Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. listopada 2009. godine
Radost Gospinih blagoslova
Bogato nas Gospa obdaruje blagoslovima, donosi nam Božje milosti, zasipa nas snagom Duha Svetoga i nježno dodiruje umilnim glasom, iz kojeg sipi čistoća rajske svjetlosti. Prožima nas snagom istine i jasnoćom ljubavi, ovija nas sjajem dobrote i milosrđa, obujmljuje nas ljepotom svoga Bezgrješnog Srca i mazi toplinom prečistih ruka. Zaštićuje nas Blažena blagošću svoga pogleda iz kojeg se rasipaju slike punine i otvaraju vrata vječnosti, svojim nam sjajem pomaže da lakše uočavamo tamu, da još brže prepoznajemo zamke na putu, da se olako ne predajemo malodušju i sumnji.
Prenoseći nam Božje blagoslove, ona nam ujedno donosi darove punine, hraneći nas melemom otajstava koji jedini mogu izliječiti ranjena srca i duše. Poziva nas da joj se pridružimo, da u njezinoj blizini postanemo slični onome kojeg je Svjetlosnim začećem primila u svoje srce, kojeg je hranila, rodila i njegovala, po kojem nam se otpuštaju grijesi i dohodi spasenje. Upozorava nas da ostanemo na putu koji je Božjom mudrošću preko nje dodijeljen svakom čovjeku, da rastemo u snazi vječnih zapovijedi i krijepimo se svjetlošću što teče s izvora svih milina.
Osluškujući Gospine riječi, ne mogu se oteti dojmu da nas Majka Riječi koja je postala čovjekom, osvijetlivši nas istinom, putom i životom, jasno ne opominje da upravo koračamo vremenom kojem neizbježno slijedi susret s novim nebom i zemljom, da smo na zadnjoj etapi prolaska kroz trnje i magluštine, da se upravo penjemo golgotskom uzvišicom, gdje nas osuđuje knez svijeta, gdje nam perfidnim varkama odvlači pozornost od grijeha i opačina, gdje nas, plašeći smrću, pokušava odvući u vječnu smrt. A nama je koračati pod križem, rasti s križem i preko križa ući u slavu nebesku. Nama je ići stazom Gospina srca, prepustiti se volji Onoga koji je radost i ispunjenje, u kojem prebivaju sve naše nade, u kojem se čežnja oživotvoruje ljepotom vječnom.
Zar ne živimo u vremenu u kojem se gazi svetost, u kojem se izrugujemo poštenju i plemenitosti, u kojem se ljubav i dobrota proglašava oružjem slabih, u kojem se glas istine bjesomučno zatrpava kanonadama buke i izokrenutosti, u kojima se međuljudski odnosi mjere djelima pohlepe i požude, u kojima se lascivnosti i prijevare postale jedine vrijednosti po kojima se trebamo ravnati?! Jer odbacujući Božje zapovijedi, mi se odričemo sebe samih, gubimo orijentir sazdan od svjetlosti i čistoće, prepuštamo se stranputici na kojoj caruje grijeh i beznađe, na kojoj se umnažaju laži i plodovi njezini, na kojoj se bezakonje odijeva u nemoralne zakone, skrojene po mjeri častohleplja i samoljublja, materijalne nezasitosti i duhovne bijede. Prihvaćajući naopakost, postajemo njezini sužnjevi, robujući vlasti i moći, ali ponajviše vlastitim strahovima. „Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vrjedniji od hrane, a tijelo od odijela (Mt 6, 25)?“, govorio je Isus.
Gospa nas ponovno poziva na molitvu, post i radosno svjedočenje naše vjere, vraća nas Evanđelju, podsjeća nas da smo upali u mlakost, da se nesvjesno, a ponekad i dragovoljno priklanjamo mudrosti svijeta i kratkotrajnosti njegovih ponuda. Neka se prisjete čitatelji, bar oni koji su malkicu stariji, što im se sve, zaogrnuto plaštem istine, nudilo u njihovoj mladosti, pa će brzo spoznati i jasno vidjeti kako je prolazna zabluda ostavila neizbrisive tragove u srcu i duši, kako je minula kao da je nikada i nije bilo, ali je iza sebe ostavila veliku pustoš i posljedice lažnih svjetonazora koje su se očitovale u odgoju njihove djece. Nama je postiti od ponuda svijeta, odricati se užitaka koji vode u provaliju i ne slijediti glas zavodljivosti. Nama je odbaciti spletke i priče, podmetanja i prenavljanja, nama je prozrijeti ispraznost znanja koje se temelji na propadljivim postavkama, koje u svojoj srži nosi klicu zavodnikove lukavštine. Pa kako ćemo radosno svjedočiti vjeru ako nam je srce umreženo sumnjama i nepovjerenjem u riječi Gospodinove?! Hoćemo li biti primjer drugima ako i sami u sebi ne nosimo žar ljubavi i plamen dobrote, ako dopustimo nagovoru svijeta da nam poljulja stalnost Isusova nauka?
Prvi, pravi i najsigurniji put svetosti jest molitva. U njoj je skrita sva snaga i svjetlost koja nas vraća istini i obnavlja u duhu. Ona nas uvodi u otajstvo ljubavi, pokazuje nam da nismo sami, da nismo zaboravljeni i ostavljeni, da nismo izručeni hirovima i moći svijeta. Ona donosi mir i povjerenje, vodi nas zagrljaju Gospodinovu, otvara nam oči i liječi nespokoje. Molitvom se prepuštamo Onome koji je u nama i s nama, molitvom prebrođujemo strahove i otklanjamo mrakove, molitvom se prepuštamo Stvoritelju i njegovoj volji, otvaramo se toplini i radosti u kojoj muke i brige svakodnevlja prepuštaju mjesto blagosti i sigurnosti. Molitva nas vuče putu na kojem cvjetaju Božje zapovijedi, ona nas vodi sakramentu pomirenja, upućuje na moralni zakon od kojeg je sazdana naša duša, čisti nas od zabluda i površnosti i jetko odzvanja u središtu srca, šireći se preko njegovih obala poput žive vode, dodirujući i mazeći one kojie nam Gospodin šalje u susret. A srca ispunjena molitvom ne mogu zalutati, tek ponekad, pod udarima zavodnikovih orkana, znaju poskliznuti, ali ih snaga vjere uvijek vraća na čistoću puta.
Zna Gospa što nam je potrebno. Zato nas i poziva na molitvu srcem, koja nije tek puko nabrajanje riječi, već življenje u svijetu molitve, trajanje u blagodatima prošnje, disanje u melemu ljubavi, kupanje u izvoru života. Molitva je jedina spona s nebeskom stvarnošću koja nas istinski čini djecom Božjom. Sve iz nje izvire i u nju uvire. Uzaludna su djela koja nisu protkana molitvom jer su u sebi suha i daleka od protoka ljubavi. Čim zanemarimo razgovor s Bogom, dakle, sa svojom najdubljom nutrinom, nezaštićeni se prepuštamo sebičnosti i nesvjeno se priklanjamo onome koji u nama jača oholost, koji nas prividima udaljuje od istine. A tko bi bolje od Majke znao što nam je najpotrebitije. Zato bez odgađanja prihvatimo njezine molbe i savjete, ogrnimo se njezinim blagoslovima koji nam donose ljepotu vječnosti.
Svibanj i listopad dva su mjeseca u godini, na poseban način posvećena Gospinoj krunici. U svibnju sve cvjeta i buja, u listopadu dozrijevaju plodovi, boje prirode postaju gušće, smirenije i mudrije. Svu svoju raskoš prelijevaju u tajnu jesenjih ruža, u ljepotu od koje je sazdan ružarij, u vrijeme i istinu zavjetnih vremena, pretočenih u ovo milosno vrijeme što teče iz Međugorja. O snazi i plodovima Gospi najdraže molitve, nije potrebno posebno govoriti. Dovoljno se prisjetiti njezinih riječi izgovorenih fatimskoj vidjelici Luciji, koje je u Međugorju također ponovila. Rekla nam je da se molitvom krunice mogu isprositi sva čuda, ozdravljenja fizička i duhovna, mir u obitelji i među bližnjima, onemogućiti navale zloga i zaustviti ratovi. Kolika je snaga krunice, najbolje nam je dokaz Domovinski rat, kada se sve zlo svijeta sručilo na malu Hrvasku, kada tek danas, s odmakom, možemo vidjeti što se stvarno događalo u onoj nevidljivoj bici, koja danas postaje sve vidljivija. Pobjedu smo ipak, u to ni za trenutak ne smijemo posumnjati, ponajviše izvojevali zahvaljujući krunici. I danas, tek molitvom krunice i povjerenjem u Božju dobrotu, pravednost i milosrđe, možemo obraniti ostatke ostataka, stvoriti oazu vjere kojoj će na obraćenje hrliti pustinja svijeta. Valjda nam je svima jasno da sva ostala rješenja, politička i gospodarska, u kojima cvjeta nemoral i pohlepa, vode u propast.
Danas je blagdan Gospe od Krunice, ispunjem Majčinom brižnošću i dobrotom. Zato još jače molimo krunicu, suobličujmo se s Gospom, predajmo se u njezine ruke, nastanimo se u Srcu Bezgrješnome, pokažimo joj ljubavlju i djelom da smo njezina dječica, a ona će u nama obnavljati Sinove riječi i obećanja, pratit će nas putem koji vodi do radosti nebeske.
Od danas ću na blogu objavljivati molitvu posvećenu Gospi, ispisanu u sedam soneta/zvonjelica. Sretan vam blagdan!
Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. listopada 2009. godine
Pravdanje nije opravdanje
U onom času tame kad se smračilo nebo nad Golgotom, kad su se tmasti oblaci opačina nadvijali nad Križem, u onom trenutku kad je Isus na sebe preuzeo sve naše grijehe, kad ih je svjetlom mučeničkih Rana otrgnuo iz vlasti zloga da nam ne bi sudila mržnja, već milosrđe, s njim bješe suotkupiteljska Majčina čistoća koja je u boli proživljavala svu našu bijedu, lakovjernost i naopakost što će se zbiti do kraja vremena, s njim bješe Srce koje će nas bezuvjetno ljubiti i uvijek gledati onakvima kakvim nas je stvorila Božja ljubav. I danas nas Gospa promatra istim milostivim očima u kojima se zrcali Gospodinova dobrota, njegovo praštanje i otkupiteljska svjetlost. I danas joj, dok nas gleda mlake i površne, hladne i izgubljene, plašljive i začahurene, ista joj bol razdire srce, isti joj žalac nevjere probada dušu.
Zove nas Gospa da se vratimo sa stranputica, da se odmaknemo od ponora koji vodi u očaj i beznađe, da se odreknemo probitačnosti, lukavstva i sebeljublja, da prezremo pohlepu i požudu, da s povjerenjem prihvatimo Božje zapovijedi, da se priklonimo Srcu Bezgrješnome, koje će nas svjetlošću obasjati i jasnoćom nam prokazati lažni i propadljivi sjaj kneza propasti. Zna Majka da mi i danas, za sitan novac i zemaljske strasti, za zveket Judinih škuda, ponovno izdajemo Otkupitelja, da slijepo slijedimo nagovore onih koji se dragovoljno prikloniše zvijeri, da robujemo gospodaru koji nam nudi prividnu slobodu, u kojoj smo tek uznici zabluda i privida, kojima ranjavamo vlastite duše, ali isto tako prljamo i srca bližnjih.
A što će rasti na stablu propadljivosti, doli propadljivost, što će izniknuti iz oranice zasijane grijehom, doli grijeh, što će opačine donijeti, doli plodove opačina. Jer putovi zemaljski ne vode putu Gospodnjem, a mudrost svijeta zatire istinu, zamagljuje ljepotu i obezvrjeđuje život. Šurujući s naopakošću vremena u kojem trajemo, mi se otvaramo ponudama koje vode u propast, privikavamo se na stanje koje nas okružuje, slijepo slijedimo privremenost i trulež i ne sluteći da smo duboko zakoračili u grijeh, da smo ogrezli u kaljuži laži i pokvarenosti, toneći u grotlo nevjere kao u živi pijesak, nemoćni da se vlastitim snagama iz njega izvučemo. Gospa nas zabrinuto pita kamo idemo, kamo nas vodi sljepoća i neznanje. Ako smo Isusovi, ne bismo trebali biti od svijeta, niti slijediti zavodljivi nauk neprijatelja od početka, a pogotovu se ne pravdati modom vremena, te još manje tražiti izlike za dragovoljno priklanjanje grijehu. Poziva nas Gospa da ne živimo za svijet, već za Gospodina, da ljubimo vječno, a ne prolazno.
Zato kleknimo pod križ, sljubimo se s Marijinim srcem i očima, pa ćemo, gledajući iz njezine čistoće, u tamnim golgotskim oblacima vidjeti vlastitu bijedu, nestalnost, strahove i sumnje. Shvatit ćemo milosrđe spasenjske svjetlosti i razumjeti da nam opravdanje dolazi samo po dragocjenoj Otkupiteljevoj Krvi, koja nas štiti, koja od nas otklanja zlobu i mržnju, koja prosvjetljuje i čisti, koja daruje i prašta. A mi, naprotiv, grijehom prkosimo onome koji je pobijedio grijeh, ohološću proganjamo dobrotu i samoljubljem se rugamo ljubavi. Zar ćemo tvrdoglavošću i prkosom zavrijediti svjetlo milosrđa, zar ćemo se, uporno kršeći Božjih zapovijedi, približiti njegovoj ljubavi, zar će nam svjesna odluka za zlo pomoći pri zazivu imena Isusova. Jedno su naše slabosti i nestalnosti, a sasvim drugo naša odluka da ne prihvatimo Gospodinov zagrljaj, već se bacimo u naručje svijeta. Gospa nas moli da konačno shvatimo da je Isusova smrt naš život, da je njegovom Mukom iz tame svijeta bljesnula zora Uskrsnuća, život u punini i radost kojoj nema kraja. Zato nas i poziva da umremo grijehu da bismo zauvijek živjeli s njezinim Sinom, našim Gospodinom, otkriva nam blagodat i snagu sakramenata i priprema nas za Isusov drugi dolazak. Ne možemo se i ne smijemo opravdavati da nas nebo nije opominjalo, da nas Majka nije pozivala na obraćenje, da nam nije govorila o propadljivosti svjetovnog i radosti vječnog, da nam nije ukazivala na naše propuste, zablude i lakovjernosti. Teško je nama, zapletenima u šipražje stranputica, leđima okrenutim od izvora svjetlosti, a još je teže Gospi dok nas takve gleda. Zato u ovom mjesecu Marijine krunice uzmimo ružarij u ruku i oživimo molitvu u srcu, zaboravimo ponude svijeta i prihvatimo Majčine riječi. Nikada, bar dok smo u ovome tijelu, nije kasno odlučiti se za istinu, put i život i priključiti se radnicima u Božjem vinogradu koje čeka plaća na nebesima.