
Velika nebeska milost
Slute li Gospina dječica što je Međugorje? Osjećaju li bilo rajske stvarnosti, vide li vodopad Božjeg milosrđa što se iz srca Djevičina izlijeva na zalutale, preplašene i očajne? Shvaćaju li uopće kakvo izobilje milosti teče iz podbrdskog vrela, kakve nam darove donosi Blažena među ženama? Što bi se, uza sva čudesna obraćenja i plodove koje su donijeli, trebalo još dogoditi u tom malom hercegovačkom mjestu, pa da i slijepci progledaju i gluhi pročuju. No, tvrdo je ljudsko srce, kako veli Gospa, i ne odaziva se lako ponudi Božjoj, unatoč velikoj nebeskoj milosti koja se prosipa po nama. A pridjev, koji pokazuje veličinu onoga sto se događa i sto će se dogoditi, Prečista uvijek koristi u porukama kad govori o milostima i Božjem planu, koji se, doduše, odnose na cijeli svijet, ali ponajprije na Međugorje. To ne smijemo izgubiti iz vida jer ćemo u protivnom razvodniti i relativizirati Gospine riječi, upasti u nejasnoću općenitosti, a ujedno previdjeti znakove vremena koje nam najavljuju njezine proročke rečenice.
Kako ćemo iz mlakosti, sumnje i oholosti prijeći u čistoću Srca Bezgrješnoga, razumjeti nebeski govor i osloboditi okovana srca?
Prva je preprijeka, kao i uvijek, oholost znanja, naše predrasude da ćemo kritičkim umom dokučiti zbiljnost nebesku, da ćemo izvanjskim promatranjem onoga što se događa u ovom svetom mjestu, jasno razlučiti laž od istine i ne sluteći da će nas upravo takvo promatranje odvesti u zamku zloga.
Druga predrasuda, koja mnoge muči, o kojoj se najčešće piše, jesu međugorski vidioci. Oko njih su se već isplele kojekakve priče, izmiješao se ljudski i nebeski govor, činjenice i izmišljotine. Predbacuje im se da su u iskazima proturječni, da često negiraju vlastite riječi, da su im izjave pune kontradiktornosti i neuvjerljivosti. A nitko ni da spomene da je, na primjer, u Fatimi, priznatom Gospinu svetištu, u kojem se ona ukazala tek šest puta, postojala proturječnost u iskazima vidjelaca, s tim da su Franjo i Jacinta ubrzo umrli, a Lucija je otišla u samostan. Teško je našim rječnikom, usmjerenim na zemaljsko i vidljivo, opisati i prenijeti nebeske slike i govor. Za takvo što smo nedorasli i ograničeni, a tako će ostati i do svršetka svijeta. Ali priznati se mora da nikada nijedni vidioci nisu bili podvrgavani takvim ispitivanjima i eksperimentima kao u Međugorju. Doduše i zbog toga što je današnji napredak vrle zanosti i tehničke mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju daleko veći nego prije pedeset ili sto godina. I do kakvog se zaključka došlo? Vidioci ne glume, svi su psihički zdrave i stabilne osobe, a prilikom ukazanja upadaju u stanja koja nitko suvislo ne može protumačiti. Dakle, bolest nije, a netko im se stvarno ukazuje jer je jasno da s nekim komuniciraju. Ako je nečastivi, taj ne bi širio svjetlost Evanđelja, a niti donosio tolike plodove vjere, pa bismo logički trebali zaključiti da nas posjećuje nebesko biće, a vidioce upravo to i tvrde, govoreći da im se ukazuje Gospa. Doduše, postoji i treća mogućnost, a to već spada u znanstvenu fantastiku. Možda se Lijepa gospođa spustila iz nevidljivog letećeg tanjura pa pokušava uvjeriti svijet da je bolje živjeti u miru i ljubavi, nego u svađi i mržnji.
Šalu nastranu, vraćamo se ozbiljnosti trenutka u kojem živimo.

A gdje sam ono stao prije ovih dviju brana? Da, u čistoći Srca Bezgrješnoga i govoru nebeskom. Način na koji ćemo spoznati da se milost prosipa po nama, težak je za tvrda srca, ali je u biti veoma jednostavan, a izgleda otprilike ovako:
Doći u Međugorje i ne očekivati puno, osim vjere u Gospinu nazočnost, i nikako se oslonjati na osjetila vida i sluha. Zatim zaboraviti tko si, što si i odakle dolaziš, prestani tražiti, isprazni srce od tereta godina, iskustava i znanja, uzmi krunicu u ruku i kreni, možeš na Križevac ili na Brdo ukazanja. Idi polako, uronjen u molitvu, oslobodi se svake misli, bilo dobre ili loše. Polako će te hvatati mir, a zatim potpuno ispuniti svjetlost radosti nebeske. Počet će obnova u tebi i oko tebe. Otvorit će se unutarnje oči i zamijeniti zjenice oka tvoga. Polako će, kao da te od njih dijeli prozračna sumaglica, nestajati likovi s kojima zajedno koračaš i zajednički moliš, a u susret će ti dolaziti osobe odnekud znane, kao da naviru iz sjećanja što raste u svevremenosti. Prepoznat ćeš se u njima i one u tebi, a kad se mimoiđete, ponovno će se oko tebe pojaviti oni s kojima si prije kratkog vremena zajedno molio. A onda će te prožeti plamen ljubavi i želja da ih sve zagrliš, da obujmiš cijeli svijet, da uneseš toplinu u ozebla srca, da se žrtvuješ za svu braću i sestre. Iz tebe će za trenutak ishlapjeti sve što je bilo grješno i mračno, vratit će se osjećaji svome izvoru, čistoj ljubavi, krilima vjere koja može i brda premještati. Poslije toga u srcu ostaje obnovljeni i nepotrošivi grumen svjetlosti, a preostaje put od trnja do zvijezda.
Slično iskustvo može se doživjeti u crkvi, za vrijeme svete mise, dok se moli zajednička večernja krunica, na euharistijskom klanjanju ili čašćenju križa Gospodinova.
A tvrdoća srca je jedini razlog, kako i Gospa potvrđuje, zbog kojeg neki vjernici i nevjernici u Međugorju ne mogu doživjeti iskustvo neba. Zato nam i poručuje da joj se u potpunosti predamo u ruke, da joj damo srce koje će ona mijenjati melemom rajskim. Njezino je srce puno milosti, dakle ljubavi kojom ju je ispunilo PresvetoTrojstvo. Iz nje teče izvor žive vode, živodajnost svega vidljivoga i nevidljivoga. Sjetih se kako je vidjelica Vicka jednom rekla da Gospa uvijek dolazi u pratnji nebeske glazbe, ili joj se možda tako učinilo jer i vidjelici je ponekad teško razlikovati doživljeno i proživljeno. Prije će biti da je Bogorodica Glazba jer iz svake njezine riječi izvire milozvučnost.
Tek srce koje je omekšano Marijinom čistoćom, može primiti Spasitelja, u potpunosti osjetiti slast vjere. Zato se i ne treba čuditi da se u crkvama onih kršćanskih konfesija, molim ih neka se ne uvrijede, koji su Gospu izbacili iz liturgije, osjeća hladnoća, a rekao bih i racionalnost u kojoj je vjera bez Marijine nazočnosti kao jelo bez začina, može zasititi, ali nema okus.
Gospa je ipak najjača spona između Boga i čovjeka jer je tako želio njezin i naš Stvoritelj. Zato Isusa najbolje možemo upoznati preko njezina srca. A kad upoznamo Otkupitelja, znat ćemo i kojim nam je putem ići i shvatit ćemo da smo rođeni zbog plemenitih ciljeva koje trebamo izvršiti na Zemlji, a ne zbog skupljanja propadljivog blaga, kojim se moljac hrani, ne zbog sebeljublja, već zbog sebedarja. Ako budemo njegovi, neće nas obuzimati ni očaj ni beznađe, nećemo plivati u strahovima i tonuti u mrakovima. U sebi i ispred sebe, imat ćemo Svjetlo koje će nas voditi kroz labirinte svijeta, a kraj sebe Onu koja će nas štititi od nasrtaja zloga.
Izgleda da sam previše oduljio ovaj tekst, a stvarno sam sve htio reći u tri rečenice, ali proza nije poezija. No, kad sam se već raspisao, mogao bih uputiti i malu kritiku blogerima, od kojih neke i poznajem, a koji su također imali neka „mistična“ međugorska iskustva. Uglavnom slična ovome koji sam opisao, ali su možda bila malo drukčije doživljena jer svi smo različiti u zajedništvu.
Znam da je teško riječima prenijeti doživljeno, ali se valja potruditi. Znam i to da su blogovi na kojima se govori o vjeri i mistici gotovo neznatni u odnosu na one koji se služe govorom svijeta. Ali ni to nije loše jer nam takav omjer i nesrazmjer upravo ocrtava poraznu sliku realnosti u kojoj trajemo. Znam da je iskustvo vjere najbolje ne pričati onime koji to ne razumiju jer tako bacamo bisere pred svinje (neka se nitko ne uvrijedi, ovo su Isusove riječi, a ne moje), ali svjedočiti se ipak mora. Nikada se ne zna...
Post je objavljen 02.01.2009. u 17:54 sati.