mehaginakci

nedjelja, 27.09.2020.

Zmajevac

Zmajevac je uzvisina iznad Zenice. Najviša kota je na 638 metara nadmorske visine. Nalazi se sjeverozapadno od Zenice. Dalje prema jugozapadu je Grm, te nešto dalje prema jugu i jugoistoku su Velika Broda, Mala Broda i Zenica. Prema narodnoj predaji, ime je dobio prema zmajevima "što vatru bljuvaše" i gdje su bivakovali vukodlaci. S južne strane oko Zmajevca teče rječica Kočeva.

Na platou samog vrha nalazi se igralište u travi uređeno za djecu, a nedaleko odatle kad se izađe iz četinarske šume može se vidjeti pogled na Vlašić i vrh Gromila. Obzirom da sam čula da je pao prvi snijeg na visokogorske planine, ja na Vlašiću nisam vidjela ni malo snijega, ali, možebit da je južna strana pa se već otopio.

Također bih da napomenem ovu gore napisanu legendu o vukodlacima. Zanimljivo je da na vrhu ovog brda (ili ajmo reć poluplanine) ima jako puno gloga, a svi znamo iz priča da se gogov kolac koristio za vukodlake kao jedino oružje da ih uništi, tako što se zabadao u njihovo srce.

27.09.2020. u 14:52 • 23 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 20.09.2020.

Trebević

Sarajevo je bilo 1984.g. domaćin ZOI, te je u cilju održavanja takmičenja na planini Trebević izgrađena bob i sankaška staza u blizini žičare. Ukupna dužina staze bila je 1250 metara, a start je bio na nadmorskoj visini od 1050 metara, a cilj na 900. Tokom održavanja olimpijskih takmičenja pokazalo se da ova staza ima izuzetne performanse u smislu sigurnosti i brzine, zbog čega je postala vrlo poznata, te je korištena sve do 1991.g. za takmičenje u sklopu Svjetskog kupa u ovim sportovima.

Tokom istraživanja austrijskog geologa i paleontologa Erns Kittl-a , utvrđeno je postojanje fosilnog nalazišta paleontološke brahiopodne faune na ovoj planini. Ko ne zna šta je to nek pita gugl.

Također vrijedno je spomenuti endemsku Pančićevu omoriku koju je otkrio botaničar Pančić u Srbiji na planini Tari. Neko mi je rekao da su donijeli mladice sa Tare i posadili na Trebević i sad je ima posvuda.

Od životinja ne trebam napominjati da je medo glavni lav dzungle, a vuk iza njega.

Najviši vrh Trebevića je Sofe (1627 m n/v), na kojem se nalazi relej, a koji se može vidjeti iz grada Sarajeva. Ovaj put nisam se penjala na vrh, dosta su mi bila dva zimska uspona do sad.

Do Trebevića može se doći žičarom sa Bistrika, može pješke označenom pl.stazom ili asfaltom -ko voli gore doći autom.

Gore imate raznih sportskih sadržaja od zip-line, jahanja konja itd. Od svega najljepši je pogled na Sarajevo.

20.09.2020. u 12:47 • 20 Komentara • Print • # • ^

subota, 12.09.2020.

Zato je u životu avantura pravilo

U planinarenju postoji jedno pravilo: idi obilježenim stazama zbog svoje sigurnosti. U slučaju da probaš sam da istražuješ staze, idi onim stazama koje su već postojeće, a ako nema ni njih, onda slijedi svoju logiku i razum pa šta bude. Bez obzira na data planinarska pravila, ono što nekom govori logika i razum, ne govori drugom, još ako se to razmišljanje razilazi u grupi koja istražuje puteve, onda svako ode svojim putem.

Ja sam danas sa jednom planinarkom ponovo išla na planinu Smetovi. O toj planini već sam pisala na blogu. Neću o planini, nego o tome kako sam izgubila drugaricu planinarku, a ona mene. Na kraju nismo se ni tražile, svaka se vratila svojoj kući bez traženja.

Neki putevi mogu da ti budu dobro poznati, da se zakuneš da po mraku možeš doći do cilja, ali avaj, kad se desi nešto nepredviđeno, onda svaka tvoja zakletva pada u vodu. Izgubiti se na jednoj ovako pitomoj planini je rijetkost, u biti, ti se tu ne možeš izgubiti...i ne možeš, ali izgubiti drugaricu i ona tebe je prava avantura.

To se desilo na jednom brdu na vrhu Smetova, kad smo procjenile da bi mogle preko jedne livade pa kroz šumu. Kad sam došla do šume, moja logika je procjenila da trebam tražiti šumski put da uđem u šumu. Logika moje saputnice planinarke je procjenila da treba da se probija kroz šiblje i sama krči put. Nije loše ni to, al nije pametno ljeti zbog zmija. Na toj lokaciji poskoci vole da obitavaju, ima tu puno stijena. Bez obzira na moje negodovanje, planinarka je otišla krčiti put, a ja sam otišla tražiti drugi-bolji-pregledniji-normalniji put iliti koziju stazu. U tom svemu ona je nestala, pojela je zlašuma, a ja sam ostala tu gdje i jesam. Nakon nekog vremena odlučila sam da se vratim (kako meni moja logika govori) nekih 3 km natrag do asfalta koji je prometan. No, ni to nije bilo lako. Morala sam čekati pastira da prođe sa stadom ovaca i psima da me ne bi napali i raščerupali k'o kokoš. Sačekala. Lutala tražeći drugi put, drugi izlaz do asfalta, ali ništa. Telefon se već ugasio. Ako me vepar ubije, neće niko znat gdje sam ha ha ha.

Nakon obilaženja, umorna, izmrcvarena, iznervirana (mogu slobodno reći da čovjeka više umori psiha u ovakvim situacijama, nego hodanje), nekako sam dospjela na asfalt. Naravno tu je bilo mnogo ljudi, izletnika, auta.....one gužve koju ni jedan normalan planinar ne voli, ali gle, meni je baš ovakva gužva zatrebala. Krenula sam asfaltom, imajući u vidu raniju informaciju za buseve koji polaze iz sela Peševići prema gradu. Računala sam baš na taj bus oko 4. Na izmaku snage, jednostavno nisam mogla dalje, iscjeđena, gladna, žedna....nakon 20 pređenih km, morala sam tražiti pomoć da se natrag vratim nekim prijevoznim sredstvom. Na nekakvoj stanici čekala sam bus....čekala...čekala....čekala...i čekala. Nakon 1 sat čekanja odlučim da nastavim put. Ostalo mi je jos nekih 5-6 km do grada, ali znala sam do konačnog cilja, na 2 lokacije imam 2 opasnosti. Jedna je zona gdje je čopor kerova koji napadaju sve što prođe, a druga je zona gdje se viđa neki ludak koji tu hoda gore-dole. Eh, ako to prođem, ja sam na konju. Sa jednom kamenčurom u ruci nastavila sam put, pa šta bude! Moja logika mi je govorila ako naiđe bus, staću pred njega (a trebao je naići iz grada prema selu, pa se odmah vratiti iz sela prema gradu), zaustaviću ga i ući, jer on mi se činio kao jedini spas.

Kad mi je otprilike do samog grada ostalo jos 2 km, sad da napomenem sa uzvičnikom- da sam tu ušla u zonu onog ludaka, pomislila sam „Ah, dobro je- nema ga“ i samo što sam to izgovorila, u majici na štrafte eto ti njega odozdo...u istom trenu kao po narudzbi, Bog mi salje autobus i ja ostvarujem svoje vizije maločas rečene. Stao je iako nikom ne staje na taj način. Ušla sam i rekla „Vozi, kasnije ću platit“. Vozač je vozio....vozio....vozio....prošli smo onaj put koji sam prošla pješke, ušli smo u selo i vozili, vozili vozili, cirka jos nekih 5-6 km, možda i 7. Na kraju svi putnici izađoše, ja ostadoh. Vozač me pita gdje ćeš, rekoh za grad da idem, a on mi reče da ima polazak tek za 2 sata. Ostavio mi je bus, ključeve i otišao kod seljana na ručak. Rekao je da sam kao ona iz filma „Nebo iznad krajolika“, hi hi hi. Mislim da sam hrkala u busu. Kad sam se probudila djeca su ljuljala bus kao da je kolijevka. Blago meni. Pa ja, u Peševićima i bus je atrakcija, a još ja u busu- dupla atrakcija hi hi hi.

Oduvijek sam bila avanturista.

12.09.2020. u 23:21 • 11 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 10.09.2020.

Stećci u BiH

Stećci i njihove nekropole su jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Najveće dileme se svode na pitanja njihovog porijekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i simboličkih poruka koje nose pojedine predstave uklesane na njima.

Bosna i Hercegovine, Hrvatska, Srbija i Crna Gora još 2009. godine dogovorile su realiziranje Projekta nominacije stećaka za upis na UNESCO Listu svjetske baštine. Pet godina kasnije, do kraja novembra 2014., u Beogradu slijedi još jedan sastanak predstavnika državnih komisija oko usaglašavanja obimnog materijala. Ukoliko UNESCO uvaži aplikaciju za upis stećaka na Listu svjetske baštine, ovi srednjovjekovni nadgrobni spomenici bit će prvo upisano kulturno dobro nominirano od strane više država.

Stećci su srednjovjekovni monolitni kameni spomenici vezani za cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine, te dijelove Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Karakteriše ih bogata ornamentika te zapisi, epitafi, koji govore o specifičnom odnosu prema životu i prema smrti. Pojavljuju se od druge polovine 12. vijeka, a njihova prva faza traje i tokom 13. vijeka. Intenzivno se klešu i ukrašavaju u 14. i 15. vijeku, a u 16. ova vrsta sakralne umjetnosti postupno nestaje.
....

SA STEĆKA IZ 1377. GODINE
….. ne plasim se ja vlkova vetc ljujdi.
Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetcnost nadzivio.
1377., kad Kralj nas bjese Tvrtko.

Fotka je nacinjena na Bitovnji, podno vrha Lisin...

No, na mnogim planinama, nalazila sam na stećke, a jedan vrlo interesantan znak stećka na planini Ozren iznad Sarajeva ima uklesanu svastiku.

Stećak na Konjuh planini...

Stećak na tromeđi planine Treskavice, Igmana i Bjelašnice.

Stećak pronađen na relaciji Čavljak-Bukovik-Skakavac vodopad (planina Ozren pored Sarajeva)

Evo još jedan natpis u vidu pjesme:

A se leži
starac Radin,
koji na zemlji Bosni
bješe pravi sin,
sada na svojini na plemenitoj
u Vrhbosni.

V ime i otca i sina
i svetoga Duha
tražio si u sebi dublje
no što tvoja dubina bješe
i šire no što tvoja širina bi.

U sve si u školjci duše svoje dirnuo,
sve osmotrio,
al ni Njega
ni sebe
nikada nisi dotaknuo.

Kako si sada,
dok ležiš nepomičan,
suvišan u proljetnoj kiši,
jer spoznah
da iznad i ispod zemlje
vrijeme drugačiji smisao ima
i druge puteve kojima teče.

Držao si se rala,
jer ti to tako rečeno bješe,
i druge si savjetovao
da ga se čvrsto drže,
al' sad ti je toga žal,
jer voljeo bi
da si se držao jarbola,
jedra i vjetra
i dotakao
neki nedotaknuti žal.

Blaga ti bila
ispod tvoga kama
starče Radine
vječna tama.

Dubok je
predubok
tvoj san,
al još dublja je java.

Napisa Prehten,
sin njegov,
onaj što jedriti ode...

1317. ljeta vzalud čekajući da se Gospod ponovo javi

10.09.2020. u 20:06 • 13 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 06.09.2020.

Hutovo blato

Hutovo blato se smatra jednim od najvećih zimovališta ptica na području Europe. Ovaj Park Prirode osnovan je 1995.godine i nalazi se u jugoistočnoj Hercegovini, udaljeno petnaestak kilometara od Jadranskog mora, tako da je pod velikim utjecajem sredozemne klime.

Hutovo blato je u biti močvara koja je bogata florom i faunom. Cjelokupni biljni pokrivač Parka prirode može se podijeliti na četiri tipa vegetacije : vodena, močvarna, livadska i šumska. Vodene površine Hutova blata prekrivene su najvećim dijelom lopočem (Nymphaea alba) i lokvanjem (Nuphar luteum). Pored njih u vegetaciji vodenih površina zastupljeni su i mrijesnjak (Potamogeton sp.), žabnjak (Ranunculus sp.) itd.
Najveći dio močvarnog područja obrastao je nepreglednim tršćacima, gdje su dominirajuće vrste: trska (Phragmites sp.), rogoz (Typha sp.), šaš (Carex sp.) i sita (Juncus sp.).

Ovo na latinskom sam stavila namjerno da se kao malo foliram da znam latinski, a ne znam.

I na kraju ovaj post završavam citatom Albrecht Hallera : “ Poznavanje prirode uči me da s najvećim poštovanjem i divljenjem mislim o Bogu”.

06.09.2020. u 20:21 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 04.09.2020.

Pećina Vjetrenica

Pećina Vjetrenica se nalazi na području južno-dinarskog krša sa ulazom na samom rubu Popovog polja, nekih 300 m istočno od sela Zavala, na samo 12 km vazdušne udaljenosti od Jadranskog mora.

Pećina Vjetrenica je hidrološki aktivan protočni speleološki objekat sa čak 4 vodena toka, te više desetaka manjih periodičnih tokova sa podzemnim jezerima. Prosječna temperatura u ovoj pećini iznosi cijele godine 11 stepeni, a ime je dobila jer na nekim mjestima mnogo duva. Godine 1952. je proglašena kao zaštićen spomenik prirode, a 1965 svrstali su je u kategoriju specijalnih geoloških rezervata. Za preliminarnu listu svjetske baštine UNESCO-a, kandidirana je 2004.g.

Za turiste je prilagođena na 650 metara dubine, tako da je do te dubine urađena rasvjeta.

U ovoj pećini obitava preko 150 podzemnih životinjskih vrsta, a najpoznatiji predstavnik endemskih vrsta je čovječija ribica.

Na prošlom postu sam napisala o rimskom nalazištu Mogorjelo, a ova pećina nije daleko od Mogorjela i Čapljine. Toplo preporučujem. Od svih pećina koje sam do sad vidjela, ova je bez sumnje najljepša , sa nekoliko ogromnih dvorana koje prave eho, a o ljepoti stalaktita, stalagnita....da i ne govorim.