gledamo kroz satinirane prozore i vlastite želje.
sitotisak bora ne priča detalje,
vidimo mapu bez boja gdje hrla rijeka moru sliči,
gledamo kao šesnaestogodišnja mladenka svoje snove
kroz bijelu koprenu na točkice.
pod plaštom jesenjeg pljuska sudimo
brzajući u htijenja, slikajući svijet u pretis loncu
bez odizanja poklopca da vidimo kako kuhano vino uspomenama ključa,
želimo da grah unutra padne po našem nacrtu,
bez pominjanja susjeda koji je tu htjeo park za djecu.
i lakomisleno ostajemo zatečeni
kad djeca postanu ljudi.
Post je objavljen 14.10.2004. u 21:50 sati.