Sjećanja...
Na mom fakultetu se polagao neki predmet Osnovi anatomije. Rugali smo se stomatolozima koji uče od anatomije da čovjek ima dvije ruke, dvije noge, a za glavu nisu sigurni od onih zubi, malo je jedna glava. Kako nam je uspjelo, ne znam, ali mi smo anatomiju skrenuli na kemiju.
To je jedan od lakših ispita, ali mecebg je tremaš pa za nju nema lakši, teži, umire na svakom.
Tko je polagao ispite zna za taj osjećaj kad stojiš ispred vrata i čekaš da te prozovu, čini ti se da ništa ne znaš, čudiš se sebi što ti bi da dodješ, a onda u trenutku se sažališ sam na sebe i misliš da si najjadniji na svijetu. Zaboraviš da si dane i noći proveo nad knjigom, da si sve prošao tko zna koliko puta da je nemoguće da ništa ne znaš, i čini ti se da si najveća neznalica na svijetu.
Minute se vuku, pogledavam se sa sapatnicima, i onda ko zna poslije koliko vremena velika vrata se otvaraju, strašni sud počinje.
Polako prilazim stolu, pružam ruku ka ceduljama, iza svake neki novi užas.
Koju da uzmem? Ovu? Ili možda ovu? Ne neću ovu, sva je izgužvana, tko zna tko je sve pao zbog nje. Da brojim? Eci, peci, pec ...
Drhtava ruka uzima ceduljicu.
-Znala Sam, znala sam, Žaba!
Svi su znali kako se panično bojim žaba, kako sam se uvijek izvlačila da ne radim te vježbe, ali što da se radi, sudbina. Imala sam pravu taktiku da se izvučem na vježbama. Stanem zadnja u red i dok se oni grabe oko žaba, ja elegantno zaobidjem gužvu i odem na usmeni dio koji nikoga nije privlačio.Tada sam mislila da sam jako sposobna kad mi je to uspjelo. Badava, uvjek se plati, prije ili kasnije.
Ona ili ja, pomislih i hrabro prilazim ogromnoj kanti. Otvaram je. Žabetinu me pogledaše, brzo zatvoram poklopac. Ma, šta ima da me gledaju, žaba, kao žaba, ponovo otvaram poklopac kante, naglo spuštam ruku ... kre ... kre ... i još brže je izvlačim.
-Ne mogu, stvarno ne mogu, očiju punih suza obratila sam se asistentu.
Ovaj samo prevrnu očima, otvori kantu, izvadi neku ogromnu kreketuša i stavi je u moju ruku.
-Dekapituj je, otseci joj glavu.
Nije da neću, u lijevoj ruci žaba u desnoj makaze. Ona ili ja.Treba da joj otseći glavu. Gleda ona mene, gledam ja nju, opet gleda ona mene, prinosim polako škare njenoj glavi, sad ću, evo sad ću, širim škare, sve su bliže žabinoj glavi iii cvrc, uljigavi se ona žabetinu skoči mi iz ruke, a ja za njom, skače žaba, ja preko stolova za njom .... Ruše se neke stolice, preturismo stalak s epruvetama pun kiseline, žaba odlete na ulicu, a ja u sljedeći ispitni rok.
Da ne duljim prodje i tih petnest dana niti sam učila niti nisam, opet ja na ispit. Nemoj samo biti žaba, što bilo drugo, samo ne žaba, molim se ja u sebi. E, nije bila žaba, nego krvna slika. Treba se ubosti u prst, izvaditi krv sebi i napraviti analizu. Nije teško, znam, ali kako da dodjem do te kapljice krvi? Uzmem iglu, čačkam, čačkam po prstu, nikako da pođe krv. Prilazi mi asistentica.
-Što je s tobom? Gdje je zapelo?
-Bojim se, ne smijem se ubosti u prst.
-Daj ruku, pruži prst.
Uze iglu, čvrknu me po prstu, do nokta me zabode, čini mi se. Krv neće da pođe, načisto sam se ohladila, ja počeh da plačem, asistentica se pripremi ponovno bode. Naidje tu odnekud profesor, sažali se na mene.
-Tko je to hrabar?
-Što je bilo, ne dopada ti se baš izbor?
-Ne samo ne mogu se ubosti.
- Prošli put ti žaba došla glave, a sad će tvoj prst.
-Da vidimo, ima li nešto u toj tvojoj glavi, ili je sve samo poza?
-Da Probamo s nečim gdje neće stradati ni žaba ni ti.
Ja se uplašila, ne dišem, šta li će sad biti?
Dade mi drugo pitanje, pitao me je sve i svašta, mislim da nije ostalo ni jedno jedino pitanje koje nije dotaknuo, ali ja sam znala, drugo je pričati, a žaba je žaba, da ne govorim o tome da mene, živu, živcatu bodem , i ja položila. Došlo mi da cijeli svijet zagrlim.
Sva sretna krenem kući, uđem u autobus, i stavim ruku u džep, kad unutra nešto vlažno, mokro, ljigavo.
Koje li me sad muke spopadoše?
Vrisnem ja usred autobusa, kao da me kolju, izvadim ruku, a u njoj žaba. Urlam ja, ali žabu ne ispuštam, valjda mi se zgrčila ruka. Vidjelo društvo kako histerišem, pa se našalili.
Na sljedećoj stanici izbaciše i mene i žabu iz autobusa.
Čitam kako je momentalno popularan specijalitet, žablji bataci. E, nećete me vidjeti u tom restoranu.
Oznake: Iz romana Barbara
