Pregled posta

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. siječnja 2009.

Velika nebeska milost

Slute li Gospina dječica što je Međugorje? Osjećaju li bilo rajske stvarnosti, vide li vodopad Božjeg milosrđa što se iz srca Djevičina izlijeva na zalutale, preplašene i očajne? Shvaćaju li uopće kakvo izobilje milosti teče iz podbrdskog vrela, kakve nam darove donosi Blažena među ženama? Što bi se, uza sva čudesna obraćenja i plodove koje su donijeli, trebalo još dogoditi u tom malom hercegovačkom mjestu, pa da i slijepci progledaju i gluhi pročuju. No, tvrdo je ljudsko srce, kako veli Gospa, i ne odaziva se lako ponudi Božjoj, unatoč velikoj nebeskoj milosti koja se prosipa po nama. A pridjev, koji pokazuje veličinu onoga sto se događa i sto će se dogoditi, Prečista uvijek koristi u porukama kad govori o milostima i Božjem planu, koji se, doduše, odnose na cijeli svijet, ali ponajprije na Međugorje. To ne smijemo izgubiti iz vida jer ćemo u protivnom razvodniti i relativizirati Gospine riječi, upasti u nejasnoću općenitosti, a ujedno previdjeti znakove vremena koje nam najavljuju njezine proročke rečenice.
Kako ćemo iz mlakosti, sumnje i oholosti prijeći u čistoću Srca Bezgrješnoga, razumjeti nebeski govor i osloboditi okovana srca?
Prva je preprijeka, kao i uvijek, oholost znanja, naše predrasude da ćemo kritičkim umom dokučiti zbiljnost nebesku, da ćemo izvanjskim promatranjem onoga što se događa u ovom svetom mjestu, jasno razlučiti laž od istine i ne sluteći da će nas upravo takvo promatranje odvesti u zamku zloga.
Druga predrasuda, koja mnoge muči, o kojoj se najčešće piše, jesu međugorski vidioci. Oko njih su se već isplele kojekakve priče, izmiješao se ljudski i nebeski govor, činjenice i izmišljotine. Predbacuje im se da su u iskazima proturječni, da često negiraju vlastite riječi, da su im izjave pune kontradiktornosti i neuvjerljivosti. A nitko ni da spomene da je, na primjer, u Fatimi, priznatom Gospinu svetištu, u kojem se ona ukazala tek šest puta, postojala proturječnost u iskazima vidjelaca, s tim da su Franjo i Jacinta ubrzo umrli, a Lucija je otišla u samostan. Teško je našim rječnikom, usmjerenim na zemaljsko i vidljivo, opisati i prenijeti nebeske slike i govor. Za takvo što smo nedorasli i ograničeni, a tako će ostati i do svršetka svijeta. Ali priznati se mora da nikada nijedni vidioci nisu bili podvrgavani takvim ispitivanjima i eksperimentima kao u Međugorju. Doduše i zbog toga što je današnji napredak vrle zanosti i tehničke mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju daleko veći nego prije pedeset ili sto godina. I do kakvog se zaključka došlo? Vidioci ne glume, svi su psihički zdrave i stabilne osobe, a prilikom ukazanja upadaju u stanja koja nitko suvislo ne može protumačiti. Dakle, bolest nije, a netko im se stvarno ukazuje jer je jasno da s nekim komuniciraju. Ako je nečastivi, taj ne bi širio svjetlost Evanđelja, a niti donosio tolike plodove vjere, pa bismo logički trebali zaključiti da nas posjećuje nebesko biće, a vidioce upravo to i tvrde, govoreći da im se ukazuje Gospa. Doduše, postoji i treća mogućnost, a to već spada u znanstvenu fantastiku. Možda se Lijepa gospođa spustila iz nevidljivog letećeg tanjura pa pokušava uvjeriti svijet da je bolje živjeti u miru i ljubavi, nego u svađi i mržnji.
Šalu nastranu, vraćamo se ozbiljnosti trenutka u kojem živimo.



A gdje sam ono stao prije ovih dviju brana? Da, u čistoći Srca Bezgrješnoga i govoru nebeskom. Način na koji ćemo spoznati da se milost prosipa po nama, težak je za tvrda srca, ali je u biti veoma jednostavan, a izgleda otprilike ovako:
Doći u Međugorje i ne očekivati puno, osim vjere u Gospinu nazočnost, i nikako se oslonjati na osjetila vida i sluha. Zatim zaboraviti tko si, što si i odakle dolaziš, prestani tražiti, isprazni srce od tereta godina, iskustava i znanja, uzmi krunicu u ruku i kreni, možeš na Križevac ili na Brdo ukazanja. Idi polako, uronjen u molitvu, oslobodi se svake misli, bilo dobre ili loše. Polako će te hvatati mir, a zatim potpuno ispuniti svjetlost radosti nebeske. Počet će obnova u tebi i oko tebe. Otvorit će se unutarnje oči i zamijeniti zjenice oka tvoga. Polako će, kao da te od njih dijeli prozračna sumaglica, nestajati likovi s kojima zajedno koračaš i zajednički moliš, a u susret će ti dolaziti osobe odnekud znane, kao da naviru iz sjećanja što raste u svevremenosti. Prepoznat ćeš se u njima i one u tebi, a kad se mimoiđete, ponovno će se oko tebe pojaviti oni s kojima si prije kratkog vremena zajedno molio. A onda će te prožeti plamen ljubavi i želja da ih sve zagrliš, da obujmiš cijeli svijet, da uneseš toplinu u ozebla srca, da se žrtvuješ za svu braću i sestre. Iz tebe će za trenutak ishlapjeti sve što je bilo grješno i mračno, vratit će se osjećaji svome izvoru, čistoj ljubavi, krilima vjere koja može i brda premještati. Poslije toga u srcu ostaje obnovljeni i nepotrošivi grumen svjetlosti, a preostaje put od trnja do zvijezda.
Slično iskustvo može se doživjeti u crkvi, za vrijeme svete mise, dok se moli zajednička večernja krunica, na euharistijskom klanjanju ili čašćenju križa Gospodinova.
A tvrdoća srca je jedini razlog, kako i Gospa potvrđuje, zbog kojeg neki vjernici i nevjernici u Međugorju ne mogu doživjeti iskustvo neba. Zato nam i poručuje da joj se u potpunosti predamo u ruke, da joj damo srce koje će ona mijenjati melemom rajskim. Njezino je srce puno milosti, dakle ljubavi kojom ju je ispunilo PresvetoTrojstvo. Iz nje teče izvor žive vode, živodajnost svega vidljivoga i nevidljivoga. Sjetih se kako je vidjelica Vicka jednom rekla da Gospa uvijek dolazi u pratnji nebeske glazbe, ili joj se možda tako učinilo jer i vidjelici je ponekad teško razlikovati doživljeno i proživljeno. Prije će biti da je Bogorodica Glazba jer iz svake njezine riječi izvire milozvučnost.
Tek srce koje je omekšano Marijinom čistoćom, može primiti Spasitelja, u potpunosti osjetiti slast vjere. Zato se i ne treba čuditi da se u crkvama onih kršćanskih konfesija, molim ih neka se ne uvrijede, koji su Gospu izbacili iz liturgije, osjeća hladnoća, a rekao bih i racionalnost u kojoj je vjera bez Marijine nazočnosti kao jelo bez začina, može zasititi, ali nema okus.
Gospa je ipak najjača spona između Boga i čovjeka jer je tako želio njezin i naš Stvoritelj. Zato Isusa najbolje možemo upoznati preko njezina srca. A kad upoznamo Otkupitelja, znat ćemo i kojim nam je putem ići i shvatit ćemo da smo rođeni zbog plemenitih ciljeva koje trebamo izvršiti na Zemlji, a ne zbog skupljanja propadljivog blaga, kojim se moljac hrani, ne zbog sebeljublja, već zbog sebedarja. Ako budemo njegovi, neće nas obuzimati ni očaj ni beznađe, nećemo plivati u strahovima i tonuti u mrakovima. U sebi i ispred sebe, imat ćemo Svjetlo koje će nas voditi kroz labirinte svijeta, a kraj sebe Onu koja će nas štititi od nasrtaja zloga.
Izgleda da sam previše oduljio ovaj tekst, a stvarno sam sve htio reći u tri rečenice, ali proza nije poezija. No, kad sam se već raspisao, mogao bih uputiti i malu kritiku blogerima, od kojih neke i poznajem, a koji su također imali neka „mistična“ međugorska iskustva. Uglavnom slična ovome koji sam opisao, ali su možda bila malo drukčije doživljena jer svi smo različiti u zajedništvu.
Znam da je teško riječima prenijeti doživljeno, ali se valja potruditi. Znam i to da su blogovi na kojima se govori o vjeri i mistici gotovo neznatni u odnosu na one koji se služe govorom svijeta. Ali ni to nije loše jer nam takav omjer i nesrazmjer upravo ocrtava poraznu sliku realnosti u kojoj trajemo. Znam da je iskustvo vjere najbolje ne pričati onime koji to ne razumiju jer tako bacamo bisere pred svinje (neka se nitko ne uvrijedi, ovo su Isusove riječi, a ne moje), ali svjedočiti se ipak mora. Nikada se ne zna...



Post je objavljen 02.01.2009. u 17:54 sati.