let u boji naopačke

u ponoć kad umoran
Srela sam sretnog čovjeka. Nosio je preveliku košulju preko prekratkih pantalona, bijele čarape i veliku crvenu torbu. Podsjećao me na ponoćne pijance u potrazi za posljednjim dimom i neartikuliranom konverzacijom sa slučajnim strancem.

Tražio je cigaretu, jer će skoro piti i kafu, kaže, uvijek ga opominju "nemoj pušiti! nemoj piti! nemoj masti!" i pita se 'a šta ti onda ostane', a tako mu je i babo mu je govorio - pokojni je, i on i majka - 'daj mi dok mogu, kad ne budem mogao, ne treba mi'. I ispričao mi kako je svoju ženu upoznao slučajno, pitao ju odakle je i zbog blizine njihovih sela sutra su otišli na kafu, i onda je ona ostala noseća pa ga je njen otac pograbio za vrat i roditelji su se krenuli dogovoriti, ali je njegov - pokojni je, kao i majka - rekao 'oni su se dogovorili, a na nama je zakazati svadbu i krštenje djeteta!' I onda su se rodili jedni blizanci, pa drugi i sad ih je šest i žive na selu. Najstarija je pametnija od Ruđera Boškovića i ne treba se ništa snimati na vjestima jer ona se to ponovi i bez treptaja.

Ispričao mi je još kako mu je dajđa svojim imenom poklonio i sudbu, pa je tako u petnaestoj susreo smrt i nakon sedamdeset osam dana tek izašao iz kome, al i eto - sve je prošao, samo ga još mlin za masline nije mljeo - danas se samo spomene te sudbe kad ga smrskani zglob noge zaboli na promjenu vremena.

Pitala sam da li je sretan.

Blaženi smješak jednostavnosti, odbacuje opušak na cestu i odlazi na posao, sretan je.

Nastavljam svojim putem kući. Upoznala sam sretnog čovjeka.

25.10.2004. ponedjeljak

- Gukni golube (4) - Misli na drvo - #

<< Arhiva >>