Uzima Moment među drhtave dlanove, poput vrućeg kruha u kasnoj zimskoj noći. Obgrli ga nježno, i srcem mu se nasmiješi prije nego se zagleda u njegovo značenje duboko na površini.
Poput djeteta, uvijek se nanovo čudi njegovoj snazi, njegovoj moći da ju dočeka srdačno - nju, promrzlu i sanjivu, uvijek malčice prekasno, uvijek nanovo bez riječi, uvijek ponovo ranjivu. Poput djeteta, uvijek se nanovo čudi svojoj vječnoj nespremnosti, naivnoj vjeri da će baš ovaj put spremiti točne odgovore, obući ispravno odjelo, stići na susret bez izdajničke kapljice znoja u presporom bijegu sa čela.
No ne, još se i danas na njegovom pragu pojavljuje zadihana, kasno, prekasno, kad mrak zamaje stvarnost i učini život pitkim vinom u pucketanju snijega pod prozorom. Ali... Mećave, smjehovi, daleke zemlje, ideali, snovi, strah od neznanog, radost novome, uvijek Moment sve ima spremno, s crvenom mašnom, na raspolaganju umornom putniku da se okrijepi prije još jednog suočenja sa životom u boci, skrivenoj u podrumskoj prašini izvan sunca i vremena.
On uvijek sve ima spremno. I uvijek je time iznenadi. A ona voli iznenađenja. I zato ga svaki put zagrli u spas i nasmješi mu se srcem prije nego li i ovaj put izusti krivu riječ. I tako sve postaje šala.
Post je objavljen 09.10.2004. u 18:43 sati.