Međugorski glas

02.05.2010., nedjelja

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. svibnja 2010. godine

Bogu u pohode Dok gacamo u kaljuži svijeta, okrenuti bljedilu ispraznih obećanja, diveći se propadljivom sjaju moći i bogatstva, slave i novca, okrenuti bljedilu ispraznih obećanja, Gospa nas poziva na iskorak prema vrleti što se propinje nad ustajalom močvarom lažne sigurnosti, jadnog tavorenja u milju propasti. Sva naša nemoć i sav očaj tek su plod davno posijanog sjemena oholosti, davno prikupljenih stogova mraka što bjehu razasuti oko Edenskog vrta. Moramo priznati da smo zarobljenici strahova i lakovjerja kojima nas svijet neprestano ucjenjuje, kojima nas drži prikovane na liticama ovisnosti. Zato naša poniznost i poslušnost nije ni okrenuta Onome koji nam je darovao slobodu, već knezu ovoga svijeta koji nam svakodnevno prlja čistoću i radost djece Božje, koji nas perfidno odvlači u sivilo stranputica, popločenim smrću, grijehom i razuzdanošću. Nekoć je Stvoritelj govorio po prorocima, zatim po Sinu, a danas po Majci. Kako odmiču tisućljeća i bliži se kraj punine vremena, glas mu je sve jači i razgovijetniji. Njegova zahtjevnost, satkana od pravde, ljubavi i milosrđa, nikada otvorenije i izravnije nije pozivala na zaokret i obraćenje, na neminovno, potpuno i bezuvjetno prihvaćanje Radosne vijesti, na buđenje okorjelih srdaca, na bijeg od sljepoće i zavedenosti. Živimo u danima gdje se bitka dobra protiv zla bliži vrhuncu, gdje se više ne može i ne smije biti neopredijeljen i nezainteresiran, trajemo u danima kad mlakost postaje poraznija od nevjere, kad sebičnost i oholost nadjačavaju zablude i neznanja. Gospa nas preklinje da se odreknemo svijeta, njegovih varki i ponuda, da konačno s povjerenjem i iskrenošću otvorimo srca, da odbacimo krabulje i glumatanja, da budemo ono što uistinu jesmo, onakvi kakvima nas je Bog stvorio, čisti i ponizni, milostivi i suosjećajni. Poziva nas da se odreknemo žudnje za materijalnim i propadljivim, da sva znanja i umijeća nesebično stavimo u službu bližnjih,da se neprekidno darujemo, da drugima budemo radost, utjeha i oslonac. Savjetuje nas da se previše ne brinemo za ono što će doći, da se ne opterećujemo onim što je bilo, već da živimo sadašnji trenutak, da svaki otkucaj srca darujemo Životvorčevu bilu, koji uči i obnavlja, unoseći svjetlost u bunare duša. Preklinje nas da ne budemo malovjerni, da će nam Gospodin dati sve što nam je potrebno, da ne postavljamo pitanja koja nam razaraju mir, koja unose sumnju i pomutnju u razum i osjećaje, koja nas odvlače od izvora mudrosti i odvode u prevrtljivost svijeta. Navezanost na užitke i tlapnje zemaljske čini nas mlakima, neodlučnima i paraliziranima jer nam ranjeno srce neprekidno i glasno zasipa krajičak svijesti s jednim velikom ALI. Zato ne planirajmo dugoročno, nego za jedan dan. Donosimo odluke kojih ćemo se pridržavati u kratkom vremenskom razmaku, a slijedećeg dana ponovimo ono što smo jučer obećali. Tako ćemo se korak po korak izvlačiti iz čvrstog zagrljaja ispraznosti i taštine, a povjerenje koje smo imali u znanje i zakone svijeta, postupno će izblijedjeti pred mudrošću i ljepotom vječne istine. Kad napustimo močvaru i popnemo se na vrlet, suhu i kamenitu, ali zato čistu i suncem odjevenu, kad se ispunimo mirom i sigurnošću kojim nas prožima Bog živih, jasno ćemo uvidjeti gdje smo nekoć bili i još jasnije prozrijeti buku svijeta i trubu zlatnog teleta, koji su nas sve do jučer držali u pokornosti i opijenosti. Uza sve otpore i slabosti, u duhovno pohod i nije teško krenuti, pod uvjetom da odbacimo lažnu uznositost i egocentričnost, da se prestanemo natjecati u porocima i besmislicama, da se odmaknemo od urnebesne trke za probicima, da prestanemo razmišljati kako će nas gledati drugi i što će nam reći svijet. Kad se odreknemo ispraznih svjetonazora i izaberemo Onoga koji je put, istina i život, neće nam biti teška radosna žrtva za spas svijeta. Kad u svjetlu života prepoznamo vlastitu nesavršenost i osobne grijehe, razumjet ćemo i ono što nam je prije bilo daleko i neshvatljivo, vidjet ćemo kako se sve naše opačine i manjkavosti u raskajanom srcu tope i nestaju u plamenu Božje ljubavi, milosrđu i praštanju. Svaka promjena u kojoj se žudnja za propadljivim preobražava u čežnju dobrim vodi u okrilje svjetlosti, u zagrljaj providnosti, u ljepotu istine, u čistoću svega što je Bog stvorio, kako zemaljskog tako i nebeskog. Čežnja nas ispunja milošću, nezasluženim darovima koje prenosimo i na one koji nisu upoznali savršenstvo dobra. Jer svi smo djeca istoga Oca, svi dijelimo istu oazu i istu pustinju. A što će od ovoga dvoga prevladati ovisi o našim odlukama. Hoćemo li i dalje ustrajati u rušilaštvu i prkosu ili se prikloniti pomirenju i ljubavi? Hoćemo li slušati zavodnikov glas i pokoravati se lažima zvijeri ili slijediti Onoga koji donosi nadu i radost u izobilju?

- 11:58 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.