Slobodna, visi o tankoj omči. Konac perpetualno postaje kraći i tanji. Posljednji koraci, lagani trzaj i povratak. Misli u ritmu Bolera na ljuljački. Naprijed-nazad, naprijed-nazad, njišu se bokovi, nul vektori. Sigurnost prepoznate kružne linije bivanja.
Jedan običan dan. Lagani trzaj izostane. Praznina na drugom kraju omče. Odsustvo spoznaje o vremenu povratka. Nepregledno blještavilo linearnog pravca. U ovoj svijesti, vektori su beskonačni, suprotni.
Krenula je. Nije se osvrtala misleći na krug. Nije više bila u njemu.
Bila je negdje drugdje.
Post je objavljen 08.10.2004. u 13:20 sati.