Kad napipam prazninu, mekana je, kao balon nad dolinom, neuhvatljiv i prisutan.Ne znam što bih s njom, uvijek učini vrijeme nalik zvučnom zidu u nepovrat. Kad uhvatim strah za glavu bode, kao previše mineralne kad niz grlo juri i mjehurićima rastura put. Kad se zaletim u nepoznato stanem, da ne udarim zid kojeg nema ali ga moj um virtualno oslika grafitima. Kad shvatim da boravim u danas, pomislim kako ga se nikad neću sjećati ako ga ne učinim drugačijim od jučer. Tad zastanem i udahnem. Duboko. |