marchelina
31.10.2009., subota
Kako san kavom ubila tastaturu pa je popravila nožem
|
Neki dan san prolila šalicu kave po tastaturi. To ne bi bilo tako strašno da se nije radilo o prvoj jutarnjoj kavi, a prvu jutarnju kavu uvik dobro zasladin, a tako zaslađena kava u spoju sa tastaturon izaziva čudnovate kemijske i fizikalne reakcije dotične tastature. U prvi momenat tastatura se ponašala normalno, i ja san već i zaboravila da san je zalila kavom. Međutin sinoć dođen ja izvanka, upalin komp, a ono na kompu vlada totalno ludilo. Šta god da san kliknila, POBIGLO! Je, je, baš tako! Onda iden otvorit g -mail, otvori se ona kućica za upisat korisničko ime i lozimku, pokušan upisat, a cila slika pobigne negdi ulivo! Pa ja brzo mišon na livu stranu ekrana, kliknen opet, a sve pobigne udesno! Nazoven cila u panici Gustirnu, sa kojon san sinoć bila u goste kod jednih judi, i pokušan je uvjerit da ne mogu uć u svoju g -mail poštu zato šta san u gostima kod onih judi bila ušla u svoj g- mail sa njihovoga kompa jer smo nešto ka radili, i da mi je stoposto g- mail osta otvoren, tojest nisan se izlogirala pa zato sad ne mogu uć u njega. Gustirna se na sekundu zbunila, ali pošto je za razliku od mene inteligentan stvor, reče: - Slušaj jube, čovik je ugasija svoj konpjuter kad smo išli ča. A ako ga je ugasija, onda ti nisi više ulogirana u svoj mail na njegovon kompjutoru. Lipo je ona to smislila, ali ja san i dalje ostala u uvjerenju da mi na kompjutoru biži slika i ne mogu povatat slova zato šta san se ulogirala sa nečijeg tuđog kompa i još se nisan izlogirala. Pomislila san nazvat čovika i reć mu: "Izvol'te se lipo dignit iz kreveta, upalit vaš konpjutor i izlogirat me iz mog maila na vašom kompjutoru jer sad se ne mogu ulogirat u svoj mail sa svog konpjutora i ne samo to nego su mi se još i sva slova razbižala i ako nešto ne poduzmen više ih nikad neću povatat i vratit ih di in je i misto! Al' onda san vidila da je već ponoć i da bi bilo mrvu ka nezgodno da čovika budin i tiran ga da se izlogirava iz mog maila na svom kompu. Prispavala san ovu tjeskobnu noć sa namjeron da čovika nazoven odma ujutro i rečen mu da se više izlogira iz mene na svom kompu kad mi onda dođe do mozga ono šta mi je Gustirna rekla tojest da nisan više ulogirana u sebe na njegovom kompu jer je on svoj komp ugasija! To nije bila sritna pomisao, jer ako se ne mogu ulogirat u sebe sa sebe ijako san odlogirana iz sebe sa njega, onda to more značit samo jednu stvar: Moj konpjutor je napa neki virus!!!! E, tu se sitin da mi je neki dan jedan majstor u informatiki bija objasnija kako se instalira oni stvor šta ganja viruse i onemogućuje njihove diverzije. Pa san išla daklem aktivirat tog ganjača virusa i onda otkrijen da iman dva takva stvora na desktopu. Odlučin za svaki slučaj aktivirat obadva, lakše će udvoje uvatit virusa jel' da? I onda uđen u te ganjače i kliknen SCAN i SEARCH i RESOLVE, na obadva i onda se događalo nešto, oni jedan ganjač mi je objavija da iman u konpjutoru 864 problema! Ja san mu tila reć ZANEMARI ONA 863, RIJEŠI MI ONI JEDAN ZBOG KOJEG MI SLOVA BIŽU, ali nije nigdi bilo opcije za pričat sa tin ganjačem. Tako san odustala od ganjanja virusa i zakjučila da mi je najboje zvat neku firmu šta popravja konpjutore. Odlučin ugasit komp, skoro na rubu suza, kadli u tomen momentu ugledan na tipkovnici onu tipku di piše Ctrl kako je ULEGLA, zalipljena za tipkovnicu! I sitin se kave! Aha, daklem tipka Ctrl se je od kave zalipila, i zato mi je cili konpjuter pošandrca! Uletin u kužinu, uzmen jedan nož i nekako odlipin Ctrl, i kompjuter najedanput proradi! Niko sritniji od mene! Odem na fejzbuk, i skužin da su mi slova na fejzbuku veličine SLONA svako, a npr. slova na blogu toliko sitna da ih skoro i ne vidin! Ajme, šta sad?? Kako smanjit slova na fejsu, a povećat ona na blogu? Pa se sitin, pitat ću ekipu na fejzbuku za savjet! E, ti savjeti su bili tako ozbiljni i konkretni da san ih odlučila kopipejstat ovdi na blog, tek toliko da vidite kako je dobro bit na fejzbuku i imat puno prijateja koji su spremni uvik vam skočit u pomoć kad vam ta pomoć triba. DAKLEM: JA: nešto san zeznila kad san popravjala tipkovnicu sa nožen i sad kad otvorin fejzbuk svako slovo mi zauzima po stranice. kako ću to smanjit? upoooomoooooć!!!!!! Ratko Milisavljević: sad uzmeš nož zabiješ u ekran i odeš u ponedeljak kupiti novi ekran Grune Tojfel: udri po tipkovnici čekićem. klin se klinom izbija Adi Tarabar: "popravljala" tipkovnicu nožem ? Tito dragi :-) Dalida Pinjušić: tamo gdje ti je ostala rupa u tipkovnici zalijepi žvaku Grune Tojfel: e....a jesi probala popravit kvar šutanjem kompa nogom? meni je to nekad išlo od ruke, al sad mi je s laptopom nezgodno, stoji na stolu-ne mogu tak visoko zamahnit nogom Adi Tarabar: ma izbaci tipkovnicu iz upotrebe , tipkaj mišem Ingrid G. Cokarić: ne diraj više tipkovnicu nožem ni za živu glavu Ja: jebenvaslude proplakala san od smija Silvano Penko: dokrajči tu tipkovnicu nožem,ubij je do kraja Grune Tojfel: slušaj, bobo, nema ti tu logike. ti ideš hladnim oružjem prtiv tipkovnice, a nas zoveš ludima. ja bih rekla: it takes one, to know one...al ti to već znaš, jelda:)))))))))) Adi T.: uzmi tipkovnicu i s njom pukni u svoj status, a poslije nam napiši rezultat Dordora Dorić: baš su te mašine neke mimoze. sve im smeta. smeta im vruća kava, smeta im malo noža... moj se obično buni kad brišem prašinu s onih tamo milion žica onda bi on da ja svaku vratim tamo gdje je i bila na isto mjesto - kao da je to lako zapamtit.. Ja: sad su mi svugdi na konpjutoru premala slova, jedva ih vidin. A na fejzbuku ogromna. daj, recite mi kako ću to popravit? kojin nožon? pliz? Grune T : satarom, draga. Veljko P. : Boba, zabodi nož u "ctrl" i okreći onaj koturić na mišu napred ako hoćeš veće, nazad ako hoćeš manje. Sve to ako se ne bojiš miša, naravno. Pazi, ima rep. :) P.S. (umesto nožem, "ctrl" možeš i prstom da pritisneš) Adi T.: nisu ti bona na kompjuteru mala slova nego na ekranu, e jedino ako ti gledaš kompjuter umjesto u ekran, ako ti je kompjuter na podu...zaboliće te leđa od gledanja...... moj savjet ti je da okreneš tipkovnicu jer tebe ta slova zbunjuju onda nam napiši s druge strane tipkovnice Monika S.:lipo sad uzmeš ti isti nož,i sve lipo slovo po slovo izrezuckaj s tin istin nožon šta si tipkovnicu popravljala i sve tako doklen ti slova ne budu nolika kolka bi ti tila da ti budu. Silvano P.: Bobe!Nemoj palit compuktor za ime božje napravit ćeš požar i zapalit ćeš kuću,a šta ti je on kriv ne teroriziraj ga tako,prijavit će te neko društvu za zaštitucompuktora od nasilnika i sadista!,...nego imaš tamo na njemu onaj botun za kojeg u uputsvu piše da je za UKLJUČITI!Ne paliti, nikako! Ja: mislin da mi je Veljko ipak nešto krivo reka. sad su mi slova normalna, ali tipkovnica izgleda malo čudno sa ovin nožon zalipljenin u CTRLu. nekako brrate strši, štajaznan Lidija C:: Prekri tipkovnicu s nozem (ili noz s tipkovnicom) pa kucaj naslepo. Silvano P.: sve zavisi koji si nož upotrebila?Ako je onaj cirkuski za gadjat ljude onda se sigurno zalipija jer je on tako namišten a ako je za meso onda se uvridija da ga zabadaš u plastiku pa neće van,onaj za kruh nezna da li je to kruh i ako su mu skrivila puntu on isto neće lako vanka,jedino ti je ostalo da uzmeš onaj set noževa šta ih stalno reklamiraju na tv "shogun"pa da probavaš koji bi najbolje pasa uz tvoju tipkovnicu i comp i kuhinju ili da pozoveš pravog šoguna kod sebe doma pa da on vidi koji bi se vrag tu moga napravit Lidija C.: Sada, osim kafe kraj. tj. NA kompjureru, mozes da jedes i jabuku (stavis u usta, ne skidas prste s tipkovnice, sagnes se ka nozu, polukruzno obidjes , i imas oljustenu jabuku ) a posao pri tom, ne trpi. Ovo nema ni u ,, Djurinim kucnim carolijama" |
29.10.2009., četvrtak
Antikristi
|
Loza moga dida je izrodila same anarhiste i antikriste. S kolina na kolino se prenosilo uvjerenje da na svitu postoje najmanje dvi institucije kojima čovik ne smi virovat ni u kojem slučaju: državi i crkvi. A pošto su sve druge institucije na neki način povezane sa ove dvi, zaključak je da mi preventivno nismo virovali nikome ko ima bilo kakvu vlast. To je uključivalo čak i one sa čijim planovima i programima smo se ajmo reć slagali. Moj dida je tri puta gradija kuću, jer bi mu svaku koju bi sagradija srušili neki okupatori. Poslin onoga rata međutim ima je ponudu od grada da mu dodijele stan. On ga je odbija iz dva razloga. Prvi je bija taj šta mu nisu znali odgovorit na ključno pitanje koje im je postavija:"A ako ja uselin u ti neboder, di ću svoga magarca držat, a?" Drugi razlog zbog kojeg je odbija stan je izreka u vidu jedne stare i mudre narodne:"E ćerce moja, S TUĐEG KONJA, NASRID POLJA!" On jednostavno nije virova "kurbinim sinovima", kako ih je zva. Koga to? Sve njih. (nastavlja se....) |
28.10.2009., srijeda
Ko pisne, govno stisne!
|
Sićan se kad smo bili dica, pa kad bi naprimjer za ručkon previše galamili i dernjali se, matere i čače ili dide i babe bi nan pritili svakakvin strašnin kaznama. Te da će nas potirat od stola, te da ćemo ostat bez ručka, te ovo, te ono. Onda bi se mi dica ka fol umirili, i onda bi neko od nas mrtav ozbijan promrmlja: “Ko pisne, govno stisne!” E, na to bi nasta takvi cerek i zacenjivanje od smija da bi ovi šta su nan pritili automatscki prišli sa riči na dila i sve nas rastirali od stola. Na te me smišne slike iz ditinjstva podsjetila danas moja susida iz ulice, jedna šta je svi zovu Vesela Kate. Vesela Kate je, šta bi narod reka, žena od oka, lipa, stasita, ricave kose i đavlijih očiju, a inače najveće laprdalo u našemu kvartu na Sućidru, poslin mene. Najčešće tako laprdamo liti, ono kad je teška sparina pa se lipo smistimo nas par u ladovinu, na zidić isprid našega dućana u kvartu. Priča se tu o svemu i svačemu, o mužovima, o dici, o svekrvama, o tomen ko je manija a ko jamija zna se, tema fala bogu nikad ne fali, a najglasnija je uvik bila Vesela Kate. Mi druge ženske smo pričale o svemu, ali one neke baš kućne stvari i intimne da prostite nismo nikad iznosile, jerbo su nas matere učile od malena da se šporku robu ne rastire, ali Vesela Kate nije bome imala pardona. Pa smo tako slušale o svim njenin šta bi se reklo malin i velikin šporkarijaman, od toga koliko puta joj muž more...pa do toga sa kojin se mesaron oli poštaron naša Kate čiribinbi. Ništa njoj nije smetalo šta cila ulica načuli uši, i šta je poslin svi olajavaju po kantunima. Kad bi je neka dobronamjerna prijatejica upozorila da bi jon bilo boje malo manje pričat o svojin zavodničkin uspjesima jerbo da je svi ogovaraju i da će jon te priče doć do muža , ona bi samo zamanila onin ricama, digla nos i rekla “Pih, neka laju, za dobrin konjom se prašina diže!”. Tako se prašina dizala malo po malo, dok jednoga dana njenome mužu nije dopizdilo slušat po kvartu da mu je žena kurbetina, pa joj prisvirija dvi priko uva, zapritija jon razvodon, a, šta je najgore od svega, zapritija jon i da će jon uzet i dicu i da će uzet najbojega advokata priko kojega Vesela Kate neće dobit ni pribijene pare od stečene bračne imovine! Na to je Vesela Kate skroz neveselo izletila iz portuna i uletila nan u zidić ka furija: - Slušajte peškaruše i lajone dabili lajone! Od danas, čujen li ja da je iko reka rič o meni i mojin privatnin stvarima i momen intimnome životu, biće vas na sve strane, jel’ jasno!?! Nanili ste dušovne boli i meni i mojoj dici i momen čoviku! Kako vas sram nije??? Mi ostale incukane, dvi tri su se prikrstile sa obe ruke od čuda, pa ja nako, ka najsabranija, rečen Veseloj Kati: - Ali Kate, pa nismo mi ništa, oli se ne sićaš da si takorekuć do jučera ti sama na sav glas pričala o tomen s kim se čiribinbiš i kuda odaš? - Neka san!!! Ja mogu šta oću, jel’ van jasno?? Al’ nek još nekog čujen, dignit ću tužbu, pa ćemo se ganjat po sudu! Do sudnjega dana!! Kad je to sve nako zajapurena izrecitirala, okrene se na peti i ode držeć glavu visoko a one joj crne rice sve poskakivaju okolo glave. Na zidiću nasta tajac. Kad najeanput jedna prošapta: “Ko pisne, govno stisne!” A majketi irudove koji je smij i cen nasta, skoro smo popadale sa zidića! Sva srića da nismo bile za stolon, i da nas više nema ko od njega potirat! A uostalon neš ti štete i da nas potira, ijonako na njemu već neko vrime nema bogzna šta za pojist… |
26.10.2009., ponedjeljak
Sritan Dan oslobođenja Splita, sviman koji slave!
|
Još par dana pa će mi rođendan. Obožajen kad mi je rođendan, na vrime obavjestin sve prijateje, a i neprijateje, sa kojiman se za tu prigodu nabrzinu pomirin, tako da mi mogu svi kupit poklone i da ne bi poslin bilo nismo znali, e. Kako ja volin sve te fešte, tako nekad zaboravin da ne volu svi judi fešte, pa koji put upanen u nezgodne situacije ni kriva ni dužna. Kad iden naprimjer materi čestitat rođendan, ona mi samo odbrusi “Ma ne slavin ti ja to ćerce!”. Bivši muž mi isto nije volija slavit svoje rođendane, ijako mi moji izvori javjaju da je počeja slavit svaki otkad se rastavija od mene. O državnin i vjerskin feštama neću ni govorit, ja više o straja ne smin nikome ništa čestitat, jerbo kome god šta čestitan, svi dreknu na mene uvriđeno “Ja ti to ne slavin!” Jutros san jednoj susidi šta je bila u onomen sistemu pridsidnica mjesne zajednice i antifašističkog fronta žena, rekla “Sritan van dan oslobođenja, draga susido!”, a ona frknila na mene ka juta mačka iz Geta: “Kojoga oslobođenja?” “Kako kojoga? Oslobođenja Splita od fašista!” “Ne slavin ja to!” drekne ona i uleti u svoj stan i još tresne vratima! Meni prikipilo, i zaustavin je ne hodniku poslin kad san se vraćala iz ker..iz dućana: “Slušaj susida, jel’ ovo između tebe i mene nešto osobno, a?” “Ajde ženska glavo pusti me smiron. Šta bi bilo osobno? “ “Pa zato šta cili život, otkako god smo suside, vičeš na mene! Prije dvajst godina si se tako izbečivala na mene svaki put kad bi ti čestitala Božić, ovih zadnjih godina se izbečuješ kad ti čestitan 8. mart i danove oslobođenja, a gospeti, ko bi ti udovoljija!” “A ti lipo jeanput zapanti šta slavin a šta ne slavin, pa se ja neću izbečivat na tebe!” “Jel’, a kako ću zapantit kad svako malo minjaš?? A uostalon, kakvi si ti čovik kad ne slaviš dan oslobođenja, a?” “Slavin ja oslobođenje, ali ne ONO!!” “Ma nego kojo?” “Nego OVO!” I ode ona, zapraši priko portuna bisna ka pas a ja ostala sva zbunjena. Ček, ček, doćeš ti meni, nekulturna oštrokonđo! I došla ona. Nije prošlo ni uru vrimena od našega okršaja u portunu, a evo ti nje meni na vrata. Da jel’ iman posudit malo oštroga brašna jer da pravi kolač onomen njenom . Ja se potpačila rukon o desni bok i digla livu obrvu. “Kojoga brašna?” “Pa onoga oštroga, znaš, za kolače...” “E, susida moja, ne koristin ti ja ono brašno za kolače, znaš.” “A nego kojo?” Ja dignen srednji prst: “Nego OVO!!” I tresnen joj vrata u nos. Ajte bog, i sritan van dan oslobođenja ovoga našega lipoga grada. Ako ga slavite, jel’! |
24.10.2009., subota
Četnikuša
|
Moj bivši muž je bija potpuno lud čovik. Ali bar nije bija licemjer. Što je meni daleko nepodnošljivija osobina od ludila. Dobro, s vrimenom sam shvatila razliku između pit piće sa takvim tipom i s njim pokušat ozbijno zasnovat obitelj. Razlika je drastična, je l’. Ipak, kad bi se morala ponovo pogrešno udat, opet bi se udala za njega. On je bija tako vjerodostojan u svom ludilu. I uvik mi je sto puta draži nekakvi takvi, iskreni, nepatvoreni luđak, nego neki društveno prihvatljivi malograđanski licemjer. Vjerovatno san i ja neka vrsta luđakinje, čim san se mogla zajubit u luđaka. I šteta šta smo se rastavili, jer su nam se ludila u mnogo čemu podudarala. Naprimjer u vjerskim pitanjima i u potpunoj neopterećenosti nacionalnom pripadnošću. Al’ smo znali bit jako nezgodni u sukobima. Ne, nismo se tukli. Na vrime smo se rastavili. Sreli smo se tačno na početku rata i bili besramno ravnodušni na sva ratna zbivanja, jer nama se, judi moji, dešavala jubav. A i u Bibliji piše da je jubav najvažnija. Čak i u ratnim uvjetima. Pa dok su drugi strepili pod sirenama opće opasnosti, mi smo se jubili, dogovarali sastanke u mračnom, priplašenom gradu, potpuno nesvjesni neumjesnosti takvog ponašanja. Moglo je propast sto bivših država i rodit se isto toliko novih, nije nas bilo briga, samo da nas puste da se jubimo. Doduše, našoj zanesenosti je pomagala činjenica da naš grad baš i nije bija u ratnoj zoni. Rat je za nas bija na televiziji, krvarili su Vukovar, Šibenik, Škabrnja, Dubrovnik i mnogi drugi, ali Split je bija nadrealistički miran. Kažen nadrealistički jer sam upravo tako doživljavala činjenicu da je bilo lito i mi smo se po danu kupali, a po noći trčali u skloništa. Nećemo sad cjepidlačit i raspravjat o tome je l’ u Splitu bilo, il’ nije bilo rata. Bilo je uzbuna i sirena, a meni osobno, recimo, od zvuka sirene opće opasnosti otkažu sve vitalne funkcije. Ja to nikako nisam mogla spojit, ni pojmit. Po danu je Split disa normalno, a po noći si drhturija u nekakvom skloništu, ka u zbrkanoj, nelogičnoj noćnoj mori. Stalno me je proganja osjećaj apsurda ali istovremeno i spoznaja da Split ni u ratu nije sličan drugim, normalnim gradovima, te da je i u ratu najluđi grad na svitu. Ka da su nam dnevni rasporedi bili pisani na sljedeći način: 9h – kava sa ekipom na rivi, 11h – kupanje na Ovčice, 14h – ručak, 16-18h – zaškurit sobu i ubit oko dok padne omara, 20h – večera, 22h – trk u sklonište. Pa ‘aj’ ti to spoji? Teško, čak i nekom sa boljim smislom za ružnu stvarnost od mene. Upravo toj mojoj urođenoj nesposobnosti snalaženja u realnom vrimenu i prostoru vjerovatno mogu pripisat svoju suludu odluku da se u trenucima srpske agresije na Hrvatsku, dakle u trenucima posvemašnjeg animoziteta (blago rečeno) prema pripadnicima srpske nacionalnosti, odlučin zaposlit ka konobarica u jednom selu nadomak Splita. U selu koje je i u mirnodopskim vrimenima gajilo imidž „ustaškog“. Na moju nesritnu odluku naravno nisu uspila utjecat nikakva upozorenja rodbine i prijatelja, koji su smatrali da ja, ka dite iz mišanog braka, triban u širokom luku zaobilazit takva mista, i pritajit se, i ne disat, bar dok rat ne završi. A ja nisan znala zadržavat disanje i imala san nezgodnu naviku da uvik, i svagdi, intezivno dišem. Javila san se, dakle, na jedan oglas u kojem su tražili konobaricu, jer radeći takve nekakve neobavezne poslove zadržavala sam svoju slobodu kretanja i napuštanja određene lokacije u momentu kad bi mi došlo. Osjećaj da mogu brzo i bez administrativnih petljancija napustiti posao koji trenutno radim bija mi je neobično važan. A kad imaš takav slobodni stil gibanja, konobarenje je idealni posal. Lova je dobra, prat čaše brzo i učinkovito naučiš u roku odma’, a ako si iole tolerantan i šarmantan gosti te prihvate bez previše pitanja, i to je dakle to. A ja san osim toga volila radit taj posal. I nikad mi nije bilo naporno slušat kasnonoćne ispovijedi pripitih kauboja na šanku. Bilo je tu nesretnih jubavi, rastavljenih bijesnih očeva, bivših zatvorenika, budućih zatvorenika, dilera i nezaposlenih revolucionara koji su jedva čekali da negdi napokon počne nekakav rat di bi oni mogli pokazat sve šta znaju. Dosta im je bilo prokletoga, neinvetivnog mira, tijekom kojega su njihove prave vrline bile potpuno i nepravedno zanemarene. Lako ti je bit uspješan u školi, i završit fakultet i bit profesor ili pošteni zanatlija, naprimjer, e, al’ ‘aj’ ti brale uzmi pušku, zaurlaj muški i naciljaj pokretnu metu – to ipak ne može svatko. Ubit čovika, jer si na to primoran, a bo’me i kad nisi. U svakom slučaju, ja sam dotad već sto puta radila taj posal i nisan vidila nikakvog razloga da ga ne radin i tad. Ok. Dite san iz mišanog braka, a i ime mi je potpuno neusklađeno s povijesnin trenutkom, ali znaš ono, kad nisi ništa kriv, nemaš ni straha. To da će moje neimanje straha bit shvaćeno kao čista drskost i provokacija, e, to san malo posli shvatila. U tom kafiću san dakle upoznala budućeg muža, stanovnika tog malog osebujnog podmosorskog sela, on je naime bija vlasnik dotičnog kafića. U koji su neki demonstrativno prestali ulaziti nakon mog zapošljavanja. Rekli su mu da je zaposlija „četnikušu“. Obitelj moga bivšeg muža je u prošlome sistemu imala pečat „ustaške“ zato šta mu je otac na jednome piru zapiva par hrvatskih, onako, iz duše, i nisu bile nimalo ustaške, samo se u njihovin refrenima, za ukus bivše vlasti, malo previše puta ponavljala rič Hrvatska. Hrvatsko ovo, hrvatsko ono, i bidnoga čovika sutradan privelo, oduzelo mu putovnicu i zabranilo mu odlazak iz zemlje. Ka, eto ti sad, kad je toliko voliš, neš ni mrdnit iz nje više. Posljedično tome, moj muž je odrasta stigmatiziran, bija je ustaša kad još nije ni zna šta ta rič znači, ka šta većina i puno odraslijih klinaca ne zna ni danas. Onda je malo naresta i došlo vrime za poć u JNA, iz koje je on biža kad god mu se za to pružila prilika. Naravno, ondašnje vlasti to su smatrale logičnim ponašanjem jednoga ustaškoga sina, a ne jednostavnom pobunom protiv bilo kakvog zatvaranja iza bilo kakve žice, na šta je moj bivši bija rođenjem alergičan, o kojoj god da se vojsci i uniformi radilo. Ili, šta bi narod reka, živo mu se jebalo i za ustaše i za partizane. Svaki put kad bi pobiga iz bivše JNA, tražija bi ga i privodija jedan te isti lik iz sela. E taj lik ga je privodija i tražija i kad je biža iz domovinskog rata. U stvari, on nije smatra da biži. Otiša je dobrovoljno u rat, branit Hrvatsku, zato šta mu je bilo dosadno. Završija na neku ćuku, izvršija par herojskih napada, zaključija da u svakom napadu uvik isti idu u prve redove, i uvik isti ostaju iza i čuvaju guzicu, i odlučija da on lipo ide ća. I otiša. Kad je oni revnosni (opet) doša po njega, mrtav ladan je izjavija da se on neće borit za Hrvatsku dok god ga u taj boj ganjaju isti koji su ga ganjali kad je biža iz JNA. Drugi bi bija završija na vojni sud, pretpostavljan, ali za njega su vajda zaključili da nije sav svoj i pustili su ga na miru. Taj mir mu je potraja sve dok se nije, ničim izazvan, zajubija u mene. E kad se zajubija u mene, onda ga je cilo selo stalo nazivat četnikom. Jer da san ja Srpkinja. A Srbi su napali Hrvatsku. A on petlja sa mnom. I po njihovoj logici, to ide ovako: ako mi je ćaća Srbin, onda san i ja Srpkinja. A ako san Srpkinja, onda san i četnikuša. A ako se jedan ustaša zajubija u mene, onda je i on četnik. Da smo tili malo dublje uć u cilu materiju, možda bi po istoj logici bili otkrili da su moj bivši muž ustaša i moj ćaća četnik u stvari neki rod. Iz čega bi proizašlo da je veza mene, četnikuše, i mog bivšeg muža i bivšeg ustaše, u stvari incestuozna. To nije bilo jedino šta me je zbunjivalo. Naime, s obziron da san bila u stvari rođenjem, i krštenjem, Hrvatica i katolkinja, povremeno san imala poriv demantirat zloduhe i reć in da nisan Srpkinja. Međutin, onda bi mi se javila pomisao da, ako se branim, to znači da priznajen da je pogrešno bit Srpkinja. Osim toga, ako te natiraju da se braniš, to je ka da priznaješ krivnju. Tako san samo mučala. Ali moj muž nije. Ovaj put su ga zaozbijno iznervirali. Pa je glasno prosvjedova i vika da mu je dosadilo, da je za cilo vrime Juge bija ustaša, i evo, Hrvatska se nije ni stvorila, a već je posta četnik, i da kad će više doć neki sistem u kojom će on bit prihvaćen i pošten građanin. A tu problemima nije bija kraj. Prava drama je nastala kad me je doveja doma i predstavija svojima. Naime, njegov ćaća, navodni ozloglašeni ustaša, me je primija lipo i judski i odma mi je bija drag. E, al’ njegova mater, čija je cila familija bila u partiji za vrime onoga sistema, oliti „stara komunjara“, kako ju je moj bivši zva, e ona me nije lipo primila. Oću reć, ona me nije tila uopće nikako primit. Pogledala me je stisnutih očiju i rekla: „Ti si četnikuša. A takva neće u moju kuću“. Ja san je gledala onako blesavo, kako ja to već znan, mislin, ‘aj’ ti sad na to reci bilo šta. Činilo mi se da bi pravi teatar apsurda nasta tek kad bi joj ja recimo odvratila: „Nisan ja četnikuša“. Kako izgovorit takvu rečenicu i ostat ozbiljan? Stajala san nemoćno pred tom starijom ženom, a u njenim očima je blistala čista mržnja. Ja san, naravno, u sebi, zabrazdila u filozofsko kontempliranje o tome kako te može mrzit neko kome nisi napravija ništa u životu, štoviše, neko ko te dotad nije ni vidija, fascinirala me ta količina negativne, bijesne energije koju je isijavala po meni, promatrala san je i ona se pretvarala u lik iz moje priče, pretpostavljam da san tako otupljivala i anestezirala osjećaj poniženja i besmisla koji su me hvatali kao reakcija na cilu situaciju. Situacija u kojoj mi je posta jasan smisao izreke „Ne zna čovik bil’ bi se smija, ili bi plaka“. Dolazilo mi je da njoj, i ostalima koji su me tako nazivali, objasnin da kol’ko ja znan četnikuša bi bila osoba koja mrtva ladna uzme nož ili bilo koje oružje i ubije čovika dok si reka keks, a ako je Hrvat, ubije ga nekoliko puta. I onda san joj još tila reć da ja doslovno nisan ni mrava zgazila u životu, ni hrvatskog ni srpskog, uvik san pazila kako hodan i preskakala mravlje kolone na koje san nailazila. I, rekla bi joj da san par puta doduše ipak ubila, komarca, ali da me je uvik malo grizla savjest kad bi ga nako pretvorila u krvavu mrlju na bilom zidu. I da je to krajnji domet moje agresije. I tila san joj reć da sve kad bi ja i poludila, i najedanput osjetila nezadrživ poriv da nekoga iz čista mira ubijen, zbog lojalnosti prema roditeljima, ne bi mogla ubit ni Srbina, ni Hrvata. Jer ako bi naprimjer ubila Srbina, to bi onda značilo da više volin mater nego ćaću, i obratno. I da se meni onda ne isplati ubijat nikoga jer bi tako neodlučnu, dok se nećkam, neko vjerovatno ubija mene. Sve san joj to tila reć. Ali san mučala, nekako san imala osjećaj da ne bi uvatila poantu. Dok smo se ja i moja buduća svekrva dakle tako odmjeravale, krajičkom oka najedanput uhvatim čudnovato kretanje moga muža. Pogledam i vidim ga kako sve male ukrasne jastučiće, sa izvezenom šahovnicom, koje je njegova mama brižljivo poslagala po kauču, okreće naopako. Moj začuđeni pogled su pratili i ostali sudionici mog nesretnog pokušaja ulaska u familiju. Mužev otac, brat i dvoje-troje njegove djece. Moj dragi se nije osvrtao, nego je i dalje pedantno okretao jedan po jedan jastučić. Zaprepaštenu tišinu prekine zbunjeni glas njegove mame: „Sinko, šta to pobogu radiš?“ „Sakrivam šahovnice, majko“, mirno uzvrati l’enfant terrible te obitelji i obaju država. „Ali zašto?!?“, opet će majka. „Pa, znaš da bi ti ove šahovnice mogle iznervirat nevistu...“ Ostalo je povijest. |
23.10.2009., petak
Kada pada
|
Kada pada kiša, često stojim kraj prozora i sjećam se osnovne škole i satova hrvatskog jezika kada smo u jesen neizostavno morali pisati zadaće na temu "Jesen u mom gradu" a koje je 80% učenika započinjalo sa rečenicom:"Stojim kraj prozora i gledam kako pada kiša". Tridesetak i nešto godina poslije, većina nas još uvijek stoji kraj prozora i gleda kako pada kiša. Gledali smo također kako pada žuto jesenje lišće, u skladu sa sastavima koje smo pisali, sastavi u kojima je bilo puno šuštanja i mekanih riječi jesenskih. Nespretnih i gorljivih riječi na silu napisanih sastava. U jesen smo jednostavno svi morali biti pisci. Već prva rečenica u kojoj stojiš kraj prozora i sjetno promatraš kišno padanje, garantirala je bar pozitivnu ocjenu. Dodavajući u sastav i sumorni, tužni let opalog lišća, sastav je dobijao na snazi, a učiteljica, sredovječna usidjelica zaljubljena u pjesnike, već je u tebi vidjela nekog budućeg barda hrvatske književnosti. Čistu peticu su zaradili samo oni koji su u sastav spretno ubacili i sve moguće onomatopeje kišnog glasanja, sva klokotanja, dobovanja, kuckanja, rominjanja, mrmoljenja, kišnjarenja.... Ja sam jednom započela svoj sastav krivom rečenicom, iz čiste znatiželje. Napisala sam:" Od trećeg razreda osnovne stojim kraj prozora i gledam kako pada kiša. Dosta mi je." Romantična učiteljica mi je zbičila jedinicu veličine onog najvećeg stabla iz aleje žutog, padajućeg, jesenskog lišća. A pale su u međuvremenu i države, i pokoja vlada Pala je i požutjela i poneka nada. Kiše koje su potom lile našim godinama, nisu bile nimalo slične kišama iz onih nevinih sastava. Otkrili smo, oni sretniji od nas, da je lijepo voditi ljubav u ritmu klokotanja, dobovanja, kuckanja, rominjanja, mrmoljenja, kišnjarenja... A i kiša je otkrila da joj je ljepše padati u ritmu naših migoljenja...otud oni nagli pljuskovi ponekad... Oni tužniji od nas, otkrili su plakanje na kiši zamisli, ideš ulicom i plačeš a nitko ne vidi Stojim kraj prozora i gledam kako pada vlada...a požutjeli sabornici mekano i tužno tonu u svojim stolicama... Zanijela sam se. To je zato što stojim kraj prozora i gledam kako pada kiša. Jesen je, znate. U mom gradu.  |
22.10.2009., četvrtak
KONPENZACIJA
|
Prije se išlo u restorane kad si ima para, a danas u restoran ideš kad ih nemaš. Zvuči uvrnuto, ka šta i je, ali evo objasnit ću van kako to ide. Moj brat radi za jednoga kojemu je dužan jedan drugi koji ima restoran, pa onaj prvi namisto da moga brata plati, šalje ga u restoran kod onog drugog, tj, onaj drugi, namisto da plati onog prvog, redovno ugošćuje moga brata u restoranu. To van se zove konpenzacija.  Da van plastičnije prikažen: Moj brat dođe doma sa posla i žena mu kaže da in je došla opomena od Elektre da će in iskjučit struju. Brat joj na to bezbrižno odgovori: - Daj prestani se brinit, zaradija san dosta novaca. - O, falabogu! Aj daj mi ih onda, da to sutra platin. - Ne mogu ti ih dat, jer ih neman. - Kako nemaš, a sad si reka da si ih zaradija?! - Jesan, samo su mi u restoranu. - O, ja neman za struju, a ti se baškariš po restoranima? Lipo bogami, lipo.... - Ma ne, nisan ništa trošija po restoranima, samo su mi tamo novci. - Aha, osta ti je novčanik u nekom restoranu di nisi trošija ni ija? A koju si gospu onda tamo radija, a? Ček, ček, jel' ti mene varaš možda, a? Ako je, reci mi odma, nemoj čekat da mala zatrudni! - Ne varan te ženo božja, ko bi to sve financira! Nego mi ovi šta san za njega radija ne može platit. Al' zato je njemu dužan jedan šta ima restoran, pa mi je reka da mogu kod njega ist i pit onoliko koliko mi je on dužan. - O, krasno! Kra-sno!! A to šta ti dica tražu knjige za školu, a ono najmlađe triba pelene, kako ćeš to riješit, a konpenzirano moje?? - A jebate šta si teška danas. Pms? Pa, povešćemo i dicu u restoran! Evo, iz čega maloj triba knjiga, a? - Iz kemije. - Eto, knjiga iz kemije, to siguro vridi jedan dobar bečki odrezak, i to s ponfrijen! A pelene za malog, za koliko kila kupujemo pelene? - Od petnajst do dvajstipet kila. -Eto, pelene od petnajst do dvajstipet kila, to siguro mirita jednoga lipoga zubaca! I mišanu salatu uz to! - Dobro pametnjakoviću, sad moš smislit i kakoš konpenzirat ono šta ti noćas neću dat! A kolko si žvelt u zadnje vrime, za to neš moć ni kavu popit!! - Aj nemoj tako, pa vajda san zavridija za to bar kavu? - Jesi. Kratku!!!!! |
21.10.2009., srijeda
Muzika oplemenjuje. Khm :D
|
|
Kome noć, a kome dan (sa portala)
|
Najmije draže ka se neko od ovih velikih čunjki rastavja oli sastavja, jer automatcki cila nacija zaboravi na one nevažne vijesti o radniciman koji štrajkaju i gladuju, o škverovima koji se prodaju i od mjesečnoj košarici koja veličinom sve manje liči na košaricu a sve više na naprstak koji je moja pokojna baba koristila kad je šivala botune na didove gaće. Jučera me nazvala prijatejica i sva zadihana objavila da nan je gradonačelnik opeta izveja neku pizdariju, ja se pripala da se pocipa sa Marasovićen ili da mu je puka film pa da je onako impulzivan kakvi je Hajduku prominija ime u „Hajduker“. Kad ona meni da Kerum ostavja ženu i da ima jubavnicu. Ajme kako mi je skočija tlak! Šta mene molin vas lipo briga s kin da prostite naš gradonačelnik spava? A još me manje briga s kin dili imovinu. Dok god je ne dili smenon. Nisan direktno zainteresirana stranka u tomen slučaju, a i šta ste svi zinili, ko vama zna s kin se vi kokolajete kad vas niko ne gleda, a? Ja od toj aferi ne mislin ništa reć, jer me ne zanima gradonačelnikov privatni život, nego me zanima kako nan vodi grad. A od tomen isto neću ništa reć jerbo me straj da ne završin u pržun, ijako ovo nije blog. Evo se i radnici Željezare pokušavaju rastavit od onoga vlasnika Poljaka, ali naša država je katolički i vjernički nastrojena pa ne more dopustit da se jedna zajednica tako lako raspadne. Šta spoju hrvacki fond za privatizaciju i Bog, to radnik neka ne razdvaja! Ništa radnicima ne vridi šta imaju dokaze o zlostavljanju i zanemarivanju, brak je brak, sveta institucija, a uostalon sad kad ne radu imat će vrimena za ić češće na mise i za ispovidat se, pa će manje mislit na štrajkove i slične nevirničke akte. Dobro će in doć da malo vidu naše pope, skužajte, svećenike, a za vidit ih moraju doć u crkvu, neće vajda naletit na popa u tvornici di štrajkaju i gladuju. Je da ima nekih šta mislu da bi baš popi tribali prvi doć obać bidne radnike, ali judi moji, da popi idu okolo obilazit sve radnike u Hrvackoj šta su bez posla i bez plaće, ne bi više nijedan osta u crkvi, još bi ih morali uvozit iz Vatikana! U svakon slučaju, ako se radnici i uspiju rastavit od svoga vlasnika, neće imat više šta dilit popola, jerbo je ovi u međuvrimenu bračnu stečevinu proda nekome drugome, a šta je isto ka da naprimjer muški pripiše na novu ženu sve šta je steka sa bivšon. Kako su jubavnice ionako postale treći, nevidjivi član skoro svake bračne zajednice u novija vrimena, tribalo bi ih legalizirat ka i marihuanu u nekin zemjama. Jesu štetne, ali imaju i likovite učinke, pogotovo kad boli glava. Zna se koga. Tako legalizirane, mogle bi i one dilit bračnu stečevinu kod rastave, jer đavla bi ovi bija steka da nije ima logistiku na dva fronta cilo vrime braka. Tu se situacija onda malo konplicira, jer u slučaju kasnije rastave i od jubavnice, u dil opet ima pravo uć i prva žena, jer đavla bi ovi bija uvatija jubavnicu da ga žena nije nako lipo tendila, prala i čistila. U svakon slučaju, narod je uvik govorija da je čoviku boje šta manje imat, jerbo mu se onda lakše i rastavit. Zato se naša država pobrinila da naš radnik nema ništa, pa će mu svaka rastava, i ona od firme i svaka druga, proć bez ikakvih trauma. I bilo bi mu boje da ne pokušava štrajkovima skrenit pažnju sa ovih bidnih bogatih šta se rastavjaju i prolazu kroz sto muka... *************************************** PREDRASUDE Imam problem. Naime, imam jednog prijatelja. On je nedavno napisao roman. Pročitala sam roman i oduševljena sam. To nije problem. Problem je što me taj prijatelj zamolio da održim uvodni govor o romanu na njegovoj promociji u Splitu. E, tu se javljaju u stvari već dva problema. Prvi: Inače nemam problema zabavljati publiku, pogotovo kad je čista zajebancija u pitanju. Međutim, kada ispred više ljudi trebam reći bilo šta o bilo čemu što nije akcijska komedija (hehe), dakle, kada trebam javno govoriti o nečem što me emotivno dotiče, potpuno zablokiram. Počne mi drhtati glas, stisne mi se grlo, zakažem po cijelom tijelu :D Problem drugi: Roman je moj prijatelj napisao za natječaj jednog vjerskog časopisa. Meni, kad samo čujem naziv tog časopisa, dođe slabo. Blago rečeno. Moj prijatelj je inače pravi, pravi pravcati vjernik. Sa druge strane, ja, ne da nisam vjernica, nego sam sigurna da sam u nekoj od prethodnih inkarnacija bila spaljena na lomači kao vještica i nepopravljiva nevjernica. Kažem dakle ja mom prijatelju: Ne mogu ja govoriti o jednom vjerski intoniranom romanu u jednom takvom vjerničkom okruženju. Što bi ti ljudi mislili uopće? Prijatelj će meni na to: Zašto imaš predrasude prema vjernicima, kad ih oni nemaju prema tebi? E, tu sam se malo posramila. Negdje, u nekom dijelu te njegove rečenice on je poprilično u pravu. Ne znam točno u kojem dijelu, samo znam da mi je bilo malo neugodno i da sam sebe prekorila zbog predrasuda. Tim više što su vjernici ti koji trebaju imati predrasude, a ne mi, slobodoumni ateisti, jel'te. Ups. Koja predrasuda o predrasudama. Istovremeno, roman o kojem je riječ, ostavio je na mene popriličan dojam, i sigurna sam da će se vrlo uskoro za njega čuti. Roman koji te natjera i na suze i na smijeh, a također i na promišljanje o životu, ljudima, Bogu, vjeri, ljubavi. Mislim, čak i ako recimo nemam predrasude, ako kažem"baš me briga što su oni vjernici a ja nisam, i baš me briga što je natječaj raspisan od strane časopisa kojeg ne bi otvorila ni da imam umrijeti od gladi za slovima, bilo kakvim", opet imam malu zebnju da bi u tom svom govoru, pogotovo ako se zanesem, a ja se zanesem dok si rek'o keks, dakle, da bih možda eventualno izrekla nešto što bi povrijedilo njihova uvjerenja i osjećaje. Pa se onda tako izblamiram pred svekolikom publikom. Ne mogu ja to. nda, ne mogu, a moja taština (majkujoj) polaskana njegovom molbom da održim taj govor vrišti u meni šud aj sej or šud aj nou? |
20.10.2009., utorak
Kada udariš dijete
|
Kada udariš dijete, udaraš sebe jer su te udarali I kada ne čuješ plač, ne čuješ sebe jer te nisu slušali Kada zagrliš dijete, grliš dijete u sebi koje grli bezuvjetno čak i one od kojih je bilo udarano.... |
17.10.2009., subota
Kako uvatit muškoga u Kerumovom dućanu
|
Sićate se onoga moga starog bloga "Smijeh je tražila"? E, bila san ga izbrisala, ali san uspila nać neke spašene tekstove, a ovi me načisto razgalija... Niki dan je bija mali okrugli žemski stol na temu Kako uvatit poštenoga muškoga stvora za sporadična životna druženja, i draženja. Za stolon su zasidale tri najperspektivnije udavače bloga u 'rvata, tojest ja, Crvenkapa i Danica Cvorović. Dobro, bija je i jedan muški, koji je, tija ne tija, mora slušat sve šta smo tom prilikom nabrojale na račun muškoga roda. Čula san da se nakon te večeri zaredija i otiša živit ka pustinjak na Velebit. Nakon šta smo prvo izgadile cili muški rod, od stoljeća sedmog pa naovamo, sitile in se matera i svih ostalih nedostataka i hendikepa, i nakon šta smo zaključile da su svi odreda sebični gadovi, bacile smo se na razmatranje taktike kako uvatit takvog jednog sebičnog gada. Prvo smo došle do zaključka da ne valja muškoga namjerno vatat, jer čim je namjerno nije slučajno, a ako nije slučajno, onda nije sudbina. A kako ćeš se zajubit ako nije sudbinski? Kad smo se oko toga složile, krenile smo u planiranje slučajnih i sudbinskih susreta sa sebičnim muškin dakle gadovima. Ženstvene kakve jesmo, satrale smo bocu ipo vina ali rješenju ni traga. Sve slučajnosti koje smo isplanirale, činile su nan se prozirnim namištanjem, a to nan je povremeno potvrdija i oni bidni muški šta nas je sluša sav pripadnut. Vajda smo izgledale ka da bi mogle bacit kakvu žensku kletvu na njega ako samo zucne majci. Nije da ga nismo ukjučile u raspravu. Svako malo bi sve tri sa urokljivin pogledon zvirnile u njega i rekle: - Jel' tako? On je zna da smi reć samo JE. Tad smo svatile kako se sa muškima ipak more lipo i judski diskutirat, samo kad in se objasnu osnovna pravila komunikacije. I ko zna doklen bi mi tako mućkale i mozgale da, naravno, meni, nije palo na pamet jedino moguće rješenje. - Znan! Znan! Kerum!! Njih dvi, zajedno sa onin muškin, blenile u mene. - Kaki te sad božji Kerum spopa ćerce??- pita me Danica sa uzdignuton obrvon. - To joj je od vina - trezveno dometne Crvenkapa, dok su joj okolo glave letale vinske mušice. Nisan in ništa odgovorila, pustila san da naraste dramatičnost trenutka, a onda objasnin: - E, vako lipe moje. Jel' sve mi idemo u spizu? Idemo. I scenarij je sljedeći: Dođeš reknemo u Keruma, kupiš naprimjer kilo jabuka, sapleteš se, jabuke ti poispadaju iz škartoca, ti se sagneš da ćeš ih pokupit, kadli uto naiđe ON, prigne se da će ti pomoć, i kupite vi tako jabuke kupite, a one letaju li letaju po dućanu, jedna vamo, druga tamo, jedna livo, druga desno, jedna... - Alo, aloooo, jebenti jabuke, oš reć više?!? - dreknu njih dvi u isti glas, a oni bidni naš muškić se utira u stolicu i obamra. Ja uvik popizdin kad mi neko vako grubo prikine naraciju. Al' odlučin in reć, ijako su nezahvalne koze bez ikakvog smisla za književnost i dramske zaplete. - E, i ondak daklem kupite tako jabuke i u jednomen momentu istovrimeno podignete glavu jel', a ono van se oči ukrstu i pogledi zaskoču, i onda počnu ono svirat violine kojih za tu priliku Kerum baš ima na skladištu i ono svi kupci u dućanu ostanu incukani od lipote i svi vas nako lipo gledaju ono sa odobravanjen i vi se onda pojubite a svi u Keruma počnu pljeskat , uto naiđe i sam Kerum glavon i frizuron i pokloni van ključove od svoga najnovijoga auta i vi ga uzmete za kuma i.... Nisan uspila završit, taman kad je triba doć najlipšiji i najromantičniji dil sudbonosnog susreta, i Crvenkapa i Danica i oni muškić zavrnu očima prema stropu, i dreknu na mene da san obična redikulica i da mi je prijedlog skroz bezvezan i glup i da više začepin i da di se gasin. Neka. Jedva in čekan vidit jubomorne face kad in jednog dana onako ležerno manen rukom iz najnovijega sportckog tipa auta zavaljena u sidište kraj čovika svog života, grickajući najfriškije jabuke iz Kerumovog dućana....neće dobit đir, ja in kažen. E. |
16.10.2009., petak
Da su mi ove godine...
|
U šesnaestoj ja sam često plesala plesala i plesala kao neka šašava kraljica voljela sam bez predumišljaja voljela nasumično voljela lagano pratila tok rijeke slobodno prepuštala se obijesno. U šesnaestoj nisam se bojala kiše mislila lokve služe da po njima šljapkamo a usne služe ne da se žalimo nego da ljubimo, ljubimo, ljubimo U šesnaestoj nisam gledala Dnevnik nisam imala svoj uzor za živjeti moj život nije mi trebao nikakav mudar lik. U šesnaestoj nisam se bojala voljeti a niti umrijeti mislila sam samo zbog mene vrti se ludi planet eh, da su mi ove godine i ona pamet.... |
15.10.2009., četvrtak
Miris murtile i koromača
|
...opet nosi bura marča doli po poju... 'benti, zašto ove pisme nema na jutjubu?? nego...sinoć sam ćakulala sa dobrom prijatejicom, tema nam je bila...problemi, problemi, problemi. U zadnje vrime mi se čini ka da smo svi samo sazdani od frke i tjeskobe. Jučer smo pričali o njenim problemima, a na prethodnoj kavi o mojim. Pa tako naizmjenično. Ponekad, da sebi olakšam, pokušavam život zamislit kao neku virtualnu igricu, ono, kad pobijediš sve neprijatelje i savladaš sve prepreke na jednom nivou, možeš preći na slijedeći nivo. Di te onda čekaju sve zahtjevniji problemi i sve ljući neprijatelji. Drugim riječima, što si bolji, sve teže izazove ti postavljaju. Kad tako zamišljam život, čak se počne činiti i zabavnim. Sad sam se sitila jedne teme na forumu.hr od prije dvi, tri godine. Pitanje u temi je bilo: VAŠE ZADNJE RIJEČI PRED SMRT? Između brojnih maštovitih odgovora, u sjećanju mi je ostao odgovor jednog mog znanca, inače, čovika sa najgenijalnijim nickom ikad smišljenim, "a unda" : "Molim vas šifru za slijedeći nivo."  |
14.10.2009., srijeda
Ko ne izroni, magarac
|
Život zna tako udarati čovjeka život zna biti tako tako Ali ja plivam uporno plivam makar putem izgubih najveći dio ideala o ljepoti i dobroti O obitelji državi i crkvi Kad život položi sve karte na stol shvatiš ono što ti nitko nije rekao u vrtiću Ono čemu te nitko nije učio u školi A to je Da igraš partiju sa kurvinim sinom prevarantskim Pa se upitam o smislu Pitam se o smislu ali plivam uporno dalje, sad već iz navike da plivam Iz navike da pružam otpor Prebrojavajući u sebi sve što izgubih putem Plivam Dok me kurvin sin potapa Zagrcnem se svako malo ali izronim Plivam A on se pita što li me još drži na površini Pitam se i ja A onda shvatim Shvatim što me drži Ja vidim kopno Tamo sjede ljudi Sjede sa fildžanom viška Ako ko dopliva, jebiga. |
13.10.2009., utorak
Aj zagrli palmu, ako smiš
|
"kad svu onu ljepotu Splita umije kiša i kad zablista na suncu dotjeran i mirišljav kao kakav mediteranski šminker, za trenutak se, pretpostavljam, učini da je svejedno da l' pored peći drijema crna ili bijela mačka, je li stol u gradonačelnikovom uredu načinjen od hrastovine ili bukovine, da l' je brač otok ili žičani instrument i slične dileme ... jesam li u pravu?" Eh, Starosjedioče, čak i kad samo komentiraš, stvaraš poeziju.... Čitajući komentare, često se baš onako lipo razveselim. I raznježite me, i nasmijete, a, moram priznati, često baš u komentarima nađem inspiraciju za novi tekst. Baš kao sad. Šo se tiče mojih postova o Splitu di onako zaneseno i zaljubljeno opjevavam njegovu lipotu, nekako mi je toplo oko srca kad vidin da neki komentatori razume i dijele moju opčinjenost. To je ugodna promjena u odnosu na ljude koji mi govore da sam ćaknuti romantik i da vidim lipotu i tamo di je nema.  Dakle, s obziron da očito ima još onih koji ka i ja misle da je Split apsolutno najlipši grad na svitu, moram vam priznat jednu stvar: Najlipše i najstrastvenije hvalospjeve Splitu koje sam ikad čula, izrekao je jedan fetivi - purger! Mislim, čovik je pravi pravcati purger, purger unazad 10 kolina, purger dušom i tilom. Inače smo prijateji, bez obzira šta navija za Dinamo i svaki put kad dođe liti u Split, napravimo zajedno đir po gradu tijekom kojega on tako zaneseno hvali Split da mu čak i ja počnem govorit "Dobro, dobro, nemoj pretjerivat!"  Ipak, najupečatljiviji od svih naših dijaloga odvija se prije otprilike 2 godine kad smo šetali iz pravca Zvončaca prema rivi, a ono puca pogled na cili grad i zvonik svetog Duje i bonaca i svašta nešto. - znaš kaj? - e? - ovaj grad je ono...jebote...da ti stane dah! - je. - i znaš kaj još? - e? - fakat je jebote najljepši na svijetu! - bome je. - jesi li ti svjesna kaj imaš? jesi li svjesna gdje živiš? - bome jesan. - a jesi li ti svjesna da ima ljudi na svijetu koji nisu NIKADA bili u Splitu! - nemoj me zajebavat? - da, fakat! I zamisli TU sudbinu! Na što im život uopće sliči jebote?? E, tu sam se uvatila davit od smija, mislim, je li to jedan totalno nesvakidašnji purger? I svaki put kad je on u Zagrebu, pa se čujemo na telefon, on vako: - Kak si? - dobro. - kakvo je vrijeme dole? - puše bura. - blaaago ti se, puše bura a ti u Splitu! ili - Bok, što se radi? - a muči, ne pitaj, ubi me južina... - blaaaago ti se, puše jugo, a ti u Splitu!  Kroz njegove oči ja Split vidim još dva puta lipšije nego inače, mada se ne može reći da nisam ja isto otkačila na Zagreb, a moje oduševljenje je išlo tako daleko da sam u jednom momentu počela grlit stabla po ulici. Ne znan šta me bilo spopalo, jednostavno, najedanput sam osjetila jaki poriv da zagrlim stablo. Jedno, pa drugo, pa treće...to se pročulo, pa me posli ekipa zafrkavala da san čudakinja, ali ja sam nedavno čula od jednog bioenergetičara da je to nešto sasvim normalno, jer da stabla imaju takvu energiju i da doslovno ZOVU da ih zagrliš. Također mi je reka da ima na svijetu ljudi koji planski grle stabla, jer stabla iscjeljuju i revitaliziraju svojom energijom, pa ti ljudi upražnjavaju to grljenje kao dio svakodnevne brige o svom zdravlju.  To kad san ja dakle grlila stabla po Zagrebu jest imalo određenog odjeka, i sprdali se neki prijateji samnom, a oni moj prijatej se bija pravija da nije smenom, ali, bila sam malo perverzna i pokušala zamislit da istu stvar pokušan napravit u Splitu. Ono, dođen na rivu i zagrlin palmu. Bila bi automatski proglašena kraljicom svih redikula ne u Splitu, nego na svitu. Ma, nije da bi me to puno opteretilo. Odavno san zakjučila da su redikuli jedini judi koji stvarno guštaju život. Mi ostali im se naglas rugamo ili čudimo, a u sebi, često.... zavidimo. Koliko puta smo samo poželili napravit nešto a nismo? Ne mislim sad na let na Mjesec, zapošljavanje bez veze i poznanstva i slične nemoguće misije. Mislim na one neke male stvari koje smo poželili a nismo se usudili. A?  |
11.10.2009., nedjelja
Niko normalan ne radi nedijom
|
Znači, danas mi je bijo radni dan. Nisan se nešto umorila, ali san zato pokisla. Prije nego šta san išla radit, bila san malo bezveznog raspoloženja. Ali nakon šta san pokisla, najedanput san postala euforična. Šta ti je VODA, a?  Ne znan zašto se većina judi tako panično drži kišobrana. Mene baš nekako razgali kad pokisnen. Pa kad ono izgledan ka mala voćka poslin kiše. Dobro, možda ne baš ka mala voćka, više recimo ka bezrazložno veseli, oronuli baobab, al' svejedno. Jestel' primjetili kako zvukovi automobila lipše zvuče kad je kiša? Ka da gume propivaju, onako, meko, jesenski. Isto ka šta liti te iste gume cvrče po asfaltu, tako u jesen klize i šušte. A semafori dobiju oni sfumato efekt. Sve se razlije.  Jučer san išla na kavu sa prijatejem kojeg nisan vidila 20 godina, otiša je u Amerike. Sidili smo na Pjaci i on je reka da mu se Split čini lipšiji nego zadnji put kad je bija. Ja san onda počela govorit o svemu šta nije lipše u našem gradu u zadnje vrime. On je klima zamišjeno glavon.  kako ovi čovik lipo piva.... Pa smo onda zajedno počeli nabrajat šta sve ne valja u Splitu. Potom smo postigli konsenzus okolo toga da je Split..... najlipši grad na svitu. Triba se veselit kiši. Ionako smo tu samo jedan vikend.... |
08.10.2009., četvrtak
Đir
|
najboje mi je lipo sist na oni kamen uz more i mislit da ne more bit gore i kad se ćutin sama na svitu najboje mi je napravit đir po Splitu po kantunima od grada sretat sebe veseliju i lipšu slušat ponistre i škure šta nekin starin ritmom dišu neće mi niko ni virovat da u mome điru sritnen Tomu di još uvik traži Marčelinu duše potopjene napola u moru a napola u vinu.       |
05.10.2009., ponedjeljak
Svjetski dan učitelja
|
Došlo mi je da napišem „učitelja“ velikim slovom. Ima tu na blogu moj Šjor profešur kojega ja ponekad pitam za lektorski savjet jer mi se dogodi da jednostavno ne znam kako se ispravno piše neka riječ. To mi se događa otkada je uveden novi hrvatski jezik, sve ono što sam znala i nisam znala prije, sada se spojilo sa onim što znam i ne znam sada, i ponekad u glavi stvaram najnevjerojatnije složenice koje nemaju veze sa pravopisom, a ni sa mozgom. Moj poriv da „učitelj“ napišem velikim slovom međutim ne proizlazi iz moje zbunjenosti ili neznanja, nego zato što u glavi, dok ovo pišem, imam sliku dva učitelja moga sina, koji su mu bili razrednici. O onome razredniku iz osnovne škole sam već jednom bila pisala, pa ću zato ovaj post posvetiti razredniku iz srednje škole. U prvom razredu moj sin je bio jedan od najboljih učenika u školi. Kad sam dolazila na informacije, razrednik bi ga nahvalio, ja bi to ponosno odslušala, i sve je bilo pjesma. Međutim, u drugom razredu srednje, moj sin se naglavačke sa trona jednog od najboljih sunovratio ravno u grupu "najgorih", po vladanju, i po znanju. Odjednom više u školu nisam odlazila ponosno nego sa osjećajem tjeskobe i neke vrste srama. Sina nisam osuđivala, jer sam jako dobro znala uzroke takve drastične transformacije, a pošto baš nemam namjeru skinuti se do kraja, dovoljno će biti da vam napomenem da je obiteljska situacija u tom momentu bila poprilično traumatična. Moj sin je bio nesretan. Kao osvetu odraslima koji mu bez pitanja potresaju život, odlučio je udariti tamo gdje zna da su roditelji najslabiji. Na njihov roditeljski ego. Mlad, ali dovoljno promućuran, shvatio je da se roditeljski ego najčešće "isfurava" kroz školske uspjehe njihove djece. Razrednik me u to vrijeme često pozivao na razgovor. Jednom je na zajednički sastanak pozvao i mog sina. Sjećam se sa kakvim je prkosnim pogledom malac tada ušao u prostoriju gdje sam se nalazila sa razrednikom. U očima mu je svjetlucala čvrsta odluka o tome da ga nikakva kritika neće dotaknuti, da će biti nehajan, lagano prezrivog držanja, bešćutan i bahat. Suprotno njegovim očekivanjima, razrednik ne samo da ga nije kritizirao, nego je cijeli njegov govor upućen malom buntovniku bio jednostavna, iskrena, topla hvala jednom mladom biću. Pričao mu je koliko mu je stalo do njega. Pričao mu je kako vjeruje u njega. Kako zna da ga nešto muči, i da mu je teško jer mu ne može pomoći, ali, ako želi, neka mu ispriča, on će ga saslušati i dati mu podršku i savjet. Moj sin, do prije nekoliko trenutaka spreman na okršaj i hladni prezir, zbunjeno je spuštao pogled prema podu, vidno iznenađen i potresen razrednikovim riječima hvale i razumijevanja. Svašta je ta mlada glava očekivala, ali ovakve riječi sigurno nije. A nisam ni ja. Kad je moj sin otišao, razrednik mi je počeo pričati. Kako mu je teško zbog mog sina. Kako je to jedan dobar momak. Kako on sam već godinama gleda tu djecu koja, šibana što obiteljskim, što društvenim problemima dignu ruke od vlastitih života i budućnosti i prepuste se neuspjehu. Pričao mi je također kako je umoran. Od premale plaće. Od kolega koji u djeci ne vide osobe i individue nego brojke. Dosadne, naporne, bubuljičave brojke. Kako on sam više ne uspijeva balansirati između zahtjeva struke, frustriranih kolega, agresivne djece i mušićavih roditelja nespremnih na ikakvu pozitivnu suradnju. Kako ga je sram ponekad kada vidi u što se pretvara njegova profesija. Sram ga je zbog kolega koji su, da bi se lakše nosili sa svom kompleksnošću poslijeratnih, razuzdanih novih generacija, navukli oklope nedodirljivosti i bezosjećajnosti. Sram ga je zbog ministara. Sram ga je i zbog učenika koji se ne libe sve češće i fizički nasrnuti na profesore. Sram ga je zbog roditelja koji u sve manjem broju dolaze na roditeljske sastanke, ali zato, kad dođu, imaju apriori agresivan i optužujući stav prema učiteljima. Nisam tada uspjela naći prave riječi. U stvari, lažem. Riječi su se oblikovale u mojoj duši, ali mi je nekako bilo neugodno izreći ih. Pa koristim ovaj dan i ovaj blog da napokon tom divnom čovjeku kažem što onda nisam. Profesore, nemojte odustati. Ovo nije između Vas i ministara. Ovo nije između Vas i roditelja. Ovo je između Vas i djece. Nemojte ih prestati učiti ljudskosti. Čak i ako Vam se čini da vas ne vide, ne čuju, ne poštuju. Ja sam jednom bila u koži te djece. Bila sam i ja među najboljima i među najgorima. Iz obje situacije pamtim samo jedno: Tople riječi nekih dobrih ljudi koji nisu odustali od mene, niti od ideala sa kojima su krenuli tegobnim i posebnim učiteljskim putem. Nemojte odustati, na svijetu je i previše cinika i prljavštine. Neka naša djeca, kakva god bila, imaju bar nekoga tko će ih čuti. Čak i onda, kada se čini da ne čuju i ne vide više ništa. Oni Vas trebaju. Moj sin je sada opet "onaj stari". Ja, ako hoću biti iskrena, moram priznati da u određenom trenutku nisam bila dovoljno dobar roditelj. I znam da je mog sina dobrim dijelom spasilo to što ste Vi baš u svakom trenutku bili pravi...Učitelj. |
04.10.2009., nedjelja
Revolucionarke
|
Šetamo tako Danica Čvorović i ja danas uz more, i namisto da ka sve normalne žene fačkamo okolo mlade momčiće i tuđe muževe, nas dvi upale u žestoku raspravu o politiki. A šta'š, lajave obadvi, koliko smo energije potrošile u prepucavanje, mogle smo pošteno isfregat kuću i popeglat dvi mašine robe. Narafski, počelo je sa pričon o Kerumu, a zatim prišlo na "vlaje" i "Splićane", a završilo na priči o revoluciji. Jerbo kaže Danica, krivo si shvatila, ja ne branim Keruma, nego pokušavan judima pokazat da nam po medijima bacaju brumu da se prepucavamo pričama o Srbima i Hrvatima, o vlajima i Splićanima, o ustašama i partizanima, tako da nas mogu elegantno i neprimjetno opet pokrast. Dok se mi zabavljamo sa pričom o tome je li Kerum vlaj ili nije, oni lipo činu svoj posal i smiju nam se! Kažen ja: - pa znamo mi svi šta oni i zašto radu, i ne razumin šta si se ti užgala toliko? Ka da si nas prosvitlila? - e, pa kad svi znamo šta nam radu, zašto šutimo?!? Triba izać na ulice, razbit štagod!! - ok, oš ti izać prva? - ja bi, al' neman s kim!! - e, tu smo. Tako i ja, i svi ostali misle "Ja bi, al' neman s kim!" Al' aj ti brale kreni prva! A nećeš, znaš zašto? Iz istog razloga iz kojeg neću ni ja, a taj je da čuvamo svoje guzice! Neš ti revolucionara koji čeka da se skupi masa na ulici, pa onda on diskretno uleti. Revolucionar je onaj šta krene prvi, i taj riskira sve, spreman je platit svaku cijenu. Obitelj, posal, sve. Jesil' ti spremna platit cijenu? Nisi. Jesan li ja spremna? Nisan. I šta onda pizdimo? Kome solimo pamet? - jebise. - iz tvojih usta, u božje uši. |
03.10.2009., subota
ja ću..ne znan di ću
|
|
02.10.2009., petak
Međunarodni Dan nenasilja- 02. listopad, rođendan Mahatme Gandhija
|
Za svoj cilj ja sam spreman da umrem, ali ni za kakav cilj, moj prijatelju, nisam spreman da ubijem.(Mahatma Gandi) Čitanje ove rečenice, u današnja vremena, kada ljudski život vrijedi manje od nogometne lopte, ostavlja gorak okus u ustima. U Beogradu je ubijen jedan mladi čovjek, Francuz. Zvao se Brice Taton.Razlog za njegovo ubojstvo je ..razloga za njegovo ubojstvo nema. Nedugo prije ovog stravičnog čina u Beogradu, u Hrvatskoj su navijači „Hajduka“ i „Dinama“ također nasrnuli jedni na druge. Po tko zna koji put, a radile su i palice. To što nitko nije smrtno stradao, valjda je stvar čiste sreće i slučajnosti. Nitko normalan, koliko god pojam „normalnosti“ bio relativan, dakle, ne može prihvatiti pomisao da je jedan čovjek spreman ubiti drugoga samo zato što taj drugi recimo navija za nogometnu ekipu svoje vlastite zemlje. Ta pomisao je isto toliko apsurdna koliko i pomisao da je jedan čovjek spreman ubiti drugog zbog drugačije vjere, nacije, ili boje kože. Ipak, takve stvari se događaju. Rat je prošao, ali nije završio, rat ludila protiv razuma, rat dobra i zla, a sve bez sretnih filmskih završetaka. Da je život film, onome mladom Francuzu u Beogradu bi u pomoć bio priskočio neki Superman, ili bi u nekom, najkritičnijem momentu , netko rekao neku značajnu rečenicu koja bi izazvala nagli obrat smrtno opasne situacije u svoju potpunu suprotnost. U tom nekom filmu bi u zadnoj sceni grupa navijača iz Beograda i jedan mladi navijač iz Francuske sjedili zajedno za stolom u nekom od kafića na Adi Ciganliji, pjevali i smijali se, a na cd-playeru bi se naizmjenično vrtile srpske i francuske navijačke pjesme. Zamaštala sam, znam, pretvorila sve u neku od bajki koje gledamo u vrijeme Božića. Pa kad me već krenulo maštanje, evo da zamislim svijet u kojem svaki čovjek poštuje , duboko i iskreno, svaki život. Život drugog čovjeka, životinje i biljke. Poštovanje je ključna riječ. Ali kada tu riječ utipkam u tražilicu životnoga Googlea, dobijem obavijest da nema pronađenih rezultata za traženi pojam. Poštovanje u obitelji, nema rezultata. Velika većina odraslih ljudi još uvijek misli da je korisno i nadasve pedagoški opravdano udariti dijete. Ne poštujemo dijete, jer je različito od nas. I, nisu to neke bezazlene razlike, da se razumijemo. Djeca su, kao prvo, očevidno i drsko manja od nas, a da ne kažem da su neka od njih i po više od 20g mlađa! Najgore od svega, rode se potpuno različitih navika od nas, ukratko, djeca su hodajuća provokacija, i treba to u startu zatrti, jer ako na vrijeme nešto ne poduzmemo, moglo bi se dogoditi da izrastu u potpuno samostalne, zdrave osobe koje razmišljaju svojom glavom! E pa, nećete majci! Što je dijete različitije, to ćemo upornije i strastvenije pokušavati učiniti ga sličnim nama samima. Ako pruži otpor, dobit će par tradicionalnih, odgojnih. Neće ono nama tu biti različito. Poštovanje u ljubavi, nema rezultata. Velika većina nas misli da može i smije posjedovati drugog čovjeka, pa ako u tu svrhu treba upotrijebiti i malo ucjene, zlostavljanja i maltretiranja, što sad, cilj opravdava sredstvo. Ljutimo se na partnere jer su različiti od nas. Ne shvaćaju bogamu da ih ne možemo voljeti ako se ne pretvore u nešto što mi očekujemo od njih. Hoćeš da te volim, kažeš? E pa, izvoli više ne biti TI. Nećeš se ti tu meni razlikovati od mene! Kako uostalom mogu voljeti nešto što nije JA?? Hellou?? Poštovanje u školi, nema rezultata. Školski program je napravljen za djecu koja su ista, a ne za problematične pojedince koji su različiti. Svatko tko ne hvata korak, dakle, tko ne uspijeva savladavati zadani školski program na način i onim tempom kojim je to određeno, biva kažnjen i označen kao problematičan učenik, lošeg vladanjai još lošijeg znanja. A tako i treba, nećeš se ti tu nama u školi razlikovati, jel' jasno? To onda poprimi razmjere, pa ćeš nam još jednog dana postati i trezveni djelatnik koji će misliti svojom glavom i ponašati se kao da trebamo poštivati njegova radnička prava. E pa, nećeš majci! Poštovanje u religiji, nema rezultata. Tu je situacija najapsurdnija, toliko apsurdna da čovjek od nemoći svako malo pogledava put neba vapeći:“O, Bože“. Tako vape oni koji misle da je Bog jedan, kao što poučava većina svjetskih religija. I tu su svi suglasni. Do problema, međutim, dolazi kada treba i na Boga nalijepiti etiketu „Made in...“. Najvažnije pitanje nije dakle da li Boga uopće ima, to je sporedno. Naime, čak i ako ga nema, mora mu se znati porijeklo i pripadnost, mora se znati molit ću lijepo gdje točno najviše ne postoji! Nek' se dotični lijepo izjasni jel' naš il' njihov, pa onda neka ga slobodno nema il' ima, po volji mu. Ono što ljudoliki vjernici žele istražiti jest čiji je taj Bog, kome pripada, drugim riječima, čija je religija jedina ispravna na svijetu. Kad im kažete da samim tim što je Bog jedan, ne može pripadati samo jednom narodu, kulturi i religiji, vjernici (ne svi, naravno, neki od njih), vas pogledaju zgranuto kao da niste upravo izrekli temeljnu postavku njihove vlastite vjere. O da, Bog je jedan, ako se usaglasite sa njima da je taj jedan njihov, da je njihova vjera jedina ispravna, a povijest je pokazala da se u ime te ispravnosti ubilo više ljudi nego u ime bilo kojeg crnog đavla. Imate lijepo vjerovati u onog jednog jedinog, njihovog Boga, ili niste vrijedni njihovog poštovanja. Pa nije valjda Bog zamislio da ljudi budu različiti! U vjeri ima svi da budemo isti, il' ima da nas, u stvari, vas, nema! Poštovanje. To je ona riječ koju vam tražilica u mreži Života neće pronaći. Nema rezultata. Zato je onaj dan jedan mladi Francuz morao umrijeti usred Beograda. Znam, umorni ste više od takvih vijesti. Znam i da vam je iskreno žao, ali znam i to da nemoćno sliježete ramenima. Imate pravo, niste mogli biti tamo kada je Brice Taton pretučen. Niste ga mogli zaštititi, jer niste Superman, a život nije film. Međutim, postoji još nešto što je rekao Mahatma, a što zvuči smislenije i optimističnije od ičega što nam ijedna religija ovoga svijeta može dati za utjehu. Kao ljudskim bićima, naša veličina ne leži toliko u mogućnosti da promijenimo svijet - jer to je mit atomskog doba- već u mogućnosti da promijenimo sebe  |
Nit' se javlja, nit' dolazi, aman, aman
|
Jučer je Crvenkapa bila tužna, zbog nesritne jubavi, naravno, briga nju za svjetcke probleme. Sidile smo u centru grada i pile pivušu, a onda je doša jedan tip i počeja pivat isprid svih gostiju kafića, na sav glas. Crvenkapa je počela pivat s njim, a kad je on pokupija novce za svoj show, i kad san pomislila da je pizdarijama kraj, Crvenkapa je nastavila pivat sama, i to sevdalinke i svakojake bosanske tužne jubavne pisme. Zgrabila je svoju čašu piva, i počela: siinoooć kaaad seee vraaaaćaaah iz topla amamama, proooođoooh pokraj baašćeee staaaroga imaammaaaaaa Ja je gledan, i mislin se, aj nek otpiva tu jednu, bit će joj lakše, izdržat ću, međutin, odma poslin te pisme krene ona sa drugom: paa gaaa nemaaa tri godineee tri godineee amaan, aamaaaan nit se javljaaa niti dolaziiiiiiii Vidin ja da to poprima razmjere, i mislin se šta ću, neugodno mi, sidimo isprid elitnog splickog intelektualnog kafića a ona dere po sevdalinkama, nastavi li pivat nikad se više nećemo udat ni jedna ni druga Pismu su doduše prihvatili i oni sa susjednih stolova tristaaa dajeeem ušutkajtee jeeee a onda skužin da se ježin po cilome tilu naime, piva Crvenkapa skroz ozbijno, piva baš onako iz duše a duša tužna a sevdalinku nemoš dobro ni pivat ako nisi tužan pivala je ka da je ona izmislila sevdalinke pa san počela pivat s njom, na brzinu prizvavši u pamet sve vlastite tuge, i tako smo pivale i pile pivo onda smo se pogledale - Nema do Bosne, kad je čovik tužan, a? - Nema, jube. potom je tribalo ić doma a Crvenkapa nije mogla nać auto zaboravila di je parkirala sinoć kad se vraćaaaah iz topla kafićaaa prođoh pokraaj parkingaaa nema moga autićaaaaaaa ja joj naaazvaaah bogaigospuuu al mojega mi svetog duujeee neećee ni da čujeee lijeepaaa crvenkaapaaa saamoo me je jednoom pogledala mrkooo nit ne haje blesaa što za prijevozoom crkooooo |