Kad napipam prazninu, mekana je, kao balon nad dolinom, neuhvatljiv i prisutan.
Ne znam što bih s njom, uvijek učini vrijeme nalik zvučnom zidu
u nepovrat.
Kad uhvatim strah za glavu
bode, kao previše mineralne kad niz grlo juri i mjehurićima rastura put.
Kad se zaletim u nepoznato stanem, da ne udarim zid kojeg nema
ali ga moj um virtualno oslika grafitima.
Kad shvatim da boravim u danas, pomislim kako ga se nikad neću sjećati ako ga ne učinim drugačijim od jučer.
Tad zastanem i udahnem. Duboko.
Post je objavljen 10.10.2004. u 02:04 sati.