira po vlastitoj volji protivnoj zakonima harmonije, orkestra, dirigenta. kajdanka još neotvorena i torba veća od djeteta. valja me ovih dana. valja me valovima, oblacima, satima, valja me ulicama, drvima, planinama, valja me vakumom crna tipka omakla se na putu do bijele kao ruka zapela u pauzi dok čeka iduću notu prosipam svoj pepeo po horizontu, da li se to rađam nova ili ne? već me danima proždire mjesec. |