|
gledamo kroz satinirane prozore i vlastite želje. sitotisak bora ne priča detalje, vidimo mapu bez boja gdje hrla rijeka moru sliči, gledamo kao šesnaestogodišnja mladenka svoje snove kroz bijelu koprenu na točkice. pod plaštom jesenjeg pljuska sudimo brzajući u htijenja, slikajući svijet u pretis loncu bez odizanja poklopca da vidimo kako kuhano vino uspomenama ključa, želimo da grah unutra padne po našem nacrtu, bez pominjanja susjeda koji je tu htjeo park za djecu. i lakomisleno ostajemo zatečeni kad djeca postanu ljudi. |