marchelina
21.10.2009., srijeda
Kome noć, a kome dan (sa portala)
|
Najmije draže ka se neko od ovih velikih čunjki rastavja oli sastavja, jer automatcki cila nacija zaboravi na one nevažne vijesti o radniciman koji štrajkaju i gladuju, o škverovima koji se prodaju i od mjesečnoj košarici koja veličinom sve manje liči na košaricu a sve više na naprstak koji je moja pokojna baba koristila kad je šivala botune na didove gaće. Jučera me nazvala prijatejica i sva zadihana objavila da nan je gradonačelnik opeta izveja neku pizdariju, ja se pripala da se pocipa sa Marasovićen ili da mu je puka film pa da je onako impulzivan kakvi je Hajduku prominija ime u „Hajduker“. Kad ona meni da Kerum ostavja ženu i da ima jubavnicu. Ajme kako mi je skočija tlak! Šta mene molin vas lipo briga s kin da prostite naš gradonačelnik spava? A još me manje briga s kin dili imovinu. Dok god je ne dili smenon. Nisan direktno zainteresirana stranka u tomen slučaju, a i šta ste svi zinili, ko vama zna s kin se vi kokolajete kad vas niko ne gleda, a? Ja od toj aferi ne mislin ništa reć, jer me ne zanima gradonačelnikov privatni život, nego me zanima kako nan vodi grad. A od tomen isto neću ništa reć jerbo me straj da ne završin u pržun, ijako ovo nije blog. Evo se i radnici Željezare pokušavaju rastavit od onoga vlasnika Poljaka, ali naša država je katolički i vjernički nastrojena pa ne more dopustit da se jedna zajednica tako lako raspadne. Šta spoju hrvacki fond za privatizaciju i Bog, to radnik neka ne razdvaja! Ništa radnicima ne vridi šta imaju dokaze o zlostavljanju i zanemarivanju, brak je brak, sveta institucija, a uostalon sad kad ne radu imat će vrimena za ić češće na mise i za ispovidat se, pa će manje mislit na štrajkove i slične nevirničke akte. Dobro će in doć da malo vidu naše pope, skužajte, svećenike, a za vidit ih moraju doć u crkvu, neće vajda naletit na popa u tvornici di štrajkaju i gladuju. Je da ima nekih šta mislu da bi baš popi tribali prvi doć obać bidne radnike, ali judi moji, da popi idu okolo obilazit sve radnike u Hrvackoj šta su bez posla i bez plaće, ne bi više nijedan osta u crkvi, još bi ih morali uvozit iz Vatikana! U svakon slučaju, ako se radnici i uspiju rastavit od svoga vlasnika, neće imat više šta dilit popola, jerbo je ovi u međuvrimenu bračnu stečevinu proda nekome drugome, a šta je isto ka da naprimjer muški pripiše na novu ženu sve šta je steka sa bivšon. Kako su jubavnice ionako postale treći, nevidjivi član skoro svake bračne zajednice u novija vrimena, tribalo bi ih legalizirat ka i marihuanu u nekin zemjama. Jesu štetne, ali imaju i likovite učinke, pogotovo kad boli glava. Zna se koga. Tako legalizirane, mogle bi i one dilit bračnu stečevinu kod rastave, jer đavla bi ovi bija steka da nije ima logistiku na dva fronta cilo vrime braka. Tu se situacija onda malo konplicira, jer u slučaju kasnije rastave i od jubavnice, u dil opet ima pravo uć i prva žena, jer đavla bi ovi bija uvatija jubavnicu da ga žena nije nako lipo tendila, prala i čistila. U svakon slučaju, narod je uvik govorija da je čoviku boje šta manje imat, jerbo mu se onda lakše i rastavit. Zato se naša država pobrinila da naš radnik nema ništa, pa će mu svaka rastava, i ona od firme i svaka druga, proć bez ikakvih trauma. I bilo bi mu boje da ne pokušava štrajkovima skrenit pažnju sa ovih bidnih bogatih šta se rastavjaju i prolazu kroz sto muka... *************************************** PREDRASUDE Imam problem. Naime, imam jednog prijatelja. On je nedavno napisao roman. Pročitala sam roman i oduševljena sam. To nije problem. Problem je što me taj prijatelj zamolio da održim uvodni govor o romanu na njegovoj promociji u Splitu. E, tu se javljaju u stvari već dva problema. Prvi: Inače nemam problema zabavljati publiku, pogotovo kad je čista zajebancija u pitanju. Međutim, kada ispred više ljudi trebam reći bilo šta o bilo čemu što nije akcijska komedija (hehe), dakle, kada trebam javno govoriti o nečem što me emotivno dotiče, potpuno zablokiram. Počne mi drhtati glas, stisne mi se grlo, zakažem po cijelom tijelu :D Problem drugi: Roman je moj prijatelj napisao za natječaj jednog vjerskog časopisa. Meni, kad samo čujem naziv tog časopisa, dođe slabo. Blago rečeno. Moj prijatelj je inače pravi, pravi pravcati vjernik. Sa druge strane, ja, ne da nisam vjernica, nego sam sigurna da sam u nekoj od prethodnih inkarnacija bila spaljena na lomači kao vještica i nepopravljiva nevjernica. Kažem dakle ja mom prijatelju: Ne mogu ja govoriti o jednom vjerski intoniranom romanu u jednom takvom vjerničkom okruženju. Što bi ti ljudi mislili uopće? Prijatelj će meni na to: Zašto imaš predrasude prema vjernicima, kad ih oni nemaju prema tebi? E, tu sam se malo posramila. Negdje, u nekom dijelu te njegove rečenice on je poprilično u pravu. Ne znam točno u kojem dijelu, samo znam da mi je bilo malo neugodno i da sam sebe prekorila zbog predrasuda. Tim više što su vjernici ti koji trebaju imati predrasude, a ne mi, slobodoumni ateisti, jel'te. Ups. Koja predrasuda o predrasudama. Istovremeno, roman o kojem je riječ, ostavio je na mene popriličan dojam, i sigurna sam da će se vrlo uskoro za njega čuti. Roman koji te natjera i na suze i na smijeh, a također i na promišljanje o životu, ljudima, Bogu, vjeri, ljubavi. Mislim, čak i ako recimo nemam predrasude, ako kažem"baš me briga što su oni vjernici a ja nisam, i baš me briga što je natječaj raspisan od strane časopisa kojeg ne bi otvorila ni da imam umrijeti od gladi za slovima, bilo kakvim", opet imam malu zebnju da bi u tom svom govoru, pogotovo ako se zanesem, a ja se zanesem dok si rek'o keks, dakle, da bih možda eventualno izrekla nešto što bi povrijedilo njihova uvjerenja i osjećaje. Pa se onda tako izblamiram pred svekolikom publikom. Ne mogu ja to. nda, ne mogu, a moja taština (majkujoj) polaskana njegovom molbom da održim taj govor vrišti u meni šud aj sej or šud aj nou? |