AnaM

Manje više svi se borimo s kilogramima, naročito poslije ovih zimskih blagdana.
Dijete su mučne, teške, čine nas ljutim, gladnim, nezadovoljnim.
Tko još nije probao neku dijetu mučeći se od ručka do večeri, a onda u snu otišao u kuhinju i poharao hladnjak ??
Mecabg je pronašla odličnu, ugodnu dijetu.
Svi volimo čokoladu, ali ona je užas kalorija.
Pogrešno.
Može se držati dijeta, ali se mora strogo pridržavati pravila.
Kupiti ploču čokolade u kockicama.
Može i ona sa lješnjacima i bademima, ukusnija je, a ima i neke korisne tandrmoljke za organizam.
Čokoladu staviti u ladicu ormara na balkonu.
Leći u dnevnu sobu na kauč, upaliti TV daljinskim i naći zanimljiv program (možda nekome to pođe za rukom, to je najteže u dijeti).
Izbjegavati indiske serije zbog brzine odvijanja radnje.
Isto tako izbjegavati i vjesti, jer one loše utječu na probavu, posebno na rad jetre.
Poželjna je predizborna kampanja, ali voditi računa da se od pretjeranih obećanja o povoljnoj budućnosti ne usecerite, što je nepovoljno za svaku dijetu.
Ostaviti daljinski na stol, energično skočiti s kauča, otrčati do kuhinje kroz hodnik, otvoriti vrata balkona, čučnuti do najdolnje ladice, otvoriti je, uzeti čokoladu, podići je do visine očiju, otvoriti, odlomiti komadić.
Vratiti se trčećim korakom kroz hodnik u sobu, saviti se ka stolu, uzeti daljinski, leći, promijeniti TV kanal, opustiti se i uzeti kockicu čoklade.
Liznuti je zbog provjere okusa, možda ste greškom otkinuli komadić zemlje koja je ostala od prošlog proljeća jer ste zaboravili osvježiti zemlju cvijeću.
Dobro je, možete pojesti čokoladicu.
Polako, gdje žurite ??
Odmorite se desetinku sekunde, pa ponovite sve ... hodnik, kuhinja, balkon, ladica, čučanj, trk kroz hodnik, daljinski, stolić, liz.
Stop, uzeli ste dvije kockice.
Prekršaj.
Vratite se istim putem, ista procedura.
Ne !!
Ostavite čokoladu, natrag do TV i ispočetka.
Taaakooo.
Sad možete po svoju drugu kockicu ...
Istim postupkom možete pojesti cijelu tablu čokolade.
Zajamčen je uspjeh.
Ako i ne oslabite, zamrznućete čokoladu.
Tada možete krenuti na čokoladne bombone.
Ja sam napravila neku grešku u koracima, ili je ta prepredena čokolada krenula zamnom u sobu, tek cijeli proces je završen za manje od pet minuta. Moram se prijaviti za sledeću Olimpijadu za trčanje na 100m.
Večeras, opušteno, a sutra stajem na vagu i kupujem nove zalihe čokolade ...
Probajte, pa javite svoj uspjeh, i ne zaboravite, manekenke se slikaju i smješkaju sa naslovnica. ali svi vole one ugodno popunjene.


>
>
>

Oznake: dijeta, čokolada, uživanje

Dolazim vesela, nasmijana, ićićemo na izlet.
-Zaboravila sam sokove, vraćam se za sekundu, ženski sekund.
Idem kroz parkić, Ulazim u jednu, pa u drugu radnju i brzo se vraćam.
Nema te.
Panično idem stazicom parka, skrećem lijevo, pa opet lijevo. Nema te.
Gdje si ??
Srce počinje mi ubrzano lupati. Dlanovi se znoje. Tražim te. Mislima te zovem.
Gdje si ??
Znam da si tu, nemoguće je da te nema, a nema te.
Sjećam se, ulice kojom smo išli, neko glupo ime koje nikad nisam ni čula. Tko zna tko je to bio ?? Možda zaslužni vojskovođa, pisac, znanstvenik, važan u svoje vrijeme, a sada samo ime ulice.
Trčim kroz park, tražim te. Kafić, stazica parka, skrećem desno, pa lijevo. Vrijeme prolazi. Bila sam ti prva, nemoguće da si otišao s drugom i zaboravio me. Znam, zadržala sam se malo duže u kupnji, ali to je bio zbog izleta.
Suze počinju mutiti oči. Noge mi klecaju, nema ni klupe za sjesti, sve nestaje. Osjećam nesvjesticu, tugu, čežnju. Tako sam sama, sama na cijelom svijetu. Nema nikoga uz mene. Ništa me ne raduje. Bojim se. Drhtim od mogućnosti da te više nikada ne vidim. Znam, dugo smo zajedno, ali to nije nikakva garancija da ćemo zajedno biti i dalje.
Možda je sve samo san.Nadam se za trenutak da ću te ugledati, mahnuti rukom i bit ćemo opet zajedno.
Nema te.
Vrištim u sebi tražeći te.Ljuta sam na tebe, sebe, nas, na cijeli svijet.
Mene nitko ne voli, suze se slijevaju. Tako sam nesretna.
Vidim sažaljive poglede prolaznika.
Ne, nikome neću priznati bol koju osjećam.
Podižem glavu, brišem suze. Opominjali su me, ne jednom, da te čuvam. Smijala sam se. Ja sam genijalac. Da da, velika pamet, malo dvije noge da je nose. Ljutim se na sebe. Ma, gdje sam parkirala taj auto ??. Znam da je bio u nekoj ulici čudnog imena kod parkića s drvećem, zelenim, i klupe ...

Oznake: Sinki priča

Sjećanja...

Na mom fakultetu se polagao neki predmet Osnovi anatomije. Rugali smo se stomatolozima koji uče od anatomije da čovjek ima dvije ruke, dvije noge, a za glavu nisu sigurni od onih zubi, malo je jedna glava. Kako nam je uspjelo, ne znam, ali mi smo anatomiju skrenuli na kemiju.
To je jedan od lakših ispita, ali mecebg je tremaš pa za nju nema lakši, teži, umire na svakom.
Tko je polagao ispite zna za taj osjećaj kad stojiš ispred vrata i čekaš da te prozovu, čini ti se da ništa ne znaš, čudiš se sebi što ti bi da dodješ, a onda u trenutku se sažališ sam na sebe i misliš da si najjadniji na svijetu. Zaboraviš da si dane i noći proveo nad knjigom, da si sve prošao tko zna koliko puta da je nemoguće da ništa ne znaš, i čini ti se da si najveća neznalica na svijetu.
Minute se vuku, pogledavam se sa sapatnicima, i onda ko zna poslije koliko vremena velika vrata se otvaraju, strašni sud počinje.
Polako prilazim stolu, pružam ruku ka ceduljama, iza svake neki novi užas.
Koju da uzmem? Ovu? Ili možda ovu? Ne neću ovu, sva je izgužvana, tko zna tko je sve pao zbog nje. Da brojim? Eci, peci, pec ...
Drhtava ruka uzima ceduljicu.
-Znala Sam, znala sam, Žaba!
Svi su znali kako se panično bojim žaba, kako sam se uvijek izvlačila da ne radim te vježbe, ali što da se radi, sudbina. Imala sam pravu taktiku da se izvučem na vježbama. Stanem zadnja u red i dok se oni grabe oko žaba, ja elegantno zaobidjem gužvu i odem na usmeni dio koji nikoga nije privlačio.Tada sam mislila da sam jako sposobna kad mi je to uspjelo. Badava, uvjek se plati, prije ili kasnije.
Ona ili ja, pomislih i hrabro prilazim ogromnoj kanti. Otvaram je. Žabetinu me pogledaše, brzo zatvoram poklopac. Ma, šta ima da me gledaju, žaba, kao žaba, ponovo otvaram poklopac kante, naglo spuštam ruku ... kre ... kre ... i još brže je izvlačim.
-Ne mogu, stvarno ne mogu, očiju punih suza obratila sam se asistentu.
Ovaj samo prevrnu očima, otvori kantu, izvadi neku ogromnu kreketuša i stavi je u moju ruku.
-Dekapituj je, otseci joj glavu.
Nije da neću, u lijevoj ruci žaba u desnoj makaze. Ona ili ja.Treba da joj otseći glavu. Gleda ona mene, gledam ja nju, opet gleda ona mene, prinosim polako škare njenoj glavi, sad ću, evo sad ću, širim škare, sve su bliže žabinoj glavi iii cvrc, uljigavi se ona žabetinu skoči mi iz ruke, a ja za njom, skače žaba, ja preko stolova za njom .... Ruše se neke stolice, preturismo stalak s epruvetama pun kiseline, žaba odlete na ulicu, a ja u sljedeći ispitni rok.
Da ne duljim prodje i tih petnest dana niti sam učila niti nisam, opet ja na ispit. Nemoj samo biti žaba, što bilo drugo, samo ne žaba, molim se ja u sebi. E, nije bila žaba, nego krvna slika. Treba se ubosti u prst, izvaditi krv sebi i napraviti analizu. Nije teško, znam, ali kako da dodjem do te kapljice krvi? Uzmem iglu, čačkam, čačkam po prstu, nikako da pođe krv. Prilazi mi asistentica.
-Što je s tobom? Gdje je zapelo?
-Bojim se, ne smijem se ubosti u prst.
-Daj ruku, pruži prst.
Uze iglu, čvrknu me po prstu, do nokta me zabode, čini mi se. Krv neće da pođe, načisto sam se ohladila, ja počeh da plačem, asistentica se pripremi ponovno bode. Naidje tu odnekud profesor, sažali se na mene.
-Tko je to hrabar?
-Što je bilo, ne dopada ti se baš izbor?
-Ne samo ne mogu se ubosti.
- Prošli put ti žaba došla glave, a sad će tvoj prst.
-Da vidimo, ima li nešto u toj tvojoj glavi, ili je sve samo poza?
-Da Probamo s nečim gdje neće stradati ni žaba ni ti.
Ja se uplašila, ne dišem, šta li će sad biti?
Dade mi drugo pitanje, pitao me je sve i svašta, mislim da nije ostalo ni jedno jedino pitanje koje nije dotaknuo, ali ja sam znala, drugo je pričati, a žaba je žaba, da ne govorim o tome da mene, živu, živcatu bodem , i ja položila. Došlo mi da cijeli svijet zagrlim.
Sva sretna krenem kući, uđem u autobus, i stavim ruku u džep, kad unutra nešto vlažno, mokro, ljigavo.
Koje li me sad muke spopadoše?
Vrisnem ja usred autobusa, kao da me kolju, izvadim ruku, a u njoj žaba. Urlam ja, ali žabu ne ispuštam, valjda mi se zgrčila ruka. Vidjelo društvo kako histerišem, pa se našalili.
Na sljedećoj stanici izbaciše i mene i žabu iz autobusa.
Čitam kako je momentalno popularan specijalitet, žablji bataci. E, nećete me vidjeti u tom restoranu.

Oznake: Iz romana Barbara

Poznati i jako poznati


U svijetu postoje poznati, jako poznati i nedodirljivi.Postoji i onaj plebs, ali tko još o njima vodi računa ?? Kako je plava krv gotovo iščezla zadnjih godina, a i to što je ostalo je prilično razvodnjeno, uglavnom se većina rodi kao oni "ostali"
Malo pomalo, ovi izdvojeni postadoše kao neke kaste i svi bi se ugurali u njih. Kako i ja spadam u te sve, pokušah odabrati bolji položaj u drušvu. No dobro se mora razmisliti gdje prijeći. Oni nedodirljivi su rezervirani za političare i glamurozne. Politika mi i ne ide nešto, propala bih odmah jer kao dupli vodenjak laži mi ne pašu, odmah me pročitaju. Glamurozna ženska bih rado bila, ali neki atributi mi nedostaju, prejake moralne kočnice nisu poželjne. Opasno je i pipnuti te nedodirljive jer možeš opipati rešetke s nutarnje strane.
Privlači me i kasta, jako poznati. To je malo lakše. Dovoljno je imati tatu tajkuna, proći kroz crveno i po mogućnosti nekog prignječiti usput. Prolazak kroz crveno je poželjan u zadnjem modelu auta napravljenog po želji vlasnika, vatreno crvene boje, metalik, sport kupe i tako ti tandrmoljci. Osvaneš u svim sretstvima informisanja, onako simpatično, kao šta ti se sve mogo dogoditi, a nije. Postaješ nacionalni heroj što si prignječio samo dva , a mogao si okrenuti volan i udariti u gomilu običnih smrtnika koja se tebi za inat našla na zebri.
Za istu kastu možeš ugraditi silikone gdje ti sve padne na pamet od du ... pa do jagodica na licu, usana, kose, ali izbjegavati vrh glave da ne bi ličile na rogove, a i šupljinu glave, proguta više evrića, pa je drastičnija operacija. Tako opremljen moraš imati nove zube da možeš zinuti, kao pjevaš, i obavezno skupu odjeću koju držiš u ormaru i pokazuješ novinarima, a ti ideš gologuz da pokažeš gdje si sve uložio novac.
Gde muški ugradjuju silikone ne bih jer bi mi post upropastilo ono zabranjeno za pse i mladje od 18godina. Za mladje ste odmah shvatili, a za pse je dodatak, jer nemaju svi evriće za operaciju, pa neki gurnu i kobasicu što može biti opasnio ako je neki ljubimac blizu, ili ako se neka ljubimica okuraži provjeriti umetak, a gladna.
Ostadoše mi poznati. Nije ni to loše. Samo da izaberem kategoriju.Glazba mi nije jača strana, što mnogima nije minus, ali ja dalje od lupanja bubnjeva nisam dospjela, a kad se zapjevaju, ja se nekako ističem, ali svi dlanom pokazuju na dolje, ne znam zašto, ljubomora sigurno.
Slikarstvo me je privlačilo. Prvak sam u slikanju čika Gliše i njegove familije, ali rekli su mi da sam previše jak realista ... Kad sam prosula neke boje po platnu saplevši se na milijun posudica kojim se neki slikarski genij okružio, izbacili su me iz ateljea. Kasnije sam saznala da je to moje djelo greškom otišlo na neku izložbu i čak dobilo nagradu. Nagrada nije bila novčana, to dobiju oni koji nemaju talenat kao ja, nego prijatelje u žiriu.
Ostala mi je književnost. Kako imam nekoliko neobjavljenih romana, a objavljene hvale samo prijatelji i to kad ih strogo pogledam i uvredjeno kažem da neki ne razumiju ono što čitaju. Ugurala sam Grešku, roman dosta visoko, čak za nagradu grada, ali greška je bila što žiri nisam pozvala na večeru pa tako slavno propadoh. Trć, prć, ima dosta mojih remek djela, ali na kraju, osta samo jedno sigurno mjesto (nadam se da je sigurno) gdje objavljujem svoje radove da me gleda cijeli svijet, na svim kontinentima. Osvajala sam i naslovnicu, i slike mi turili da im se svi dive, a tek moje umotvorene kao komentare ... ihaj ... Eto tako, i ne znajući ja postadoh poznata, mecabg, AnaM bloger blog.hr. Malo li je ??
Ja zadovoljna, važno je biti u kasti poznatih ...

Put u bolju budućnost je

mešavina stramputica i provalija

Sve se u životu mora probati. Neobazrivo sam rekla u društvu da nikad nisam bila u ribolovu i da bih se voljela okušati u tome. Volim se družiti s ljudima, pričam, nasmijem se i ljepše prodje dan.
Nije prošlo ni tri dana, u cik zore zovu prijatelji da idemo u ribolov i da kasnimo. Bio je još mrak.
Panično dreknuh, najvažnije pitanje svake žene
-Što obući ??
-Bilo što.
E, jeste odgovor. Što hoću? Neću valjda bikinac, ili možda večernju haljinu ... Uf..bilo je juriš pješaštvo. Jurim u kupaonicu, tuš me je malo probudio, voda je već provrela na plinu, za kavu, mutim ekspreso, navlačim traperice. Obučem što obučem, navučem neke čizme za svaki slučaj, gotovo ....
Peca se s obale.
Ništa od romantike, čamca, ljljuškanja na valovima, maštanja, gledanja negdje u daljinu.
Nikad mi nije jasno kako riba zna da li smije na udicu ili ne, da li je ribostoj, jer ako postoji lovostoj, mora postojati i ribostoj.
Pitaju me što hoću da ulovim, nisam znala da možeš birati kao u ribarnici. Htjela sam pastrvu, ali kažu ne može u Dunavu jer moraš trčati po rijeci sa onom dugom motkom na kojoj visi neki konopac od plastike. Nisam mogla sebe zamisliti kako hodam po vodi tko zna koliko dubokoj, mutnoj i što je najgore, sve se negdje gura. Ne stoji lijepo kao more pa da vidiš što ima unutra. Pitala sam za drugu varijantu.
Mogu birati smuđa ili soma.
Smudj mi nekako previše fina riba, neće to mene, ja ću soma, s njima već imam iskustva. Objasne mi da to ovisi od udice i mamca, dadoše mi neki zove se ružno pače. Koliko znam somovi ne jure na ružne patke, ali ako tako kažu ribolovci, valjda znaju.
Dobro, sad ću da izvadim tog soma iz Dunava. A Dunav mutan, valja se, gura, talasić preskaču jedan preko drugog, pirka neki ledeni vjetar, već mi je hladno. Sjeli smo na neke motkice na platnu, to su kao stolice, duva li duva oko njih, kroz njih, užas.
Svi uživaju i namiguju meni kako nam je lijepo, ja se pomalo kiselo smješkam, ali toliko se trude oko mene. Vjerovatno je i meni lijepo, samo to ne primjećujem. Ne znam cijenim prednosti ribolova.
Počnem ja da nešto pričam ...
-Psssst, Dreknuše.uplašićeš ribu.
Neka plašljiva riba. Nisam znala da riba čuje u vodi. Čuje kažu. Svašta! I sve se ja uhvatila za to pa šapućem ribi, molim je da sjedne nekom na udicu da mogu prestati uživati. Šipak, riba čuje, ma nije nego. Ove sve gluve.
Čučim ja, pardon, sjedim na onim stolicama i sve čekam kad će se završiti ta moja uživancija i krenuti kući ugrijati se.
Da sam nešto upecala jesam, da to nije riba i to je točno, neke komade od drveća, neke najlon vrećice bačene tko zna gdje, što bi rekli u nekom inozemstvu, jer što vrijeme više prolazi, Dunav sa svojim pritokama prolazi kroz sve više država . Najzad dodje kraj mom uživanju, netko upecao malu ribicu. Njih deset se okupilo a ona se jadna prčaka uplašila se. Dive joj se, a riba misli, vidi budala kako me uhvatiše, nije danas moj dan. Izvadiše joj onu udicu iz usta i baciše se na recepte za ručak. Pogledam ja njih, deset, pogledam onu majušnu ribicu, i nekako stidljivo predložih.
-Da odemo u restoran da nam spreme tu ribu za ručak i još neki dodatak??
Prihvatiše jednoglasno. Naručili smo sve po redu, da ne davim, od ćevapa, pa do bečke. Ribica, pitate ??
Ribicu je pojeo mačak, slatko se oblizivao i zagledao da li ima još.
Tako se završilo moje pecanje. Sada samo slušam pecaroške priče i uživam…

Oznake: barbara, roman

Ne razumem te ljude i njihova razmišljanja.
Rakija im je za bolju cirkulaciju
Pivo da blistav ten i jake nokte
Vino za poboljšanje krvne slike
Pelinkovac za želudac...
a ništa od toga ne ide na recept niti ima u apoteci...

Oznake: mačakAlbi, alkohol, briketi

Ljubav je vječna, objekti se mijenjaju

STRUJA I JA
Zaredali Božić, Nova godina, pa moj rođendan, a zna se tu su i darovi. Ne znam tko je smislio taj običaj, ali meni se dopada, naročito kad ja dobijam darove.
Dobila sam predivno zvonce za vrata.
Može cvrkutati kao ptičica ili muče kao krava, može još nešto, ali nisam znala da prevedem jer piše nekim čudnim jezikom, japanski nije, obzirom na darodavca, biće da je kineski.

U uputstvu-ceduljici piše da to može lako SVATKO namjesti i ništa više. Pa valjda i ja spadam u te SVATKO. Da, još je pisalo da zvonce ima istosmjernu struju.

Znam iz gimnazije, a to mi je bio i jedan od prvih ispita-fizika, ta struja nije opasna. Zvonce? I to smo učili!
Kog sam vraga išla u školu ako me nije spremila za život.

Uzmem ja stolicu. Nemam onaj šrafciger što svijetli kad se pipne neka struja, ali imam turpijicu za nokte, a ona baš kao i odvijač, na vrhu zatupasta.
Sad samo da skinem staro zvono, lijepo piše, može SVATKO. Tamo, u strarom zvonu, neka četvrtasta kutija onako 10X10cm, od zida do kutije neka žičica.

Gurnem ja turpijicu za nokte u tu kutijicu.

Ljudi moji, koji cirkus !!

Tresnu me nešto te sjedoh na pod.
Da li sam vidjela sve zvijezde ili su vanzemaljci u tom trenutku posjetili planetu, ne znam, tek nisam se micala sa poda dok se nisam sva prepipala da vidim jesam li čitava. Frizura mi je bila ovo moderno što nose muški koji gube kosu, svaka dlaka u zrak.

Zatopi se turpijica za onu kutijicu, poslije su mi rekli da to nije kutijica, nego trasformator, ali…
Istopi se bakelit na turpijica, a baš je bila lijepa Sva sam se ugruvala, i cijela zgrada ma, koja zgrada, ulica ostade bez struje.

I sad kad bude pisalo SVATKO, ima da zovem strucnjaka.

Post je stari, ali doživljaj istinit. Setila sam se kad sam dobila na dar nešto sa žicama, plastičnim djelovima, i nepoznatom jeziku. Na našem je pisalo sjeckalica, može SVATKO montirati.

Da, ono zvono je tri dana mukalo kao krava, pa onda kao Bing Ben,malo je blejalo i neki neindentifikovani marsijanski zvuci, kako ko pozvoni. Ljudi su počeli da mi kucaju na vrata.
"Stručnjaci" su kazali da tako treba... Sad cvrkuće, jer sam električaru rekla da će dobiti pravu domaću komovicu, a ko mu to podje za rukom. Komovica gvozdena vrata otvara...

Put u bolji život je uvjek neizvjestan,
I način i cilj.
Može se krenuti romantično



Većina, bar moje okruženje, kreće u društvu



Neki vole luksuz



Bilo, kako bilo, često se vrtimo u krug.
Hoće, pa neće, obično bude neće...



Neki put se zalediš, pa ni makac
(to se češće dešava nego što bi pomislili)



Zato preporučujem, polako, oprobanim vozilom,
ne troši mnogo, i sigurnije je...



Izbor je na nama...

Nikad nisam voljela ići u školu, ali natrali me. Da je po meni, uživala bih nepismena, šetala po polju, kupala se u moru, ne bih nikad sela ni za kompjuter. Bila bih sretna.
Više je razloga te moje "ljubavi" pa da ne bude
ZAŠTO?
ZATO: Prvi razlog , ima još ... ihaj ...

MUZIČKO
Dogodilo se ovo davno, u prvom razredu škole na Rijeci. Što bi se reklo, kad su davali stremnice mom obrazovanju i budućem životu.
U mojoj obitelji svi nešto sviraju, pjevaju. I umjesto da me ostave na miru, da pjevam u kupaonici, odvedoše me u glazbenu školu. Što odvedoše, natjeraše me da idem.Neki tipus, za klavirom, odmjeri me, lupi jednu tipku, crnu ili bijelu, meni bilo svejedno.
Ja ništa
On lupi u drugu
Ja opet nista. Što li ovaj čovjek hoće od mene ?? Pitam se, ali mudro šutim.
Treći put, on već malo iznervirano lupi. Ja se primakoh, vidim nešto hoće, pa lupih i ja, onako baš jako. Jao, što se naljutio. Nije mi se ni ranije dopadao, ali sad .... Pogleda me s visine, i nekako hladno odreza
-Pjevaj,I lupi opet onu tipku
I ja počeh
-Tri ptičice iz gore, spustile se na more ....
Poludio načisto, poklopi onaj klavir, skoro me po prstima udari ....
Tu se završi moje glazbeno školovanje, na opću žalost moje raspjevane obitelji.
Ostalo je još ono obiteljsko skupljanje. Svi bi počeli lupaju po nekim instrumentima, violina mi je parala uši, sve me je boljelo, ali to još, još ... ali onda bi počeli pjevati. To je bili strava. Zavijali su kao vukovi, neke dosadne pjesme koje nisu imale kraj. Počeo bi jedan, pa su se drugi ubacivali i tako u nedogled i zgranjavali se na moj ukus
Još jedan dodir je bio s glazbom. Moj dečko me htio naučiti svirati gitaru.
Mnogo lako izgleda kad se gleda. Strpao mi ju je u ruku. Moji drveni prsti lijeve ruke trebali su pritišću neke žice gore, a desni prsti su dobili neko kartonče. Lijevi prsti su prejako pritiskali, a desni su ispustili ono kartonče, plastiku, šta li je već, u onu rupu na gitari. Tko li ju tu stavi uopće? Ovaj se iznervirao nakon nekoliko pokušaja shvatio je da nikad od mene pratećeg gitariste. Nešto nisam bila ni oduševljena da budem u pozadini.
Kako sam imala noge do vrata dugačke, a silikoni mi nisu trebali, pojma nemam koji su broj (to dosta ovisi od onog tko uzima mjeru) ideja je bila da ja pjevam. Trudila sam se, stvarno, izvijala se kao prava pevaljka, tresla i zavijala, ali zavijanje je bilo presudno. Meni se dopalo, ali po svoj prilici samo meni.
I tako je moja glazbena karijera završila prije nego je i počela ....
Što ti je sudbinna. Sad bi to zavijanje uz odgovarajuću garderobu, još da stavim bradu i brkove, neku perikicu na glavu, nešto šljašteće, ili bolje bez garderobe, tek po neku šljokicu da skrene pogled gde treba, i zatvori uši gledaocima, jer slušaoca ove muzike i nema, bilo garant za uspjeh u glazbenom svijetu, ali nitko mene nije shvatio kao prethodnicu novog perspektivnog, i lakšeg načina muziciranja.

ON
Promatrao ju je dulje vrijeme. Nije kružio oko nje da je ne bi uplašio. Vidio je kako su prošli oni koji su htjeli uloviti je, jednostavno je svaki njihov pokret vidjela u naprijed i pobjegla bi pred nosom.
Onaj mladić se baš trudio da je uhvati, na kraju je htio i udariti je. Govorio joj je da je dosadna, da ide od njega, čudio se kako je uopće došla kad je ne želi. Onda je samo podigao ruku, ona kao da je to znala ... fiiijuuuu i nestala je iz njegovog vidokruga da bi ga samo trenutak kasnije opet izazivala.
On neće tako. Spremit joj zamku iz koje neće imati izlaza.
Biće njegova, njegova, samo njegova, zauvijek, do smrti, a i poslije.
Evo je ide, ne vidi opasnost, svjetlost joj je zabljesnula oči, sad, sad, sad će pasti...

ONA
Voljela je izazivati. Neki su govorili da je dosadnica, neki su se bojali nje i onog što im može donijeti.
Nije bila prava dama, ni neka čistunica, nije se libila ni na najogavnija mjesta svratiti. Mnogima se gadio taj njen stav.
Neki put je bila luckasta, išla je tamo amo bez nekog pravog razloga, a onda kad bi se ustremila na nekoga, nije ga ostavljala na miru.
Voljela je društvo svojih drugarica, veselo bi otišle na neko mjesto, i ostajale dok ih nisu izbacili, što nije bilo ni najmanje lako.Znali su reći da je dosadna kao kuga, ma što to značilo.
Za nju kao da nije bilo nepristupačnih mjesta. Sve je morala vidjeti, svugdje se zavuči, sve dodirnuti ...
Imala je odličan vid, opasnost bi predosjetila i vidjela u naprijed. Smijala se onom mladiću što je htio udariti je, nije imao šanse. Vidjela je njegov zamah prije nego je on i bio svjestan da će je udariti.
Svjetlost joj je zasjenila oči, poletjela je naprijed i pravo u paukovu mrežu ...
Što se više branila, sve se više upetljavala, u ljepljivu, meku, jaku mrežu, a on, pauk, već iz kuta zadovoljno se cerekajući, krenuo ka njoj, maloj muhi ...

Oznake: Sinki priča