Sve se u životu mora probati. Neobazrivo sam rekla u društvu da nikad nisam bila u ribolovu i da bih se voljela okušati u tome. Volim se družiti s ljudima, pričam, nasmijem se i ljepše prodje dan.
Nije prošlo ni tri dana, u cik zore zovu prijatelji da idemo u ribolov i da kasnimo. Bio je još mrak.
Panično dreknuh, najvažnije pitanje svake žene
-Što obući ??
-Bilo što.
E, jeste odgovor. Što hoću? Neću valjda bikinac, ili možda večernju haljinu ... Uf..bilo je juriš pješaštvo. Jurim u kupaonicu, tuš me je malo probudio, voda je već provrela na plinu, za kavu, mutim ekspreso, navlačim traperice. Obučem što obučem, navučem neke čizme za svaki slučaj, gotovo ....
Peca se s obale.
Ništa od romantike, čamca, ljljuškanja na valovima, maštanja, gledanja negdje u daljinu.
Nikad mi nije jasno kako riba zna da li smije na udicu ili ne, da li je ribostoj, jer ako postoji lovostoj, mora postojati i ribostoj.
Pitaju me što hoću da ulovim, nisam znala da možeš birati kao u ribarnici. Htjela sam pastrvu, ali kažu ne može u Dunavu jer moraš trčati po rijeci sa onom dugom motkom na kojoj visi neki konopac od plastike. Nisam mogla sebe zamisliti kako hodam po vodi tko zna koliko dubokoj, mutnoj i što je najgore, sve se negdje gura. Ne stoji lijepo kao more pa da vidiš što ima unutra. Pitala sam za drugu varijantu.
Mogu birati smuđa ili soma.
Smudj mi nekako previše fina riba, neće to mene, ja ću soma, s njima već imam iskustva. Objasne mi da to ovisi od udice i mamca, dadoše mi neki zove se ružno pače. Koliko znam somovi ne jure na ružne patke, ali ako tako kažu ribolovci, valjda znaju.
Dobro, sad ću da izvadim tog soma iz Dunava. A Dunav mutan, valja se, gura, talasić preskaču jedan preko drugog, pirka neki ledeni vjetar, već mi je hladno. Sjeli smo na neke motkice na platnu, to su kao stolice, duva li duva oko njih, kroz njih, užas.
Svi uživaju i namiguju meni kako nam je lijepo, ja se pomalo kiselo smješkam, ali toliko se trude oko mene. Vjerovatno je i meni lijepo, samo to ne primjećujem. Ne znam cijenim prednosti ribolova.
Počnem ja da nešto pričam ...
-Psssst, Dreknuše.uplašićeš ribu.
Neka plašljiva riba. Nisam znala da riba čuje u vodi. Čuje kažu. Svašta! I sve se ja uhvatila za to pa šapućem ribi, molim je da sjedne nekom na udicu da mogu prestati uživati. Šipak, riba čuje, ma nije nego. Ove sve gluve.
Čučim ja, pardon, sjedim na onim stolicama i sve čekam kad će se završiti ta moja uživancija i krenuti kući ugrijati se.
Da sam nešto upecala jesam, da to nije riba i to je točno, neke komade od drveća, neke najlon vrećice bačene tko zna gdje, što bi rekli u nekom inozemstvu, jer što vrijeme više prolazi, Dunav sa svojim pritokama prolazi kroz sve više država . Najzad dodje kraj mom uživanju, netko upecao malu ribicu. Njih deset se okupilo a ona se jadna prčaka uplašila se. Dive joj se, a riba misli, vidi budala kako me uhvatiše, nije danas moj dan. Izvadiše joj onu udicu iz usta i baciše se na recepte za ručak. Pogledam ja njih, deset, pogledam onu majušnu ribicu, i nekako stidljivo predložih.
-Da odemo u restoran da nam spreme tu ribu za ručak i još neki dodatak??
Prihvatiše jednoglasno. Naručili smo sve po redu, da ne davim, od ćevapa, pa do bečke. Ribica, pitate ??
Ribicu je pojeo mačak, slatko se oblizivao i zagledao da li ima još.
Tako se završilo moje pecanje. Sada samo slušam pecaroške priče i uživam…
Oznake: barbara, roman
