Međugorski glas

21.05.2010., petak

Miomiris Gospina glasa

Iz Gospine čistoće prelijevaju se mirisi ruža u raskoš svibanjskih boja, u čar i ljepotu prirode koja sluti dolazak novoga neba i zemlje. U svakoj stijeni i svakom kamenčiću, umivenima rosom hodočasničkih suza radosnica, zrcali se jasnoća raskajanih srdaca, sjaj obraćeničkih duša, koje u vječnom svjetlu zibaju Marijine ruke. U škrtom krajobrazu Marijina brdašca, uronjenom u slap sunčane svjetlosti, ograđenom bodljikama drača i rijetkim žbunjem zelenike, cvjeta i raste mir i radost Životvorčeva daha, širi se snaga Onoga koji prožima životom sve čega se dotakne, koji progoni strah i beznađe, koji protjeruje uplašenost i sumnju, koji putuje kroz ustajali krvotok srdaca i raspršuje mrakove, bacajući ih u bezdan, kao nekoć tamu što bješe nad vodama. U Bezgrješnom Srcu Djevičinu, ispunjenim Isusovim zaslugama, pohranjene su ljudske duše, onakve kakvima ih je Bog stvorio na svoju sliku, neukaljane tamom istočnoga grijeha i neuprljane zmijinom podlošću. Zato Majku toliko i boli naša nevjera i lakovjernost, naša tvrdoglavost i ustrajnost u grijehu, naša smušenost i neodlučnost. Još uvijek dvojimo između kneza laži i Kralja istine, uporno tražeći opravdanja za svjesno učinjene naopakosti, neprestano se okrećuči probicima, lažnoj svavi i besplodnoj mudrosti svijeta. Je li nam Gospa ikada govorila o materijalnom bogatstvu, je li nam ikada spominjala novac i nekretnine? Da, ali u sasvim drukčijem kontekstu, suprotnom od onoga što priželjkuje naša ranjena narav. Uvijek je ukazivala na zarobljenost kojom nas okivaju lanci navezanosti, pozivala nas na povjerenje prema Bogu i ljubav prema bližnjima. Učila nas da mislimo na vječnost, da se odlučimo za život u izobilju, usmjeravala nas na put koji nije prekriven truležom i raspadljivošću, već posut grmovima ruža, trnjem i ljepotom, kojima nikakva trpnja ni odricanje ne mogu umanjiti jačinu miomirisa, već naprotiv, one su radost u kušnji i znak da smo u zagrljaju Božje volje. Slabosti i manjkavosti, ugrađene u ožiljak istočnoga grijeha, ionako nikada nećemo do kraja izliječiti, nikada ih se nećemo riješiti, bar dok trajemo na ovome svijetu. Od nas to nitko i ne traži, a najmanje Gospodin, koji najbolje pozna našu nemoć i nesavršenost. Ali zato nas poziva blagim glasom u kojemu blista velikodušnost praštanja, u kojemu titra živa svjetlost pomirbenih riječi. Preko Gospina glasa uči nas da budemo ono što jesmo i tako priznamo Onoga koji Jest, da stanemo pred ogledalo i u mutežu kaotičnih slika pokušamo otkriti vlastito lice. A ono je radost i dobrota, jednostavno, čisto i prozračno jer je stvoreno iz Ljubavi i od Ljubavi. Sve ostalo što na njemu možemo vidjeti, jesu blato i prljavština, zakukuljeni u veo prepredenosti, zlobe i zavisti kojima nas je ovio knez propasti, koji nas je zaslijepio sebičnošću, pohlepom i požudom. A dragovoljnu izokrenutost, posrtanje i slabovidnost, možemo izbjeći tek prihvaćanjem istine i priznanjem da smo stvorena bića, da nismo gospodari svojih i tuđih života, da nismo oni koji bližnje smiju osuđivati, tlačiti i omalovažavati. Naše smrtno tijelo što je od praha stvoreno, ponovno će se u prah pretvoriti. Što ćemo Bogu prinijeti za novo tijelo, smrad kontejnerski ili mirise ruža, čistoću Majke ili prljavštinu zloga? Nama je živjeti, promicati i svjedočiti Ljepotu da ne bismo bili ono što nismo, da ne bismo lagali sebe i druge, teturajući se u maglama varka i privida. Za to nam je potreban tek mali pomak, iskorak sa stranputice, kap ljubavi i zrno vjere. Sve ostalo će nam se nadodati, kao i neznatnoj službenici Mariji koja je postala kraljicom neba i zemlje i, svakako, gospodaricom ruža, kojima nas bogato časti miomiris njezina glasa, što obilno teče niz međugorska brda i blaženo se ulijeva u srca dječice.

- 09:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.