AnaM

Dolazim vesela, nasmijana, ićićemo na izlet.
-Zaboravila sam sokove, vraćam se za sekundu, ženski sekund.
Idem kroz parkić, Ulazim u jednu, pa u drugu radnju i brzo se vraćam.
Nema te.
Panično idem stazicom parka, skrećem lijevo, pa opet lijevo. Nema te.
Gdje si ??
Srce počinje mi ubrzano lupati. Dlanovi se znoje. Tražim te. Mislima te zovem.
Gdje si ??
Znam da si tu, nemoguće je da te nema, a nema te.
Sjećam se, ulice kojom smo išli, neko glupo ime koje nikad nisam ni čula. Tko zna tko je to bio ?? Možda zaslužni vojskovođa, pisac, znanstvenik, važan u svoje vrijeme, a sada samo ime ulice.
Trčim kroz park, tražim te. Kafić, stazica parka, skrećem desno, pa lijevo. Vrijeme prolazi. Bila sam ti prva, nemoguće da si otišao s drugom i zaboravio me. Znam, zadržala sam se malo duže u kupnji, ali to je bio zbog izleta.
Suze počinju mutiti oči. Noge mi klecaju, nema ni klupe za sjesti, sve nestaje. Osjećam nesvjesticu, tugu, čežnju. Tako sam sama, sama na cijelom svijetu. Nema nikoga uz mene. Ništa me ne raduje. Bojim se. Drhtim od mogućnosti da te više nikada ne vidim. Znam, dugo smo zajedno, ali to nije nikakva garancija da ćemo zajedno biti i dalje.
Možda je sve samo san.Nadam se za trenutak da ću te ugledati, mahnuti rukom i bit ćemo opet zajedno.
Nema te.
Vrištim u sebi tražeći te.Ljuta sam na tebe, sebe, nas, na cijeli svijet.
Mene nitko ne voli, suze se slijevaju. Tako sam nesretna.
Vidim sažaljive poglede prolaznika.
Ne, nikome neću priznati bol koju osjećam.
Podižem glavu, brišem suze. Opominjali su me, ne jednom, da te čuvam. Smijala sam se. Ja sam genijalac. Da da, velika pamet, malo dvije noge da je nose. Ljutim se na sebe. Ma, gdje sam parkirala taj auto ??. Znam da je bio u nekoj ulici čudnog imena kod parkića s drvećem, zelenim, i klupe ...

Oznake: Sinki priča