Međugorski glas

29.01.2009., četvrtak

Čežnja

pjeva Anđela Džolić Get this widget | Track details | eSnips Social DNA O Međugorska Gospe, majčice naša draga, u tebi radost Duha, u tebi Božja snaga. O Međugorska Gospe, traješ u srcu mome što u tvom bilu kuca na Brdu malenome. O Međugorska Gospe što krasiš plavet neba, moja te čežnja zove, moja te duša treba. Blaženo ime tvoje, majko našega Boga, radosti rajskih dvora, kraljice srca moga. O Međugorska Gospe, pratiljo na mom putu, zaštiti me od tame u svjetlosnome skutu. O Međugorska Gospe, biseru vatre svete, prožeži dušu vjerom i ja sam tvoje dijete.

- 20:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

25.01.2009., nedjelja

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. siječnja 2009. godine

Zaljubimo se u život vječni Neka se milozvučnost širi, neka obostrano teče iz vrela rajske radosti i ljepote naših srdaca, neka se blagoslovljene i zagovorne Djevičine molitve plodonosno uliju u zdenac duša, neka iz njih nahrupi pjesma zahvalnosti i odanosti. A darovano sjeme vjere, koje je Gospa, sjajem Duha Svetoga, posadila u naša srca, trebamo s povjerenjem i ljubavlju ponovno predati čistoći Srca Bezgrješnoga, u kojem će ono rasti i donositi plodove, u kojem će se oslikavati pročišćena jasnoća naših bića. Nama je priznati i prihvatiti milosti što se slijevaju iz dobrote i milosrđa, na njih odgovoriti dubokom i iskrenom molitvom, žarkim proplamsajem predanosti i prepuštanjem svjetlosti koja liječi, oplemenjuje i preobražava. Do kraja se predajući Gospinu srcu, mi u stvari prekoračujemo prag vječnosti, uranjamo u raskoš radosti i krasote, upoznajemo ljubav Božju, kupamo se u sjaju njegove volje, odmaramo se u stvaralačkom miru i beskrajnom prostranstvu slobode i tako oslobođeni prolaznosti i navezanosti, odbacujemo brjeme tjeskobe i gorčine. A Majka nam obećava da će sve naše molitve, kojima se odazivamo Gospodinovu pozivu, a koje su skupljene u riznici njezina Prečistom srcu, biti predane Isusu za spas naših duša, biti zalog nadi u kojoj buja život vječni ili kako pjesma kaže: Prosut će radost u nebeske zjene/ plodovi zlatni međugorskog klasja. A put spasenja je put molitve koji vodi u ljepotu, otklanja sumnje i prepoznaje stranputice. A molitva bez Gospe i nema pravu snagu jer ona je najveća moliteljica i zagovornica pred licem Božjim, ponizna službenica, prožeta neizrecivom ljubavlju, dobrotom i svjetlošću Presvetog Trojstva A mi bismo se, kako nas Gospa uči, trebali zaljubiti u život vječni, misliti na vječnost i trajati u njezinu sjaju, koji je već sada u nama i oko nas, koji nas ispunja radošću, koji nas, unatoč prividima i mukama svakodnevlja, preplavljuje ljepotom na koju često ne znamo odgovoriti i koju, u svojoj zaslijepljenosti i nepotrebnim ovisnostima, gotovo i ne vidimo. A naša budućnost nije propadljivost i smrt, već kraljevstvo nebesko u kojem nas čekaju radosti nad radostima i ljepota nad ljepotama. Sve što je zemaljsko treba služiti nama jer Bog nam je dao svijet da ga sebi podložimo, a ne da postanemo robovi vlastitih umotvorina i zabluda te se klanjamo osobama i stvarima i priklanjamo mudrosti svijeta, prepustivši se zakonu kneza propasti. A mi smo, eto, na krivom putu, srljamo u vlastitu propast, svađamo se i gložimo, ratujemo i ubijamo, mrzimo i zavidimo, iskorištavamo i omalovažavamo, razaramo i uništavamo, nanosimo boli bližnjima i onečišćujemo vlastita srca. Govorimo o ljubavi, a živimo površnost, ne znamo praštati, ne umijemo se poniziti, ne razumijemo jednostavnost velikodušnosti i odricanja, ne uspijevamo napraviti ni najmanji koračić koji vodi na put istine, koji nam ozdravlja sljepoću i vraća slušnost. Začarani iluzijama i uspavani lažnim obećanjima, nestrpljivo iščekujemo čudo koje će nas izvući iz nemoći, obamrlosti i pospanosti, sanjamo da se dogodi preokret bez našeg aktivnog sudjelovanja u zbivanjima, pasivno promatramo gaženje Božjih zapovijedi i mlako niječemo ramenima. Velike su preprjeke koje nas dijele od punine jer ne shvaćamo da smo na Zemlji tek prolaznici kojima je zadaća činiti djela ljubavi, radovati bližnje i žrtvovati se za one koji još ne upoznaše ljubav Božju. Pozna Gospa naše slabosti i zato nam poručuje da ćemo samo uz njezinu pomoć uspjeti otvoriti oči, da ćemo tek u mudrosti njezina glasa i jasnoći Prečistog srca otkriti obnoviteljsku snagu kojom možemo i brda premještati, da ćemo tek iskrenom i dubokom molitvom odškrinuti vrata nebeske stvarnosti, da će nam se u njezinoj blizini preporoditi srca, vratiti izgubljeno povjerenje i hrabrost. Jer onaj tko traje u plamenu ljubavi nema se čega plašiti, nije podložan nikakvim ustupcima koje nudi svijet, mrska mu je laž i prenavljanje, odurna mu je dvoličnost i licemjerje, isprazna koristoljubivost i gramzljivost. Moramo priznati da je Marija u Međugorju, ispunjena svjetlošću Duha istine, mnoge probudila iz pospanosti i učmalosti, da je obnovila ljepotu vjere, da je svijetom proširila evangelizatorski duh, da je mnoge raspršene ovčice vratila u Isusovo stado, da je ozdravljujućim melemom preporodila duše i tijela, da nam je ponovno otkrila snagu molitve, ljepotu Euharistijskog klanjanja i čašćenje križa Gospodinova. Zato nam je toliko puta i ponovila da se nije umorila i da se nikada neće umoriti jer su u pitanju životi njezine dječice. Kako je lijepo čuti Gospine riječi kojima nas obavještava da njezin dugogodišnji ostanak u Međugorju nije bio uzaludan jer puno dječice živi njezine poruke. A još je ljepše čuti kada nam kaže kako obraćenici i sami shvaćaju da su na putu svetosti koja vodi prema vječnosti. Iz promjena koje su nastale u njihovim životima, razlila se rijeka milosti koja donosi preobražaj u bližu i daljnu okolinu. I sami vide kako svjedočka riječ i život utječu na one koje sretaju na putu, kako i sami, prepušteni svjetlosti, mogu činiti djela za koja do jučer nisu ni sanjali da ih mogu ostvariti. A tek znakovi i nesvakidašnja iskustva Božje blizine najbolje im govore da su na pravom putu, da im treba još više rasti u svetosti i prepoznavati krjeposti koje im se nude. Zahvalimo Posrednici svih milosti što je za nas od Gospodima isprosila darove koji nas mijenjaju i preporođuju, koji nam otkrivaju smisao i ljepotu življenja, koji nas vraćaju izvoru naših duša. Unaprijed joj zahvalimo za dane što dohode, za milosno vrijeme u kojem će ublažiti gnjev Božje pravednosti, za nježnost, ljubav i požrtvovanost kojom će nas štititi pred navalama zloga kad se počnu događati međugorske tajne. A dotle, pokažimo da smo Gospina dječica, uzljubimo Mariju, priđimo Majčici s potpunim povjerenjem, otvorimo joj srca i predajmo joj se čitavim bićem. Napravimo bar mali korak koji vodi u dubinu njezina srca, u središte svih radosti i milina. Osluhnimo glas koji nas zove još od fatimskih vremena: „Posvetite se mome Bezgrješnom Srcu!“

- 19:45 - Komentari (14) - Isprintaj - #

21.01.2009., srijeda

Križevački put

pjeva Teo Brajčić Get this widget | Track details | eSnips Social DNA Grli me radost, dobrota me mije, svjetlost me čisti i hladnoću krávi, na vrhu brda živa voda vrije, Križevac raste u nebeskoj slavi. U živac kamen tonu noge bose, saželo vrijeme godine i dane, dok moju krivnju tvoja pleća nose, iz tame srca teku suze slane. Na golom brdu sikavica cvjeta, oko nje nebo modru svjetlost plete, pred sjajem rajskim bježi mržnja svijeta, dobrotu liju tvoje oči svete. Obasjaj me, Bože, svjetlom svoga križa, da mi ljubav jača, da mi vjeru snaži, kada u svijet krenem s križevačkih griža, u dolinu sumnje, pakosti i laži. Padam i rastem, duša svjetlost pamti, i tajnu boli u koraku svakom, iz tvoga krika milosrđe plamti, ozdravlja srce obliveno mrakom. Dobrota vječna sjaj od tame dijeli, otječe zloba niz kamene staze, u blijesku križa raste ljiljan bijeli, prosipa miris iz svjetlosne vaze.

- 19:37 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Dodatak uz prethodna tri posta

Dragi čitatelji prethodnih triju postova, u kojima je objavljen razgovor s fra Petrom Ljubičićem, a koji ste ozbiljno uzeli sve ono što je govorio o svojoj ulozi u nastupajućim zbivanjima, osjećam se dužnim napisati još nekoliko rečenica vezanih za tekst i vaše komentare. Kao što i sami možete dobro izračunati, fra Petar je ušao u šezdeset treću godinu, a uz pretpostavku da će doživjeti stotu, što je rijetkost, onda mu ostaje još trideset sedam godina zemaljskog života. Usto ne znamo kojim će se tempom i u kojem vremenskom razmaku objavljivati međugorske tajne, koliko će godina trebati od prvog do posljednjeg događanja. Sudeći po Gospinim riječima, na Zemlji će nastupiti trenutak u kojem će se u izravnom srazu naći plan kneza propasti i Veliki Božji plan. Da bismo pripomogli i ublažili nadolazeće poteškoće, od nas se traži da se vratimo Stvoritelju naših duša, da se molitvom i odricanjem žrtvujemo za spas svijeta, da se priklonimo Isusovu nauku i oživotvorujemo njezine poruke. Upućuje nas na življenje u miru i ljubavi, na praštanje i sebedarje, hrabri nas i učvršćuje u snazi vjere, neprestano govoreći da se nemamo čega plašiti ako živimo u milosti Božjoj, ako ne kršimo njegove zapovijedi. Obasipa nas Majčinskom nježnošću, ovija nas brižnošću i toplinom, krijepi nas čistoćom svoga Bezgrješnog Srca. Njezina dugogodišnja neumornost i preklinjanje i gluhima bi probile uši, a napadnost i izokrenutost svega što se događa u svijetu, već odavno su nam svima trebale otvoriti zaslijepljene oči. Ali, eto, kao što kaže Gospa, tvrda su srca naša, ranjena i navezana i ne mogu se odlučiti za mir i dobro, ne mogu osjetiti velikodušnost milosrđa što se kao slap svjetlosti izlijeva u našu tamu. U svakom slušaju, preokret se neće dogoditi dok se konačno ne proglasi Peta i zadnje marijanske dogme, koja je biser na punine objave, svega onoga što nam je u dugoj povijesti Kristove Crkve prišapnuo Duh Sveti. Istinu koja je već u vječnosti zapisana, treba potvrditi Crkva i omogućiti Majci da izvrši ono što joj je od Boga obećano već u Knjizi postanka, a potvrđeno u Otkrivenju. Svevišnji očekuje našu suradnju, priznanje i potvrdu svega onoga što je mala i ponizna službenica Marija od neba već dobila po Sinovim zaslugama, od bezgrješnog začeća do suotkupiteljske, posredničke i zagovorničke uloge. „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on-Duh Istine-upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi (Iv 16, 12-13).“ Ako u svjetlu nebeske objave pogledamo tri najznačajnija Gospina ukazanja u prošlom stoljeću, fatimska u kojima se Gospa javlja kao navjestiteljica onoga što dolazi, garabanalska, u kojima se predstavlja kao prijateljica i zaštitnica, te međugorska u kojima se jasno nazrijeva da je ona provoditeljice i izvršiteljice Velikog Božjeg plana, onda nas samo tvrdoća srdaca i sumnjičavost, koja je brana protoku žive vode, mogu odvratiti i pokolebati u prihvaćanju milina koje se prosipaju iz srca One koja je puna milosti. A Gospina međugorska ukazanja, kao i ona garabandalska, izlijevaju se iz okvira svih njezinih dosadašnjih ukazanja i u puno čemu su slični. Događanja koja će slijediti ne pripadaju hipotetičkoj budućnosti, već će se odigrati u sadašnjem vremenu, u danima koji nam nadomak i koje će većina od nas doživjeti. Objavu onoga što dohodi u Garabandalu Majka je povjerila, danas šezdesetgodišnjoj vidjelici, Conchiti Gozales, a u Međugorju vidjelici Mirjani, a njezine će tajne objaviti fra Petar Ljubičić, jer je itekako važno da objavitelj tajni koje su naviještene u zadnjem Gospinu ukazanju bude svećenik. Garabandalske poruke počivaju na tri stupa, a to su Upozorenje, Čudo i Kazna, u kojima možemo nazrijevati i prepoznavati međugorske tajne. I garabandalsko čudo ostavit će trajan znak do kraja vremena, koji do sada nikada nije viđen na zemlji, a koji će se moći fotografirati i dotaknuti i to ne osjetilom opipa. Isti ili sličan znak pojavit će se i na Brdu ukazanja, koji je Gospa nazvala Brdom spasenja jer će s njega poteći i najvjerojatnije krenuti najavljena događanja. A nadnevak Mirjanina godišnjeg ukazanja, 18. ožujka, gledan u svjetlu garabandalskih tajni, trebao bi biti i dan zadnje Gopine poruke u Međugorju. Ne zaboravimo da tajne ne donose strahote onima koji žive u miru i ljubavi i koji slijde Božje zapovijedi, te će Stvoritelj svakoj ljudskoj osobi pružiti milosrdnu mogućnost da ga prepozna i povjeruje, da se promijeni i postane onakvom kakvu ju je željela njegova volja. Nebo nas želi izvući iz gliba tjeskobe i gorčine i pokazati nam svu ljepotu koja nam je darovana, a mi je, opkoljeni mrakom zavodnikovih laži, ne prepoznajemo i ne živimo. Na nama je da konačno prihvatimo Gospine molbe, preklinjanja i opomene i tako spremni dočekamo dan velikih zbivanja, da vratimo mir u srce i spokoj u duša jer mi smo djeca Boga živih, stvoreni iz svjetlosti i Isusovim zaslugama oslobođeni zarobljeništva tame te svi pozvani da se ponovno vratimo u svjetlost. Ne bismo jedni drugima ništa trebali predbacivati, a najmanje se gložiti i svađati, negirajući ili potvrđujući istinu o Gospinim ukazanjima u Međugorju jer će ono, kao i Garabandal, samo sebe potvrditi ili opovrgnuti, a dovoljno vremena za procedure koje prethode priznanju ukazanja i potvrđuju njihovu autentičnost, ionako neće biti. Tek će nam preostati da se poklonimo pred Božjim čudom i njegovim milosrđem. Preostaje nam još malo godina molitve i strpljenja, pa ćemo se i sami uvjeriti u istinitost Gospinih ukazanja, koja će u potpunosti skinuti veo s treće fatimske tajne i svega onog što nam je u njoj naviješteno, koja će potvrditi ono što je u Garabandalu najavljeno, a što će u cijelom svijetu, krenuvši iz Međugorja, biti ispunjeno. A Gospina svetišta na cijeloj kugli zemaljskoj bit će utočište i zaklon od tame koja će bježati pred naletom svjetlosti, pa ćemo bolje razumjeti i Gospine riječi kojima je fatimskim vidiocima najavila i svoj sedmi dolazak. A do četrnaeste postaje, nad kojom će bljesnuti svjetlost križa, predstoji nam težak put, koji će biti sažet u kratkoći milosnog vremena, pretočenog u strmovito uspinjanje, pogledima uprtim prema vrhu Križevca što raste u nebeskoj slavi. Dragi posjetitelji bloga i čitatelji ovog teksta, sve što je u njemu napisano možete prihvatiti kao zbiljnost ili šalu, možete sve odbacti ili prosijati kroz sito i rešeto „zdravog“ razuma, ali vas molim da se ne odmaknete od svjetla vjere.

- 19:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.01.2009., subota

Objavitelj Gospinih tajni (3)

Fra Petar Ljubičić rođen je u hercegovačkom selu Prisoju 22. listopada 1946. godine. Za svećenika je zaređen u njemačkom gradu Königsteinu 1972. godine, a svećeničku dužnost obavljao je u rodnoj Hecegovini, Švicarskoj i Njemačkoj. U rujnu prošle godine vratio se u zavičaj. Razgovor je vođen u travnju 2006. godine. Je li ovo milosno vrijeme, kako ga Gospa naziva, vrijeme duhovnog čišćenja, vrijeme u kojem nam Bog daruje posebne milosti da bismo ga lakše prepoznali, otvorili se i povjerovali? Gospa se uvijek ukazuje ondje gdje je velika potreba, gdje narodu prijeti opasnost, gdje smo mi, njezina dječica, kako nas umiljato zove, u velikom iskušenju da pokleknemo pred knezom svijeta, neprijateljem od početka. Nju uvijek po Duhu Svetom šalju Sin i Otac da nam pomogne, da nas vrati sa stranputica, da nas izvuče iz nevolja u koje smo upali. Isus je rekao učenicima da će doći vrijeme kad će im se na drukčiji način priopćivati, davati savjete i upute kako dalje ići i živjeti. Eto, došlo je to vrijeme, Sin šalje Majku da nas povede putem obraćenja, da nas vrati blagodati molitve, da nam pomogne protjerati mrak iz potamnjelih srdaca, da se, slušajući nju, odlučimo za Boga, za mir i dobro, za puninu života, za ljubav koja pripada našoj naravi. Ima i onih koji govore da vremena ima dovoljno te odgađaju obraćanje, plaše se preokreta koji će ih odvesti od navezanosti, materijalnog blagostanja i tjelesnih užitaka. U svojoj sljepoći ne žele napraviti korak u nepoznato, neopipljivo, nemaju hrabrosti prepustiti se ruci koja će ih odvesti u neizmjernost radosti i ljepote. A Gospa izričito kaže: Sad je milosno vrijeme odluke, sad je vrijeme obraćenja jer poslije može biti kasno. Ima i onih koji čekaju znak na Brdu ukazanja, koji znatiželjno s mrvicom sumnje očekuju kad će se, i ako će se, početi događati tajne. A nama je danas dovoljno razumjeti davni znak i Isusove riječi koje vodi u život vječni: Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovome naraštaju (Lk 11,30). Nema većega znaka od ovoga i tko nevjernički traži svoj osobni znak, neće ga imati. Svaki oholi i tvrdoglavi stav koji ne pristaje na mir s Bogom, na obraćenje i promjenu, vodi čovjeka u propast. Jesu li Gospina sve učestalija ukazanja znak kraja vremena i koliko je rastezljiv pojam posljednih vremena? Jesu li ona povezana s porastom marijanske pobožnosti? O tome sam čitao u razmišljanjima Grigniona Montfortskog. Očito je da su Gospina ukazanja u zadnjih dvjesto godina sve učestalija. Razumljivo je i nebesko posredovanje jer je danas toliko zbrke, muke i nevolje. Nikada svijet nije bio u većoj nesigurnosti i strahu, u krizi vrjednota i identiteta. Bog čini sve da nas spasi, šalje nam znakove da progledamo, viče i doziva nas, ali slika Svevišnjega i slika bližnjega pomračene su u ljudima. Zato se ne trebamo čuditi što u svijetu ima toliko zla i bolesti, a oni koji čovjeku pokušavaju donijeti sreću i radost, pomažu mu na pogrješan način. Jer kad čovjek sam počne rješavati probleme, a ne slijedi Božje zapovijedi, događa mu se katastrofa, a to, nažalost, malo tko razumije i shvaća. Porast marijanske pobožnosti uvelike nam koristi jer ćemo s njom lakše naći put prema Bogu, vratiti se okomici koja će nas odvesti u njegov zagrljaj. Mislim da će štovanje i čašćenje Marije još više rasti i da će njezino Bezgrješno Srce, kako je najavila u Fatimi, pobjedonosno ostvariti sve Božje planove, nadvladati tamu i vratiti dječicu u okrilje izobilja. Zar, gledajući u tom svjetlu, nije sazrelo vrijeme o petoj i konačnoj marijanskoj dogmi, dogmi o Mariji suotkupiteljici ili suradnici? Već dugo vode se o tome teološke rasprave. Mislim da svatko tko malo dublje razmišlja o tajnama vjere, jasno može razaznati veliku Marijinu ulogu koju je odigrala u povijesti spasenja. Razumije se, Isus je jedini spasitelj i otkupitelj ljudskoga roda. On je i Mariju otkupio, iako je bila bez grijeha, ne samo puna milosti, nego sazdana od milosti. Živjela je za milost i od milosti, jer nitko Bogu nije bio tako vjeran i poslušan kao Marija. Ona je majka Isusova, majka Kralja svega stvorenoga, s njim je suosjećala, trpjela i hodala zemaljskim putovima trideset i tri godine. S njim je bila u lijepim i teškim trenucima, s njim je dijelila toplinu obiteljskog zajedništva, bol i muku na Golgoti i radost slavnog uskrsnuća. U svojoj poniznosti i poslušnosti srasla je s likom i djelima Kristovim pa se slobodno može zaključiti da je njezina uloga, među ostalima, bila suotkupiteljska i suspasiteljska. Zar je Gospodin nije okrunio za Kraljicu neba i zemlje, zar joj nije dao sudioništvo u svojoj ljubavi, milosrđu i dobroti. Zato, prihvaćajući i priznajući Gospu, u prvom redu pomažemo sami sebi i svom spasenju. Zato ne vidim nikakvih prepreka i poteškoća koje bi stale na put proglašenja dogme o Mariji suotkupiteljici. To će nam sigurno ojačati vjeru i još nas više ponukati da se prepustimo Gospinu vodstvu. Vi ste objavitelj tajni, a usto će te uskoro napuniti šezdeset godina života. Razmišljate li o prestanku ukazanja i kada bi to moglo biti? Ne želim se baviti špekulacijama, ali mislim da je vrijeme sazrelo. Živi se sve nervoznije, nesretnije i razvratnije. S valom globalizacije ruše se postulati ljubavi, pohlepa loče i isisava zdravlje i snagu osiromašenog stanovništva, komadaju se nacionalna bogatstva, privatiziraju se voda i zrak, ozakonjuju se neprirodni brakovi, vodi se otvorena i beskrupulozna bitka protiv vjere i Božjih zapovijedi. Ili će se dogoditi potpuni preokret, jer kozmetički i površni zahvati više ne mogu pomoći, ili će, a toga se plašim, iz ovog kaosa i kakofonije izbiti nemiri i ratovi. Ali Bog je milostiv. Možda je sve ovo i dopustio da bismo se trgnuli, otvorili oči i prenuli se iz narkotičnog sna. Velike promjene su na vidiku, ali teško je prognozirati kako će sve završiti. Jedino sam siguran da je mnogo toga povezano s Gospinim međugorskim tajnama. Nama je moliti i vjerovati, a sve ostalo prepustimo Božjoj ljubavi, pravdi i mudrosti. 1. Fra Petar u Međugorju, listopad 2008. godine 2. Susret s bratom franjevcem 3. U ozračju radosti i ljepote Sudjelujete na duhovnim vježbama te i sami vodite mnoge seminare duhovne obnove. Recite nam nešto o problemima koji tište i muče današnje ljude. Što je molitva otklinjanja ili mali egzorcizam? Molitva otklinjanja pomaže ljudima da ponovno uspostave unutarnju ravnotežu i povrate narušeni mir, ona ih vraća na put evanđeoske ljubavi, obnavlja ih duhovno i tjelesno, oslobađa ih od loših navika, raspiruje u njima plamen vjere i radost Gospodinovu. Uostalom, poziv svećenika i jest da naviješta Radosnu vijest, moli, liječi i oslobađa, da pomognu vjernicima, i ne samo njima, jer svi smo djeca Božja, da se odupru zlim navikama i da se izvuku iz mreža u koji ih je uplelo neznanje i knez svijeta. Na molitvenim susretima najčešće mi pristupaju ljudi koji su iz znatiželje, a zatim iz očaja upali u zamke zloga. Sve počinje čitanjem horoskopa i posjećivanjem kojekakvih gatalica, koje im čitaju iz dlana ili u šalici kave gledaju sudbinu. Ma kako ljudima u prvi mah sve to skupa izgledalo bezazleno, iza svega se ipak kriju velike opasnosti koje otvaraju vrata magiji i sili tame. A kad se pojave nesanice, nemiri i problemi u obiteljima, tada, umjesto da se vrate na pravi put, oni upadaju u još veće zamke i beznađe. Odlaze hodžama, vidovnjacima i guruima, koji pričajući manje-više jedne te iste stvari, nekima ponešto i pogode, pa potencijalne žrtve postaju povjerljivije prema svojim lažnim prorocima. No, situacija s vremenom postaje sve teža i kad se nađu pred nepremostivim zidom, dolaze Isusovim službenicima i traže pomoć, a mi ih vraćamo u krilo Crkve. Takvim ljudima treba prići smireno i razborito, objasniti im da ih je vodila slabost i muka, da su tražili slamku spasa na krivom mjestu. Zatim se osoba u svetoj ispovijedi odrekne svega onoga što je činila i griješila protiv prve Božje zapovijedi. Nakon molitve otklinjanja, Gospodin je oslobađa navezanosti i odvaja je od nadnaravne snage tamnih sila. Tek tako ozdravljeno biće može ponovno disati punim plućima i prikloniti se pravom životu. No, često se radi i o drukčijim problemima, gotovo prokletstvima, naslijeđenim od davno umrlih članova obitelji ili bližih rođaka. Radi se o ljudima koji su nepomireni otišli na onaj svijet zbog svađa, međa, neispovjeđenih smrtnih grijeha i mnogih drugih opačina. Njihovi potomci često teško pate, nemaju mirnoga sna, lome se u nemirima i konfuzijama. Mnogi u početku i ne slute o čemu se radi pa im na um dolaze i crne suicidne misli. Zato nam je Gospa u Međugorju i rekla da se molimo zbog vlastitih opačina i onih grijeha koje učiniše naši preci. Čovjeku je najvažnije da se odluči za Boga, da moli, ide na svetu misu, ispovijeda se i klanja pred Presvetim sakramentom, a onda neće izostati milosti i učinci takva življenja. Htio bih još reći da je danas teško naći čovjeka kojemu je lako. Svakome je providnost dopustila da nosi svoj križ, a bježati od križa, osloboditi se križa, znači ići crtom manjeg otpora, a to nije dobro. Ne smijemo zaboraviti da su naši praroditelji protjerani iz zemaljskog raja, a u nama je ostala čežnja za njim. Mnogi su pokušali na zemlji stvoriti raj, uvidjeli da je to nemoguće i odustali. Ovaj život u svijetu za nas je u mnogo čemu čistilište i zato ne vjerujmo lažnim prorocima koji donose sreću, raznim sljedbama koje se materijalno bogate na našoj naivnosti. A naša najveća sreća je u spoznaji da nas Bog voli, da za svakoga od nas ima plan koji mi nepogovorno moramo prihvatiti u dobru i zlu. Svoj križ može nositi samo onaj koji ljubi i razumije što je žrtrva. Zar Isus u Getsemaniju nije u viziji vidio sve ono što ga čeka, zar nije molio da ga, ako je moguće, muka mimoiđe, ali je svejedno skrušeno prihvatio put Očeve volje. Tako se i mi, u dane kad se na nas sruče poteškoće, bolesti i nevolje trebamo prikloniti i prepustiti Providnosti. Fra Petre, iako danas živite u Njemačkoj, ne mislite li da će providnost htjeti da se u vrijeme objavljivanja prve tajne nađete u Međugorju? Iskreno govoreći, ja tako i slutim. Inače, želja mi je da u Hercegovini, možda u blizini Tomislavgrada, otvorim molitveni centar u koji bi navraćali karizmatici. Držali bismo duhovne vježbe, čitali Sveto pismo, molili se za obraćenje svijeta. Svakoga bih mjeseca tjedan dana proveo u Međugorje, krijepio se na izvoru milosti i ispovijedao hodočasnike. Ako ikako bude moguće, želio bih da me oslobode od stalne službe i župničkog posla, a ja bih za uzvrat danonoćno radio ono čemu me srce vuče, odazivao se i posjećivao potrebite ma odakle me zvali. Neobično me raduje kad vidim da se ljudi obraćaju, da idu na svetu misu, da slave Boga. Oduvijek sam svim srcem volio Gospu, naučila me svojim primjerom kako se treba u životu žrtvovati. Zato sam sretan u svom pozivu i osjećam da bi u slobodnijoj službi, možda s malo manje administrativnih obveza, mogao biti korisniji i puno više učiniti za braću i sestre. Želite li još nešto poručiti čitateljima? Moramo shvatiti ovaj milosni trenutak kao najvažnije vrijeme u našem životu, izmoliti od Gospodina blagoslov za nas i za sve one s kojima smo izravno i neizravno povezani. Time ovaj trenutak života pretvaramo u trenutak spasenja za sebe i druge. Zato prosimo Gospodina da nam da snagu, jakost i milost po kojima ćemo živjeti sadašnji trenutak, molimo ga da blagoslovi nas i sve one s kojima smo povezani, da preporodi sve one koji još ne upoznaše njegovu ljubav. Svoj svećenički blagoslov dajem svim čitateljima ovih redaka, svim njihovim obiteljima i prijateljima. Svi skupa zahvalimo se majci Mariji koja je došla da nas povede putem svetosti, da nam otkrije neizmjernu toplinu Stvoriteljeve ljubavi, da nas odvede u luku vječnog spasa, u okrilje kraljevstva nebeskoga, u ljepotu iz koji potječemo i kojoj nam se je vratiti. Amen! -kraj-

- 22:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #

14.01.2009., srijeda

Objavitelj Gospinih tajni (2)

Fra Petar Ljubičić rođen je u hercegovačkom selu Prisoju 22. listopada 1946. godine. Za svećenika je zaređen u njemačkom gradu Königsteinu 1972. godine, a svećeničku dužnost obavljao je u rodnoj Hecegovini, Švicarskoj i Njemačkoj. U rujnu prošle godine vratio se u zavičaj. Razgovor je vođen u travnju 2006. godine. Recite nam nešto o znakovima koji su u početku pratili međugorska zbivanja? Ukazanja su na samom početku pratili čudesni i izvanredni znakovi. Na tisuće je ljudi vidjelo na nebu ispisanu riječ MIR, koja se protezala između brda i crkve, ili pak ples i igra sunca, koje sam i osobno vidio. Sunce bi nestajalo, zatim se opet pojavljivalo, micalo se, kružilo i plesalo. Činilo se kao da ga prekrivaju velovi, kao da je u određenim trenucima nečim zastrto. Ta zbivanja sa suncem trajala su neprekidno, gotovo punu godinu, pa ih mnogi nisu ni gledali kao čudo, već kao običnu, svakodnevnu pojavu. Treća zanimljiva stvar bilo je okretanje križa na Križevcu. Čudo se događalo pred očima mnogih hodočasnika, a najčešće tijekom jutra oko devet sati. Križ bi nakratko nestajao iz vidokruga, a na njegovu mjestu pojavljivala bi se silhueta žene u bijelom. Postoje i snimke ove pojave. Ja sam tijekom svog službovanja u Međugorju vidio i fotografije koje su snimljene na četvrtoj postaji Križnog puta, gdje se susreću Gospa i Isus, a na slici se jasno mogao razaznati Gospin dragi lik. Mi znamo da našoj vjeri nisu potrebna ni ukazanja ni čuda, nego su nam potrebni sakramenti i zapovijedi koje imamo i koje trebamo provoditi, ali ovakvi događaji dođu kao dar da bismo još jače i žarče živjeli Evanđelje. Meni je jednom jedna žena iz Tihaljine svjedočila: Ja ne tražim čuda, a oči su mi zdrave, ali sam svejedno na Križevcu vidjela kako se okreće križ. Ako netko misli da je optička varka, neka to tako i tumači. Nitko mi ne mora vjerovati, ali mi je vjera ojačala i mojoj radosti kraja nema. Navest ću vam i riječi koje sam čuo od jednog Amerikanca, a takvih je svjedočenja bilo na tisuće. On mi je otprilike rekao ovo: Blago vama, vi ste na izvoru milosti. Ja sam materijalno bogat, imam i obitelj koja nije posrnula pred izazovom vremena, bio sam u mnogim svetištima, ali ovo što sam doživio u Međugorju, taj mir, blaženo ozračje i duhovnu ljepotu, nikada i nigdje nisam osjetio. Nigdje tako sabrano nisam mogao moliti i nikada se tako duboko i iskreno ispovjediti. Odlazim srca punog spokoja, vjere i nade. Upravo zato i zbog takvih svjedočenja naš narod mora biti zahvalan Bogu što nam je poslao Gospu da nas vodi putem mira, oslobođenja, ljubavi i spasenja. Gospa nam je u Međugorju rekla da smo izabrani narod. Zar se Bog na početku objave ne obraća Židovima, a na kraju vremena, preko svoje Majke, Hrvatima? Kako biste to protumačili? Ovo je malo presmiono pitanje. Bilo je puno naroda koji su imali tešku, mučnu i krvavu povijest, a jedan od njih je i naš dragi, maleni hrvatski narod. Ali svejedno mislim da nitko kao mi nije prošao kroz bure i oluje, nitko nije bio na većoj i jačoj vjetrometini i nitko ne prolazi kroz takva iskušenja kao mi danas. Zato ponovno kažem, a to sam do sada puno puta ponovio, da su međugorska ukazanja posebna milost, nesvakidašnji dar neba našemu narodu. Mi smo stoljećima bili napadani, porobljavani i uništavani. Preživjeli smo zahvaljujući vjeri i žrtvi naših predaka, kako onih gotovo anonimnih laika, tako i mnogih svećenika i časnih sestara. I upravo zato što je naš narod izrastao na mučeničkoj krvi, Bog ga posebice voli. A zašto nam je povijest bila tako krvava i gorka, najvjerojatnije ćemo saznati onoga dana kad Bog obnovi nebo i zemlju. U svakom slučaju i mi smo bili zatrovani grijesima jala, psovke i proklinjanja, a ni danas nismo imuni na njih. Fra Petre, kao što rekoste, više od deset godina bili ste kapelan u Međugorju. Jeste li dobro upoznali vidioce i što nam možete o njima reći? Naravno da sam poznavao vidioce, susretao se s njima i razgovarao. Oni imaju sasvim različite karaktere, ne znam tko bi ih mogao spojiti, ali nebo je baš tako htjelo. Uostalom, takvi su bili i evanđelisti. Moje je uvjerenje da su međugorski vidioci dobili od Boga neizmjeran dar, neizmjerno iskustvo neba u srcu. Kud ćeš veće milosti nego vlastitim očima vidjeti Gospu, s njom razgovarati, s njom se družiti, vidjeti ljepotu, osjetiti ljubav i dobrotu, dodirivati vječnost! Djeca su prošla teške dane, a danas su već odrasli ljudi i lakše im je u krugu vlastitih obitelji, koje će, vjerujem, biti uzor mnogima koji prime sakrament ženidbe. Možda je i to dio Božjega plana u Međugorju koji nam je Gospa tako često spominjala. Kad ste već spomenuli Božji plan, protumačite nam u svjetlu vjere Gospine riječi kojima nas upućuje na Božji plan i na izvršenje Njegove volje. Sasvim je jasno da Božji plan, koji ne izuzima ni jednog čovjeka, podrazumijeva da njega, kao Stvoritelja i Oca stavimo na prvo mjesto u svom životu. Upravo to naglašava Gospa u svojim porukama jer ona najbolje pozna i razumije vječnu istinu i mudrost. Kad je Bog na prvom mjestu, onda sve može biti na svom mjestu! Kad se sve preda Bogu, dobra i loša iskustva, namjere i misli, sumnje i nemiri, sve ono što čovjek posjeduje, sve ono što ga okružuje, kad mu preporuči sve one s kojima se druži i živi, jača uzajamno povjerenje između stvorenja i Stvoritelja. Čovjek se tako, ma što se dogodilo, prepušta sigurnosti i stalnosti Gospodinovih ruku, a Bog čovjeku daje radost i snagu kojom će prebroditi sve krize, posrtanja i iskušenja. Čak je i ovaj trenutak našeg razgovora Božja volja jer o njoj razgovaramo, o njoj postavljamo pitanja i spominjemo je. Da bi čovjek uopće upoznao Božju volju, potrebno se je obratiti, potrebno je prihvatiti Isusa Krista kao svoga spasitelja. Sjetimo se što je Isus naučavao. Uvijek je govorio da je došao na svijet izvršiti volju Očevu i naglašavao da je njegova hrana volja Oca nebeskog. A obraćenje se ne događa bez vjere, a vjera bez molitve nikada i nigdje nije ušetala ni u čije srce. Ako ne isprosimo Božju milost, teško će nam se otvoriti vrata tajne nad tajnama, a to je radost vjere. Jer, vršeći volju Božju i prihvaćajući njegovu odluku, mi uranjamo u okus i ljepotu vječnosti, prepoznajemo se u miru i blagosti njegove svjetlosti, s njim se družimo u najintimnijoj nježnosti. Kad mu se otvorimo, primamo njegovu zaštitu i postajemo njegovi miljenici. Volja Božja je da prihvatimo sebe i sve ono što imamo, da zavolimo svoj život, ma kakav on bio, da izbjegavamo zlo, da činimo dobra djela, da sa svakim živimo u miru, da ljubimo bližnje i da smo spremni opraštati. Lijepo je kad se naša volja uklopi u Božju i kada se uzajamno ljubimo, jer Bog nas je stvorio da budemo sretni i da usrećujemo druge, da ljubimo i da budemo ljubljeni. Zanemarujući ono što Bog od nas očekuje, mi postajemo nesretni, udaljavamo se od cilja i smisla života. Nekima je dano da snagom milosti shvate što je volja Božja i zato se ne trebamo čuditi kad netko kaže da je u sebi čuo Božji glas, da je shvatio smisao življenja i života. U svakom slučaju, potrebno je puno moliti jer onaj tko moli, prepoznaje putove koji vode prema izvoru, ili kako kaže Gospa: „Molite i ne plašite se budućnosti“. Ne zaboravimo da je čovjek stvorenje Božje, njegova slika po razumu, slobodnoj volji, posvetnoj milosti i besmrtnoj duši. Svatko od nas u savjesti nosi slutnju kakav bi trebao biti. To je Božji glas koji nas potiče da činimo dobro. Hvali nas i usrećuje kad uradimo dobra djela, ali nam isto tako ne da mira kad nas povuče pomisao na zlo. A kako li je tek kad ga uradimo?! Ali zato ljubav koja sve obuhvaća, vodi i obnavlja, može i nas promijeniti. Mislim da su međugorska ukazanja jaki izljevi milosrđa i dobrote koji teku iz volje Božje, to su slapovi ljubavi koja pune ozebla srca, milost koja oslobađa, preobražava, oprašta i spašava. Božje darivanje: Pretvorba zemaljskog u nebesko Priča se da će svaki vidjelac i vidjelica izabrati po jednog svećenika koji će svijetu objavljivati tajne kad za njih dođe vrijeme. Vama je tu ulogu već namijenila vidjelica Mirjana Dragićević-Soldo. Kada i kako se to dogodilo? Htio bih odmah, na početku odgovora na ovo pitanje, pripomenuti da ništa ne znam o objaviteljima tajni ostalih vidjelaca. Ne znam jesu li se Ivanka i Jakov već odlučili za nekoga tko će objavljivati njihove tajne, a ako je riječ o istim tajnama koje je već primila Mirjana, onda im, možda, i ne trebaju objavitelji. Inače, vidioce sam upoznao i prije moga službovanja u Međugorju. Kao što sam već u ovom razgovoru pripomenuo, u Međugorje sam otišao trećega dana Gospina ukazanja, a poslije toga često navraćao u svetište, ispovijedao i pomagao subraći. Tamo sam prvi put susreo i Mirjanu. Već u ljeto 1982. godine od drugih sam čuo da je ona odlučila da ja budem objavitelj tajni koje će joj Gospa povjeriti. Tada te riječi nisam uzimao ozbiljno jer sam mislio da je Mirjana možda u šali nekome takvo što ispričala. Nerijetko i sami hodočasnici postavljaju čudna i smiješna pitanja, pa im i vidioci ponekad znaju odgovoriti istom mjerom. No, nedugo nakon toga, pošto je na sam Božić 1982. godine od Gospe dobila posljednju desetu tajnu, obratila mi se i upitala me bi li želio, kad za to dođe vrijeme, biti posrednik koji će svijetu objavljivati tajne koje je njoj Gospa najavila i povjerila. Iako sam, kao što rekoh, već prije o tome od drugih osoba nešto načuo, bio sam zatečen. Zar baš meni da se smiluje nebo, da mene izabere? Čime sam ja to zaslužio? U prvom trenutku nisam se ni snašao, gotovo sam zanijemio. Zatim sam upitao, više samoga sebe nego vidjelicu: „A kad će to biti? Valjda neću tajne objavljivati s onoga svijeta?! „Bit ćeš još na ovome svijetu, fra Petre!“, odgovorila je Mirjana. Odmah sam se primirio, u sebi pomolio, sjetio se blagovijesnog Marijina odgovora arkanđelu Gabrijelu, te srcem prozborio: Bože, ako je od tebe, prihvaćam. Prožela me je nesvakidašnja tišina i zapljusnuo radostan osjećaj. Naravno, prihvatio sam. Što znate o tajnama? Oni koji prate međugorska zbivanja znaju da su vidioci već odavno obavijestili javnost da će svatko od njih dobiti po deset tajni. Ipak ću još jednom ponoviti da su Ivanki, Mirjani i Jakovu završila svakodnevna ukazanja i svatko je od njih primio po deset tajni, dakle sve, a Ivanu, Vicki i Mariji Gospa se još uvijek svakodnevno ukazuje i oni su do sada primili po devet tajni. Sami vidioci o tome međusobno ne razgovaraju, pa se ne zna je li Gospa svakom od njih objavila iste ili različite tajne. Za sada se jedino zna da imaju jednu zajedničku tajnu, a to je znak koji će se pojaviti na Brdu ukazanja. Možda međugorski vidioci, kao ni oni u Fatimi, nisu do kraja shvatili značenje viđenja. Također ne znam hoće li to biti samo tužni događaji, ali predmijevam da je tako, pogotovu kad je riječ o Mirjaninim tajnama. Naime, Gospa je Mirjanu nakon prestanka redovitih ukazanja punu godinu dana pripremala i objašnjavala joj kako trebaju biti objavljene tajne. Željela je da na pojedinim ukazanjima budem i ja nazočan, a kad mi je Mirjana to priopćila, ja sam se rado odazvao. Mirjana, koja je u to vrijeme živjela u Sarajevu, u određene je dane dolazila u Međugorje, a ja sam za vrijeme ukazanja bio s njom. Dok je razgovarala s Gospom, primjećivao sam da je tužna, a niz lice su joj tekle suze. Kad sam je poslije toga pitao zašto plače, odgovorila bi: Što mogu, osjetljiva sam, a vidim djecu kako se muče i pate... Dalje nije pričala jer ipak je riječ o tajnama. Znam i to da su prve tri tajne vezane za Međugorje. Prve dvije će se odnositi na upozorenje i bit će potvrda Gospinih ukazanja u Međugorju, potvrdit će svijetu da su vidioci govorili istinu. Treća tajna, kao što već rekoh, bit će neuništivi znak pred kojim će se obratiti mnoge duše. A ostale će tajne najvjerojatnije biti potresni događaji koji će uzdrmati svijet i biti poziv mnogima da se obrate i ničega ne boje. Znate li već sada kako ćete svijetu objaviti prvu Gospinu tajnu koju je povjerila Mirjani ? To će se zbiti u Međugorju. Deset dana prije nego što otpočne događanje prve tajne, Mirjana će me obavijestiti gdje god se u tom trenutku nalazio. Zatim ću se odmah uputiti u Međugorje, a možda će i providnost htjeti da tamo već budem. Nakon toga provest ću punih sedam dana u molitvi i postu da bih i sam, preplavljen mudrošću Duha Svetoga, potpunije shvatio značenje poruke i bolje proniknuo u njezinu tajnu, a onda je, tri dana prije početka najavljenih zbivanja objavio svijetu. O tome sam jednom zgodom razgovarao s Mirjanom i ona mi je rekla da je Gospina želja da što više ljudi sazna što će se dogoditi, jer je objava tajne važna za cijeli svijet. Na koji ću je način predočiti javnosti, još ne znam, ali sam siguran da će se poruka brzo proširiti jer će se za to pobrinuti Gospa. Na nama je da molimo i vjerujemo Gospodinu, da s povjerenjem slijedimo zakon ljubavi, kako bismo spremni dočekali ono što dolazi. Način na koji ću iščitati sadržaj prve i svih ostalih tajni, također je zanimljiv. Mirjana je nakon posljednjega redovitog ukazanja od Gospe dobila pergament koji nije zemaljskog podrijetla. Na njemu je ispisano svih deset tajni, ali rukopis je, osim vidjelici, svima nevidljiv. Jednom ga je pokazala najbližima, a oni, dakako, ništa nisu mogli pročitati, osim što su pred očima vidjeli prazan list. Poslije toga Gospa joj je savjetovala da ga nikome ne pokazuje. Eto, kad kucne čas, na tom će pergamentu sadržaj prve tajne biti vidljiv i mojim očima, a poslije sedam dana i očima svih ostalih ljudi jer će prestati biti tajnom. Tako će se to ponavljati sve dok svijet ne dozna svih deset tajni i ono što će one donijeti. (nastavlja se)

- 22:25 - Komentari (13) - Isprintaj - #

12.01.2009., ponedjeljak

Objavitelj Gospinih tajni (1)

Fra Petar Ljubičić rođen je u hercegovačkom selu Prisoju 22. listopada 1946. godine. Za svećenika je zaređen u njemačkom gradu Königsteinu 1972. godine, a svećeničku dužnost obavljao je u rodnoj Hecegovini, Švicarskoj i Njemačkoj. U rujnu prošle godine vratio se u zavičaj. Razgovor je vođen u travnju 2006. godine. Dvadeset šesti je travnja godine Gospodnje dvije tisuće šeste. Evo me u Njemačkoj na istoku pokrajine Hessen, nedaleko od Fulde. Među pitomim brježuljcima smjestila se slikovita sela. Prekriva ih magličasti zastor blage proljetne kiše, rominjaju sitne kapi po ozelenjelom krajobrazu, natapaju krošnje i travu, slijevaju se niz pupoljke ružinih grmova što rastu u skladno uređenim vrtovima. Stižem u Blankenau i preda mnom, iz sfumato ugođaja, izranja kasnogotički toranj župne crkve svetog Šimuna i Jude Tadeja. Pokraj crkve izgrađen je dvorac u ranobaroknom stilu, nekad rezidencija priora. Oba su zdanja podignuta na temeljima i ruševinama ženskog beneditinskog samostana i samostanske crkve iz trinaestog stoljeća. U dvorcu je danas župna kuća u kojoj od 1976. godine žive hrvatski franjevci i duhovno skrbe o vjernicima sedam okolnih sela. U velikom predvorju, u koje se ulazi kroz kolna vrata, dočekuju me fra Stipe Pervan, fra Ljubo Lebo i fra Petar Ljubičić. Razlog mom dolasku bio je intervju s fra Petrom Ljubičićem u povodu skore dvadeset peta obljetnice Gospinih ukazanja u Međugorju, a fra Petar je usko povezan s događajima koji već četvrt stoljeća mijenjaju svijet. On će, kad za to dođe vrijeme, biti objavitelj Gospinih tajni. Poslije kratkog upoznavanja s domaćinima, te poduljeg toplog čavrljanja uz jelo i piće s gostoljubivog franjevačkog stolu, fra Petrova subraća odlaze na radne obveze, a mi započinjemo razgovor. Fra Petre, kao što je uobičajeno, predstavite se na početku razgovora našim čitateljima kratkim životopisom. Rođen sam u Hercegovini, u selu Prisoju, 22. listopada 1946. godine, a šest dana poslije, 28. listopada, kršten u obližnjem Pothumu. Moji roditelji primili su sveti sakramant braka na Svijećnicu 1941. godine, u obitelji sam prvo dijete, a majka me je zanijela pet godina kasnije. Budući da dugo nije mogla zatrudnjeti, išla je na zavjete i molila se Bogu da joj da djecu i obećala da će ih njemu posvetiti. Gospodin je bogato nagradio njezine molitve i strpljenje te joj darovao desetero djece. Zanimljivo je da sam već od malih nogu želio biti svećenik i to franjevac, te nikada nisam ni pomišljao da postanem nešto drugo. Čim sam završio osnovnu školu, otišao sam svome župniku fra Vladi Vlašiću, svećeniku koji je umro na glasu svetosti i koji je meni bio i ostao uzor. Razgovarao sam s njim dugo i otvoreno, a kako su u mojoj svjedodžbi bile samo odlične ocjene, to mi je, uz njegovu preporuku, bilo sasvim dovoljno da me prime u sjemenište. Gimnaziju sam pohađao u Zadru, Splitu i Dubrovniku, a studirao u Sarajevu i Njemačkoj, u Königsteinu, gdje sam i zaređen 1972. godine. Poslije ređenja želio sam se što prije vratiti u domovinu. Pet godina sam bio kapelan u Vitini, a zatim četiri godine u Tihaljini. Poslije toga, početkom 1983. godine odlazim u Seonicu, a zatim me koncem 1984. godine, kada je premješten fra Tomislava Vlašić, poglavari šalju za vikara u Međugorje jer su znali za moju privrženost ukazanjima. Poslije nešto više od deset godina provedenih u međugorskoj župi, u veljači 1995. odlazim u Švicarsku, u Zürich, gdje sam ostao tri i pol godine. Nakon toga u švicarskom kantonu Ticinu (njem. Tessin), u kojem se govori talijanski jezik, osnovao sam novu Hrvatsku katoličku misiju i tamo osamnaest mjeseci obavljao misionarsku službu. U Blankenau, u Njemačkoj, gdje sam sada, nedostajao je jedan svećenik, a kako nitko nije želio doći ovamo, ja sam prihvatio novu službu. Ovdje sam od proljeća 2000. godine. U župi s dvije filijale živi dvije tisuće i četiri stotine duša. Djeci predajem vjeronauk te svakodnevno slavim svete mise, a subotom i nedjeljom dva puta. Mjesta u kojima radim i duhovno djelujem zovu se Hosenfeld, Jossa i Schletzenhausen. 1. Kasnogotička crkva u Blankenau, 2.Fra Petrov portret, 3. Za vrijeme poslijepodnevne šetnje Kada počinje Vaša povezanost s Međugorjem? Dobro se sjećam da sam za prvog Gospina ukazanja na Podbrdu bio u službi u Tihaljini i upravo pripremao krizmanike za sakrament svete potvrde. Vijest se brzo proširila cijelim krajem i ja sam, čim sam uhvatio malo vremena, krenuo u Međugorje da vidim što se ondje događa. Već trećega dana bio sam među mnoštvom što se sa svih strana sjatilo u Bijakoviće. Propitivao sam ljude, koji se bili na glasu po svojoj vjeri i ozbiljnosti, je li možda tko manipulirao djecom. Osvjedočio sam se i isključio mogućnost bilo kakve podvale, a poslije susreta i razgovora s vidjelicama Vickom i Ivankom uvjerio se da djeca govore istinu. Kako sam onda povjerovao, tako vjerujem i danas i nikada nisam posumnjao. Zanimljivo je da sam upravo u to vrijeme čitao o Marijinim ukazanjima u Lourdu i Fatimi i ne znam je li to bila slučajnost, ali mislim da nije, jer kod nas vjernika nema slučajnosti, dogodilo se ukazanje u Međugorju. Upitao sam se zašto se Gospa ne bi, ako se već ukazuje na drugim mjestima, milostivo udostojila i nas posjetiti. Otada sam koristio svaki slobodan trenutak, tamo odlazio, ispovijedao i pomagao koliko je bilo u mojoj moći. Što je za Vas Međugorje? To je zbilja svjetski fenomen. To su Duhovi naše današnje Crkve koji već četvrt stoljeća neprekidno traju. To je mjesto na kojem se događaju čudesna i potresna obraćenja, mjesto u koje dolaze umorni, bolesni, prevareni i razočarani, a odlaze ozdravljeni, izmijenjeni, čili i raspoloženi za svjedočki život, ispunjeni Duhom Svetim i snagom Marijinih riječi. Dolaze uplašeni, a odlaze hrabri, dohode malodušni, a vraćaju se pronositelji vjere. Gospa nam ponavlja ono što je Isus rekao na početku svoga propovjedanja: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Vjera i obraćenje idu zajedno jer samo ako povjerujemo da nas Bog može obratiti, krenut ćemo putem spasenja na koje nas poziva od našeg krštenja pa do kraja zemaljskog života. To je srž Međugorja, izvanredna milost, veliki Božji dar koji pomaže našoj vjeri. No, Međugorje ima i svoje protivnike. Da, puno je protivština i duhovne oholosti, previše je mudrovanja. Ako se čovjek osloni na vlastito znanje, ako se koristi snagom autoriteta, ako zaključuje prema onome što je u međugorskim zbivanjima sporadično, tada je na pogrješnom putu. Svi smo mi krhki, maleni, ranjivi i nesavršeni, a Božja mudrost često nam izgleda kao ludost, a onda zaključujemo da ludost ne dolazi od Boga, pa milostima okrećemo leđa. Povijest nas uči da su čudni putovi Gospodnji, da su njegove nakane smrtnicima nedokučive i da zato moramo biti strpljivi, čekati i u poniznosti prihvatiti nesvakidašnja zbivanja kojima nas nebo obdaruje. Ne razumijem one koji niječu međugorsko Božje djelo. Zar će time nekoga obratiti? S jedne strane imamo one koji iz petnih žila pokušavaju srušiti zdanje koje se gradi već dvadeset pet godina, a na drugoj strani stoje milijuni onih koji su prepoznali nebeski glas, koji su se odazvali, koji se trude živjeti onako kako Svevišnji preko Gospinih poruka od njih traži. Na mjestu gdje se nebo otvorilo i gdje nas zove Majčin glas, vjernici mole, ispovijedaju se, obraćaju, čine pokoru i svjedoče. A to je upravo ono što Crkva od nas traži i zašto bi to nekome smetalo. Zato prihvatimo ovaj trenutak, ovo milosno vrijeme, da bi nam budućnost bila sretnija, blagoslovljenija i blaženija. Kakva sjećanja nosite iz dugogodišnje službe u Međugorju? Bili su to naporni, iscrpljujući, ali nezaboravni dani. Nisam znao ni kada lijegam ni kada ustajem, ali takvu se milost rijetko gdje može doživjeti i iskusiti. Uglavnom sam se brinuo o siromašnim hodočasnicima kojima je koješta nedostajalo, koji nisu imali novac za prenoćište i hranu. Dolazili su u svako doba dana, nerijetko i u ponoć. Susretao sam ljude koji su se za nekoliko dana, a ponekad za samo nekoliko sati znali preporoditi, duhovno i tjelesno ozdraviti pod Marijinim plaštem. Nigdje nisam vidio ljude u predanijoj molitvi nego u Međugorju. I upravo takva molitva koja se sjedinjuje s Gospinom, čiji je život bio molitva, koja nas i danas na nebu Bogu prikazuje zagovornom molitvom, najsigurniji je put do Gospodinova milosrđa. Dakle, tko s Gospom moli, osjeća da mu je ona Majka, da mu je Isus brat, a Bog pravi i jedini otac. U vezi s tim prepričat ću vam jedan radostan događaj koji mi je ispričala jedna mlada hodočasnica. Ona je, kako reče, svakodnevno, od malih nogu, nekoliko sati provodila u molitvi, ali tek kad je došla na Brdo ukazanja, otvorilo joj se nebo: Osjetila sam i spoznala da je kraj mene Otac nebeski i da me je on preko Duha Svetoga doveo u Međugorje. Na desetke tisuća puta u svom sam životu izmolila Očenaš. Uvijek sam se trudila biti sabrana, ponizna, pokorna i predana, ali nikada nisam doživjela ono što mi se nakon kratke molitve dogodilo u Međugorju. Osjetila sam kako me Bog poziva da mu se potpuno predam. Duboko sam shvatila da imam dvije majke, ovu na zemlji i onu na nebesima, da imam dvije zaštitnice. A Gospine riječi iz jedne njezine poruke: „Molite, dječice, da shvatite da ste moji“, odzvanjale su u meni takvom milinom i puninom da sam poslije toga od radosti satima plakala. (nastavlja se)

- 22:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #

09.01.2009., petak

Međugorske minijature (1)

- 06:15 - Komentari (21) - Isprintaj - #

06.01.2009., utorak

Rodilo se Dite

pjeva Marija Bošnjak Get this widget | Track details | eSnips Social DNA OSTANIMO U BOŽIĆU, RASTIMO I TRAJIMO S BOŽIĆEM! Sazrilo je vrime, rodilo se Dite, stajica ga ziba, anđeli ga štite; kolivka od slame, jaslice od zlata, u njima su ključi od nebeskih vrata; sritna ura bije, veselje se širi, vitar glase nosi, dohode pastiri. Rodilo se Dite, nebo radost toči, rodila se Ljubav u po zimske noći; radujte se srca, veseli se svite, rodija se Čovik, rodilo se Dite. Privilo se nebo uz patnje zemaljske, prignula se zvizda sa ponistre rajske; prosulo se svitlo, rasuli se znaci, iz dalekih mista krenuli mudraci; nosili su poklon za Kralja i brata, srca puna smirne, tamjana i zlata.

- 14:05 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Bogojavljanje

Na živim prijevoznim sredstvima, ne zna se je li na devama, konjima ili mazgama, ili na svima troma, trojica, poslije dugog putovanja, stižu u Betlehem da se poklone Kralju i bratu, da mu pokažu da i na svijetu ima onih koji slijepo ne hode za svjetlošću zemaljskom. S istoka, s ruševina nekadašnjeg Edenskog vrta, dohode mu magi, kraljevi i zvjezdoznanci da bi ponovno vidjeli obećano Svjetlo koje su utrnuli lakovjerni praroditelji. Legenda kaže da je to bilo u vrijeme kad su i najumniji još uvijek mislili srcem i prepoznavali znakove, kad su im oči bile otvorene za stvarnost nebesku. Trojica mudrih s istoka, Gašpar Melkior i Baltazar, prateći zvijezdu što se pomaljala iza dalekih brda, jednoga ranoga jutra krenuše prema Betlehemu. A priča kaže da su putovali dugo, spavali pod šatorima, izlažući se vjetru i mekoći pustinjskog pijeska, da su umorni i uporni danima prelazili preko brda i verali se uz klance. A onda jednoga ranoga predvečerja stigoše u Jeruzalem i nabasaše na dvore prevrtljivog kralja Heroda. Osvježiše umorna tijela i bogato večerahu, a zatim zapodijenuše razgovor i upitaše Heroda: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda i dođosmo mu se pokloniti.“ Kad to ču Herod, kojemu ne bi dano da vidi Jutarnju zvijezdu, sazva glavare, svećenike i književnike te ih priupita gdje se ima roditi Krist. Kad mu u istini odgovoriše što je prorečeno, lukavo zamoli zvjezdoznance da mu jave kad pronađu dijete, kako bi i on k njemu došao i poklonio mu se. I dobro zapamtimo, Herod je u ono vrijeme, kao i njegovi današnji sljedbenici, govorio jezikom diplomacije i politika. Slijedećeg jutra, odmoreni i naspavani, krenuše istinoljupci prema Betlehemu, slijedeći sjaj zvijezde koja se lagano spuštala prema štalici i vratila se Svjetlu iz kojeg je i ponikla. Nađoše Mariju s Djetetom, pokloniše mu se i otvoriše riznice srdaca iz kojih poteče mirta, zlato i tamjan, darovi kojima će nam Isus, gospodar Neba i Zemlje, bogato uzvraćati do svršetka svijeta. Predveče zvjezdoznanci odoše u pastirsku kolibicu te slatko zaspaše, a u snu im Božji glas reče da se ne vraćaju Herodu, već kući krenu drugim putem. Ujutro, okrijepljeni sirom i toplim mlijekom, sjedoše na sedla i krenuše smjerom na koji ih je uputio nebeski glas. Od tada se uvriježila mudra izreka da se nikada ne vraćamo putem kojim smo došli. Još nije sve završeno jer priča nam dalje govori kako ih je poslije Isusova uskrsnuća pokrstio sveti Toma apostol, a kad su umrli, njihove relikvije bile su odnesene u Carigrad, a odatle u Milano da bi na kraju dospjele u Köln, gdje se i danas čuvaju u prekrasnoj škrinji najveličanstvenije i najljepše njemačke katedrale. Tamo se razvilo njihovo štovanje. Ipak je najljepše kad zemaljska legenda postane nebeska istina!

- 14:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.01.2009., nedjelja

Uzelo me Međugorje

pjeva Ivan Ilić Get this widget | Track details | eSnips Social DNA Na Podbrdu svjetlost raste, Gospine nas zovu riječi, djeca Majci hodočaste da im vjerom srca liječi. Na Gospinu brdu malom iz kamena punog sjaja, hrupi svjetlost, val za valom, opija me miris raja. Ovija me dah života, miluje me glazba meka, diše ljubav i ljepota, Majčina me radost čeka. Uzelo me Međugorje, pa me Božjoj volji nosi, milost čisti srce moje, pa ga rajskim mirom rosi. Uzelo me Međugorje, Gospine me ruke njišu, kao vjetrić nježne hvoje, kao duga ljetnu kišu. S Križevca me Isus zove, Gospine mi nudi skute, daruje mi oči nove, otkriva mi Božje pute. Milosrđem rane vida, tjera sumnju i neznanje, zlu i tami lance kida, srcu vraća svjetlo danje.

- 19:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.01.2009., petak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. siječnja 2009.

Velika nebeska milost Slute li Gospina dječica što je Međugorje? Osjećaju li bilo rajske stvarnosti, vide li vodopad Božjeg milosrđa što se iz srca Djevičina izlijeva na zalutale, preplašene i očajne? Shvaćaju li uopće kakvo izobilje milosti teče iz podbrdskog vrela, kakve nam darove donosi Blažena među ženama? Što bi se, uza sva čudesna obraćenja i plodove koje su donijeli, trebalo još dogoditi u tom malom hercegovačkom mjestu, pa da i slijepci progledaju i gluhi pročuju. No, tvrdo je ljudsko srce, kako veli Gospa, i ne odaziva se lako ponudi Božjoj, unatoč velikoj nebeskoj milosti koja se prosipa po nama. A pridjev, koji pokazuje veličinu onoga sto se događa i sto će se dogoditi, Prečista uvijek koristi u porukama kad govori o milostima i Božjem planu, koji se, doduše, odnose na cijeli svijet, ali ponajprije na Međugorje. To ne smijemo izgubiti iz vida jer ćemo u protivnom razvodniti i relativizirati Gospine riječi, upasti u nejasnoću općenitosti, a ujedno previdjeti znakove vremena koje nam najavljuju njezine proročke rečenice. Kako ćemo iz mlakosti, sumnje i oholosti prijeći u čistoću Srca Bezgrješnoga, razumjeti nebeski govor i osloboditi okovana srca? Prva je preprijeka, kao i uvijek, oholost znanja, naše predrasude da ćemo kritičkim umom dokučiti zbiljnost nebesku, da ćemo izvanjskim promatranjem onoga što se događa u ovom svetom mjestu, jasno razlučiti laž od istine i ne sluteći da će nas upravo takvo promatranje odvesti u zamku zloga. Druga predrasuda, koja mnoge muči, o kojoj se najčešće piše, jesu međugorski vidioci. Oko njih su se već isplele kojekakve priče, izmiješao se ljudski i nebeski govor, činjenice i izmišljotine. Predbacuje im se da su u iskazima proturječni, da često negiraju vlastite riječi, da su im izjave pune kontradiktornosti i neuvjerljivosti. A nitko ni da spomene da je, na primjer, u Fatimi, priznatom Gospinu svetištu, u kojem se ona ukazala tek šest puta, postojala proturječnost u iskazima vidjelaca, s tim da su Franjo i Jacinta ubrzo umrli, a Lucija je otišla u samostan. Teško je našim rječnikom, usmjerenim na zemaljsko i vidljivo, opisati i prenijeti nebeske slike i govor. Za takvo što smo nedorasli i ograničeni, a tako će ostati i do svršetka svijeta. Ali priznati se mora da nikada nijedni vidioci nisu bili podvrgavani takvim ispitivanjima i eksperimentima kao u Međugorju. Doduše i zbog toga što je današnji napredak vrle zanosti i tehničke mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju daleko veći nego prije pedeset ili sto godina. I do kakvog se zaključka došlo? Vidioci ne glume, svi su psihički zdrave i stabilne osobe, a prilikom ukazanja upadaju u stanja koja nitko suvislo ne može protumačiti. Dakle, bolest nije, a netko im se stvarno ukazuje jer je jasno da s nekim komuniciraju. Ako je nečastivi, taj ne bi širio svjetlost Evanđelja, a niti donosio tolike plodove vjere, pa bismo logički trebali zaključiti da nas posjećuje nebesko biće, a vidioce upravo to i tvrde, govoreći da im se ukazuje Gospa. Doduše, postoji i treća mogućnost, a to već spada u znanstvenu fantastiku. Možda se Lijepa gospođa spustila iz nevidljivog letećeg tanjura pa pokušava uvjeriti svijet da je bolje živjeti u miru i ljubavi, nego u svađi i mržnji. Šalu nastranu, vraćamo se ozbiljnosti trenutka u kojem živimo. A gdje sam ono stao prije ovih dviju brana? Da, u čistoći Srca Bezgrješnoga i govoru nebeskom. Način na koji ćemo spoznati da se milost prosipa po nama, težak je za tvrda srca, ali je u biti veoma jednostavan, a izgleda otprilike ovako: Doći u Međugorje i ne očekivati puno, osim vjere u Gospinu nazočnost, i nikako se oslonjati na osjetila vida i sluha. Zatim zaboraviti tko si, što si i odakle dolaziš, prestani tražiti, isprazni srce od tereta godina, iskustava i znanja, uzmi krunicu u ruku i kreni, možeš na Križevac ili na Brdo ukazanja. Idi polako, uronjen u molitvu, oslobodi se svake misli, bilo dobre ili loše. Polako će te hvatati mir, a zatim potpuno ispuniti svjetlost radosti nebeske. Počet će obnova u tebi i oko tebe. Otvorit će se unutarnje oči i zamijeniti zjenice oka tvoga. Polako će, kao da te od njih dijeli prozračna sumaglica, nestajati likovi s kojima zajedno koračaš i zajednički moliš, a u susret će ti dolaziti osobe odnekud znane, kao da naviru iz sjećanja što raste u svevremenosti. Prepoznat ćeš se u njima i one u tebi, a kad se mimoiđete, ponovno će se oko tebe pojaviti oni s kojima si prije kratkog vremena zajedno molio. A onda će te prožeti plamen ljubavi i želja da ih sve zagrliš, da obujmiš cijeli svijet, da uneseš toplinu u ozebla srca, da se žrtvuješ za svu braću i sestre. Iz tebe će za trenutak ishlapjeti sve što je bilo grješno i mračno, vratit će se osjećaji svome izvoru, čistoj ljubavi, krilima vjere koja može i brda premještati. Poslije toga u srcu ostaje obnovljeni i nepotrošivi grumen svjetlosti, a preostaje put od trnja do zvijezda. Slično iskustvo može se doživjeti u crkvi, za vrijeme svete mise, dok se moli zajednička večernja krunica, na euharistijskom klanjanju ili čašćenju križa Gospodinova. A tvrdoća srca je jedini razlog, kako i Gospa potvrđuje, zbog kojeg neki vjernici i nevjernici u Međugorju ne mogu doživjeti iskustvo neba. Zato nam i poručuje da joj se u potpunosti predamo u ruke, da joj damo srce koje će ona mijenjati melemom rajskim. Njezino je srce puno milosti, dakle ljubavi kojom ju je ispunilo PresvetoTrojstvo. Iz nje teče izvor žive vode, živodajnost svega vidljivoga i nevidljivoga. Sjetih se kako je vidjelica Vicka jednom rekla da Gospa uvijek dolazi u pratnji nebeske glazbe, ili joj se možda tako učinilo jer i vidjelici je ponekad teško razlikovati doživljeno i proživljeno. Prije će biti da je Bogorodica Glazba jer iz svake njezine riječi izvire milozvučnost. Tek srce koje je omekšano Marijinom čistoćom, može primiti Spasitelja, u potpunosti osjetiti slast vjere. Zato se i ne treba čuditi da se u crkvama onih kršćanskih konfesija, molim ih neka se ne uvrijede, koji su Gospu izbacili iz liturgije, osjeća hladnoća, a rekao bih i racionalnost u kojoj je vjera bez Marijine nazočnosti kao jelo bez začina, može zasititi, ali nema okus. Gospa je ipak najjača spona između Boga i čovjeka jer je tako želio njezin i naš Stvoritelj. Zato Isusa najbolje možemo upoznati preko njezina srca. A kad upoznamo Otkupitelja, znat ćemo i kojim nam je putem ići i shvatit ćemo da smo rođeni zbog plemenitih ciljeva koje trebamo izvršiti na Zemlji, a ne zbog skupljanja propadljivog blaga, kojim se moljac hrani, ne zbog sebeljublja, već zbog sebedarja. Ako budemo njegovi, neće nas obuzimati ni očaj ni beznađe, nećemo plivati u strahovima i tonuti u mrakovima. U sebi i ispred sebe, imat ćemo Svjetlo koje će nas voditi kroz labirinte svijeta, a kraj sebe Onu koja će nas štititi od nasrtaja zloga. Izgleda da sam previše oduljio ovaj tekst, a stvarno sam sve htio reći u tri rečenice, ali proza nije poezija. No, kad sam se već raspisao, mogao bih uputiti i malu kritiku blogerima, od kojih neke i poznajem, a koji su također imali neka „mistična“ međugorska iskustva. Uglavnom slična ovome koji sam opisao, ali su možda bila malo drukčije doživljena jer svi smo različiti u zajedništvu. Znam da je teško riječima prenijeti doživljeno, ali se valja potruditi. Znam i to da su blogovi na kojima se govori o vjeri i mistici gotovo neznatni u odnosu na one koji se služe govorom svijeta. Ali ni to nije loše jer nam takav omjer i nesrazmjer upravo ocrtava poraznu sliku realnosti u kojoj trajemo. Znam da je iskustvo vjere najbolje ne pričati onime koji to ne razumiju jer tako bacamo bisere pred svinje (neka se nitko ne uvrijedi, ovo su Isusove riječi, a ne moje), ali svjedočiti se ipak mora. Nikada se ne zna...

- 17:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

01.01.2009., četvrtak

Najdražoj

pjeva Sretan Bogdan Get this widget | Track details | eSnips Social DNA Dragi blogeri i nježne blogerice! Došla je i Nova godina, prvi dan kalendarske 2009. Ne znam kako bih vam čestitao. Iskreno govoreći, za mene je prijelaz između stare i nove najispraznije vrijeme, utopljeno u buku svijeta. Slavi se, a ne zna se što se slavi, do iznemoglosti se predajemo užicima tijela, omamljujemo jezik i nepce neumjerenim količinama alkohola, trujemo se prežderavanjem i glasnom glazbom. A kad se poslije svega probudimo mamurni i bolesni, kad pogledamo u stvarnost oko sebe, vrati se tjeskoba i nezadovoljstvo i svi problemi i muke svakodnevlja, koje smo nakratko potisnuli u sebi, ponovno izlaze na svjetlo danje. Upravo zato, Božić mi je, uza sve blagdane koji poslije njega dolaze, oduvijek bio početak nove i kraj stare godine. U njemu je sažeta snaga, ljubav, nježnost i radost koji nas jedino mogu nositi kroz vrijeme i prostor, otkrivati nam ljepotu trajanja i osvjetljivati smisao života. Obnovom liturgijskog kalendara 1969. godine, blagdan Svete Marije Bogorodice postaje svetkovinom i od tada se prvi siječnja slavi kao i Svjetski dan mira, kojemu je pandan dan pod istim nazivom, poroglašen od Generalne skupštine UN 1981. godine, koji o miru govori duhom nemira i očituje se u raskalašenosti zlatnog teleta. A što se svijeta tiče, unaprijed vam mogi reći da bi po planovima onih koji nas ugnjetavaju ova godina za mnoge trebala biti još lošija. Za mene Nova godina ima vrijednost upravo zato što je posvećana Kraljici svega vidljivoga i nevidljivoga, jer to je dan kojim nebo preko Gospina srca, ljubavlju ispunja srce svijeta i pokazuje nam da je ovo vrijeme Marijino, vrijeme u kojem su svi naši dani, navještaj obnove svega stvorenoga. A moja je preporuka svima koji imaju uši da na Staru godinu radosno s krunicom u ruci što prije odu u krevet, da ustanu rano, u osvit zore i prošetaju ulicama, oslobođenima pijane buke i nemirnih spavačkih snova, da se u miru i tišini primaknu Božjemu hramu, da budu, ako je moguće, na ranoj jutarnjoj svetoj misi, da se poklone Isusu i odmore u krilu njegove i naše Majke, Bogorodice i Kraljice svih milina, Najdraže i najnježnije, one koja će žezlom čistoće raspršiti tamu svijeta. Upravo takvu, mirnu i radosnu Novu godinu, iz koje će poteći blagoslovljeni dani, želim svim blogericama i blogerima! Najdraža, gledaj kako svjetlost raste, razgoni sjene, tjera spletke zloga, kako kroz trnje djeca hodočaste blaženom sjaju Srca Bezgrješnoga. Najdraža, gledaj planine i klance, kako ih vjera premješta i mjeri, i kako Isus okove i lance pripravlja lažnom proroku i zvijeri. Najdraža, slušaj zov nebeske trube, što glasom pravde zove sa Siona, Najdraža, gledaj kako Zemlju ljube milosni zvuci međugorskih zvona. Najdraža, slušaj kako vrijeme ječi u čistom pjevu križevačke bure, kako se slijeva glazba tvojih riječi u žive vode što izvoru žure. Najdraža, slušaj kako nebo diše, kako ti kliču tvoja mjesta sveta, kako se prasak prolama i njiše nad mrakom laži i varkama svijeta.

- 00:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.