Međugorski glas

25.05.2010., utorak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. svibnja 2010. godine

Sotona ipak ne spava U suprotstavljanju svjetlosti i tame, dobra i zla, krasote i ružnoće, spokoja i kovitalca, što se sudaraju i odbijaju u klijetkama srdaca i dubinama duša, nama je potrebna opreznost i bistroća, jasno opredijeljenje za ispravan put koji je utaban Isusovim stopama. Jer sotona ne spava, već, kako je jednom rekao apostol Petar, a danas Gospa, kao ričući lav obilazi svijetom, tražeći koga će proždrijeti. Protivnik je u nama i oko nas, prerušen u tisuće odora, zamaskiran u krabulje privida, oboružan slatkorječivošću i blještavilom lažnih obećanja. Prebrzo upadamo u omamljujuću privlačnost njegovih zamka, u mrežu spletkarenja, u surogate istine koji puno nude, malo daju i na kraju nam sve oduzimaju, ostavljajući nas same i napuštene na vjetrometini svijeta. Dok se žedni naginjemo nad isušeno korito vjere, zakopani u pijesak prolaznosti, zaboravljamo da smo stvoreni za vječnost, nastali iz ljubavi i dobrote Božje. Darovana nam je milost vječnog života i svjetlost duše, snaga Gospodinovih riječi, plamen radosne vijesti, pred kojima uzmiču sve sile sotonske, kojima se možemo štititi i bitku vojevati, kojima nam je dano osvjetljavati bližnje na putu svetosti. Gospa nam izravno, jasno i razgovijetno govori o našim slabostima, glasom u kojem nema osude, riječima u kojima je sažet blagi ukor, majčinski savjet i prizvuk dobronamjerne opomene. Oslanjajući se na mudrost svijeta, u koju se perfidno uvukao lažac od početku, i sami postajemo žrtve lakovjernosti, često i ne sluteći da smo umreženi podvalama, da smo zavedeni prividima, da smo zaslijepljeni svjetlošću u koju se odijenula tama. Upitajmo se komu smo dali veće povjerenje, Bogu živih ili bogovima prolaznosti. Jesmo li prigrlili put istine i ljepote ili se se nemoćni koprcano u varkama, prepunim raspadljivosti i odurnosti? Plešemo li oko zlatnog teleta ili se udaljujemo od buke svijeta, penjući se na Horeb u susret Stvoriteljevu glasu? Pripadamo li preturbacijama vremena ili se čvrsto držimo neslomljive čvrstine Isusovih riječi? Crpimo li snagu iz pohlepe, zavisti i ljubomore ili smo se odrekli ispraznosti i sljepila te prihvatili radost ljubavi, koja donosi mir i sigurnost, koja odvaja prolazno od vječnog i s kojom se nikada nećemo zalutati u svilo stranputica?! Jesmo li spremni na radosno odricanje koje nas udaljava od zamki zloga, želimo li dragovoljno uzništvo zamijeniti zagrljajem slobode? Prečista nas uči da ne podliježemo hirovima mode, da ne slijedimo mijene vremena koje su daleko od istine i punine, koje su tek kratkotrajna laž, iznikla u rasadniku zabluda, perfidno zaodjenuta haljinama modernizma. Jer varkama su isprepleteni nemoralni zakoni svijeta, promičući nauk koji se protivi Božjim zapovijedima. Izokrenuta slika Dekaloga onečišćuje ljudsku pamet i osjećaje, zabada se u zatečena srca kao krhotine rasprsnutog ogledala. Požuda i pohlepa preplavljuje čovjekovu dušu, nezasitost opačina nemilosrdno širi korov na oranicama ljubavi. Buja raslinje na kojem zriju plodovi propasti, naopakost se uvukla u sve pore života i prijeti posljednjim oazama u kojima još uvijek žive i mole Gospina dječica. Majka nas poziva da se ne odričemo istine, da ne prihvaćamo ponude svijeta, da ne prljamo savjest, već životom svjedočimo pripadnost njezinu Bezgrješnom Srcu, u kojem jedino možemo prepoznati čovjeka stvorenog na sliku Božju. Tek ljubavlju, u ljubavi i iz ljubavi možemo slijediti Stvoriteljeve zapovijedi, tek prihvaćanjem vjere koja je putokaz nade naš život dobiva smisao i cjelinu. Sve ostalo je prah i pepeo, jad i bijeda, besplodno gacanje u kaljuži smrti, udaljavanje od svjetlosti i ulazak u tamu očaja i beznađa, gubitak dostojanstva i put u uzništvo. Tek kad se prepustimo cjelovu vječnoga sjaja, preplavit će nas toplina spokoja i sigurnosti, a mir će vladati na Zemlji. Kako god Gospine riječi u ovom trenutku utopistički zvučale u otvrdnulim srcima, ipak ćemo doživjeti njihovo ispunjenje. Jer čovječanstvo, vođeno zavodnikovim smicalicama, duboko je zašlo u slijepu ulicu iz koje ga može izvući tek potpuno obraćenje, ozdravljenje od sljepila, uspavanosti i gluhoće. Poslušajmo Majku naših duša, suotkupiteljicu koja će zmiji zgaziti glavu i otvoriti nam vrata novoga neba i zemlje. Sudeći po znakovima i pozorno slušajući Marijine riječi, sve mi se čini da taj dan i nije baš tako daleko.

- 20:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

23.05.2010., nedjelja

Uz blagdan Duha Svetoga

- 07:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

21.05.2010., petak

Miomiris Gospina glasa

Iz Gospine čistoće prelijevaju se mirisi ruža u raskoš svibanjskih boja, u čar i ljepotu prirode koja sluti dolazak novoga neba i zemlje. U svakoj stijeni i svakom kamenčiću, umivenima rosom hodočasničkih suza radosnica, zrcali se jasnoća raskajanih srdaca, sjaj obraćeničkih duša, koje u vječnom svjetlu zibaju Marijine ruke. U škrtom krajobrazu Marijina brdašca, uronjenom u slap sunčane svjetlosti, ograđenom bodljikama drača i rijetkim žbunjem zelenike, cvjeta i raste mir i radost Životvorčeva daha, širi se snaga Onoga koji prožima životom sve čega se dotakne, koji progoni strah i beznađe, koji protjeruje uplašenost i sumnju, koji putuje kroz ustajali krvotok srdaca i raspršuje mrakove, bacajući ih u bezdan, kao nekoć tamu što bješe nad vodama. U Bezgrješnom Srcu Djevičinu, ispunjenim Isusovim zaslugama, pohranjene su ljudske duše, onakve kakvima ih je Bog stvorio na svoju sliku, neukaljane tamom istočnoga grijeha i neuprljane zmijinom podlošću. Zato Majku toliko i boli naša nevjera i lakovjernost, naša tvrdoglavost i ustrajnost u grijehu, naša smušenost i neodlučnost. Još uvijek dvojimo između kneza laži i Kralja istine, uporno tražeći opravdanja za svjesno učinjene naopakosti, neprestano se okrećuči probicima, lažnoj svavi i besplodnoj mudrosti svijeta. Je li nam Gospa ikada govorila o materijalnom bogatstvu, je li nam ikada spominjala novac i nekretnine? Da, ali u sasvim drukčijem kontekstu, suprotnom od onoga što priželjkuje naša ranjena narav. Uvijek je ukazivala na zarobljenost kojom nas okivaju lanci navezanosti, pozivala nas na povjerenje prema Bogu i ljubav prema bližnjima. Učila nas da mislimo na vječnost, da se odlučimo za život u izobilju, usmjeravala nas na put koji nije prekriven truležom i raspadljivošću, već posut grmovima ruža, trnjem i ljepotom, kojima nikakva trpnja ni odricanje ne mogu umanjiti jačinu miomirisa, već naprotiv, one su radost u kušnji i znak da smo u zagrljaju Božje volje. Slabosti i manjkavosti, ugrađene u ožiljak istočnoga grijeha, ionako nikada nećemo do kraja izliječiti, nikada ih se nećemo riješiti, bar dok trajemo na ovome svijetu. Od nas to nitko i ne traži, a najmanje Gospodin, koji najbolje pozna našu nemoć i nesavršenost. Ali zato nas poziva blagim glasom u kojemu blista velikodušnost praštanja, u kojemu titra živa svjetlost pomirbenih riječi. Preko Gospina glasa uči nas da budemo ono što jesmo i tako priznamo Onoga koji Jest, da stanemo pred ogledalo i u mutežu kaotičnih slika pokušamo otkriti vlastito lice. A ono je radost i dobrota, jednostavno, čisto i prozračno jer je stvoreno iz Ljubavi i od Ljubavi. Sve ostalo što na njemu možemo vidjeti, jesu blato i prljavština, zakukuljeni u veo prepredenosti, zlobe i zavisti kojima nas je ovio knez propasti, koji nas je zaslijepio sebičnošću, pohlepom i požudom. A dragovoljnu izokrenutost, posrtanje i slabovidnost, možemo izbjeći tek prihvaćanjem istine i priznanjem da smo stvorena bića, da nismo gospodari svojih i tuđih života, da nismo oni koji bližnje smiju osuđivati, tlačiti i omalovažavati. Naše smrtno tijelo što je od praha stvoreno, ponovno će se u prah pretvoriti. Što ćemo Bogu prinijeti za novo tijelo, smrad kontejnerski ili mirise ruža, čistoću Majke ili prljavštinu zloga? Nama je živjeti, promicati i svjedočiti Ljepotu da ne bismo bili ono što nismo, da ne bismo lagali sebe i druge, teturajući se u maglama varka i privida. Za to nam je potreban tek mali pomak, iskorak sa stranputice, kap ljubavi i zrno vjere. Sve ostalo će nam se nadodati, kao i neznatnoj službenici Mariji koja je postala kraljicom neba i zemlje i, svakako, gospodaricom ruža, kojima nas bogato časti miomiris njezina glasa, što obilno teče niz međugorska brda i blaženo se ulijeva u srca dječice.

- 09:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.05.2010., ponedjeljak

Uz blagdan Ivana Merza

- 11:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.05.2010., nedjelja

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. svibnja 2010. godine

Bogu u pohode Dok gacamo u kaljuži svijeta, okrenuti bljedilu ispraznih obećanja, diveći se propadljivom sjaju moći i bogatstva, slave i novca, okrenuti bljedilu ispraznih obećanja, Gospa nas poziva na iskorak prema vrleti što se propinje nad ustajalom močvarom lažne sigurnosti, jadnog tavorenja u milju propasti. Sva naša nemoć i sav očaj tek su plod davno posijanog sjemena oholosti, davno prikupljenih stogova mraka što bjehu razasuti oko Edenskog vrta. Moramo priznati da smo zarobljenici strahova i lakovjerja kojima nas svijet neprestano ucjenjuje, kojima nas drži prikovane na liticama ovisnosti. Zato naša poniznost i poslušnost nije ni okrenuta Onome koji nam je darovao slobodu, već knezu ovoga svijeta koji nam svakodnevno prlja čistoću i radost djece Božje, koji nas perfidno odvlači u sivilo stranputica, popločenim smrću, grijehom i razuzdanošću. Nekoć je Stvoritelj govorio po prorocima, zatim po Sinu, a danas po Majci. Kako odmiču tisućljeća i bliži se kraj punine vremena, glas mu je sve jači i razgovijetniji. Njegova zahtjevnost, satkana od pravde, ljubavi i milosrđa, nikada otvorenije i izravnije nije pozivala na zaokret i obraćenje, na neminovno, potpuno i bezuvjetno prihvaćanje Radosne vijesti, na buđenje okorjelih srdaca, na bijeg od sljepoće i zavedenosti. Živimo u danima gdje se bitka dobra protiv zla bliži vrhuncu, gdje se više ne može i ne smije biti neopredijeljen i nezainteresiran, trajemo u danima kad mlakost postaje poraznija od nevjere, kad sebičnost i oholost nadjačavaju zablude i neznanja. Gospa nas preklinje da se odreknemo svijeta, njegovih varki i ponuda, da konačno s povjerenjem i iskrenošću otvorimo srca, da odbacimo krabulje i glumatanja, da budemo ono što uistinu jesmo, onakvi kakvima nas je Bog stvorio, čisti i ponizni, milostivi i suosjećajni. Poziva nas da se odreknemo žudnje za materijalnim i propadljivim, da sva znanja i umijeća nesebično stavimo u službu bližnjih,da se neprekidno darujemo, da drugima budemo radost, utjeha i oslonac. Savjetuje nas da se previše ne brinemo za ono što će doći, da se ne opterećujemo onim što je bilo, već da živimo sadašnji trenutak, da svaki otkucaj srca darujemo Životvorčevu bilu, koji uči i obnavlja, unoseći svjetlost u bunare duša. Preklinje nas da ne budemo malovjerni, da će nam Gospodin dati sve što nam je potrebno, da ne postavljamo pitanja koja nam razaraju mir, koja unose sumnju i pomutnju u razum i osjećaje, koja nas odvlače od izvora mudrosti i odvode u prevrtljivost svijeta. Navezanost na užitke i tlapnje zemaljske čini nas mlakima, neodlučnima i paraliziranima jer nam ranjeno srce neprekidno i glasno zasipa krajičak svijesti s jednim velikom ALI. Zato ne planirajmo dugoročno, nego za jedan dan. Donosimo odluke kojih ćemo se pridržavati u kratkom vremenskom razmaku, a slijedećeg dana ponovimo ono što smo jučer obećali. Tako ćemo se korak po korak izvlačiti iz čvrstog zagrljaja ispraznosti i taštine, a povjerenje koje smo imali u znanje i zakone svijeta, postupno će izblijedjeti pred mudrošću i ljepotom vječne istine. Kad napustimo močvaru i popnemo se na vrlet, suhu i kamenitu, ali zato čistu i suncem odjevenu, kad se ispunimo mirom i sigurnošću kojim nas prožima Bog živih, jasno ćemo uvidjeti gdje smo nekoć bili i još jasnije prozrijeti buku svijeta i trubu zlatnog teleta, koji su nas sve do jučer držali u pokornosti i opijenosti. Uza sve otpore i slabosti, u duhovno pohod i nije teško krenuti, pod uvjetom da odbacimo lažnu uznositost i egocentričnost, da se prestanemo natjecati u porocima i besmislicama, da se odmaknemo od urnebesne trke za probicima, da prestanemo razmišljati kako će nas gledati drugi i što će nam reći svijet. Kad se odreknemo ispraznih svjetonazora i izaberemo Onoga koji je put, istina i život, neće nam biti teška radosna žrtva za spas svijeta. Kad u svjetlu života prepoznamo vlastitu nesavršenost i osobne grijehe, razumjet ćemo i ono što nam je prije bilo daleko i neshvatljivo, vidjet ćemo kako se sve naše opačine i manjkavosti u raskajanom srcu tope i nestaju u plamenu Božje ljubavi, milosrđu i praštanju. Svaka promjena u kojoj se žudnja za propadljivim preobražava u čežnju dobrim vodi u okrilje svjetlosti, u zagrljaj providnosti, u ljepotu istine, u čistoću svega što je Bog stvorio, kako zemaljskog tako i nebeskog. Čežnja nas ispunja milošću, nezasluženim darovima koje prenosimo i na one koji nisu upoznali savršenstvo dobra. Jer svi smo djeca istoga Oca, svi dijelimo istu oazu i istu pustinju. A što će od ovoga dvoga prevladati ovisi o našim odlukama. Hoćemo li i dalje ustrajati u rušilaštvu i prkosu ili se prikloniti pomirenju i ljubavi? Hoćemo li slušati zavodnikov glas i pokoravati se lažima zvijeri ili slijediti Onoga koji donosi nadu i radost u izobilju?

- 11:58 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.