boje su postrojene u redoslijed, duga svijena na plakatu mog odraza neke slučajne izložbe. Prolazim. Nebo boje maslina pod mojim nogama, koračam previsoko za hod, prenisko za let, kročim pohotno ka svitku samo mom, hijeroglifima znanim iz nepisane prošlosti sutrašnjih snova.
Nazivaš to déja vu, prošli život bez imena i svrhe. Ne pristajem na to, ne! Pljujem svoju vjeru u lice prolaznosti, i dimom se obvijam dok tragam za trajanjem.
Čujem te kako u daljini odlaziš kad niti znam da dolaziš, mislim 'lupa vjetar' ili neku sličnu prozaičnu misao. I puštaš me da te pustim, razotkrivenog i nagog, dajem ti posljednji treptaj, u izmaglici mog koraka. Prije Sunca.
Post je objavljen 18.10.2004. u 23:07 sati.