marchelina
23.10.2009., petak
Kada pada
|
Kada pada kiša, često stojim kraj prozora i sjećam se osnovne škole i satova hrvatskog jezika kada smo u jesen neizostavno morali pisati zadaće na temu "Jesen u mom gradu" a koje je 80% učenika započinjalo sa rečenicom:"Stojim kraj prozora i gledam kako pada kiša". Tridesetak i nešto godina poslije, većina nas još uvijek stoji kraj prozora i gleda kako pada kiša. Gledali smo također kako pada žuto jesenje lišće, u skladu sa sastavima koje smo pisali, sastavi u kojima je bilo puno šuštanja i mekanih riječi jesenskih. Nespretnih i gorljivih riječi na silu napisanih sastava. U jesen smo jednostavno svi morali biti pisci. Već prva rečenica u kojoj stojiš kraj prozora i sjetno promatraš kišno padanje, garantirala je bar pozitivnu ocjenu. Dodavajući u sastav i sumorni, tužni let opalog lišća, sastav je dobijao na snazi, a učiteljica, sredovječna usidjelica zaljubljena u pjesnike, već je u tebi vidjela nekog budućeg barda hrvatske književnosti. Čistu peticu su zaradili samo oni koji su u sastav spretno ubacili i sve moguće onomatopeje kišnog glasanja, sva klokotanja, dobovanja, kuckanja, rominjanja, mrmoljenja, kišnjarenja.... Ja sam jednom započela svoj sastav krivom rečenicom, iz čiste znatiželje. Napisala sam:" Od trećeg razreda osnovne stojim kraj prozora i gledam kako pada kiša. Dosta mi je." Romantična učiteljica mi je zbičila jedinicu veličine onog najvećeg stabla iz aleje žutog, padajućeg, jesenskog lišća. A pale su u međuvremenu i države, i pokoja vlada Pala je i požutjela i poneka nada. Kiše koje su potom lile našim godinama, nisu bile nimalo slične kišama iz onih nevinih sastava. Otkrili smo, oni sretniji od nas, da je lijepo voditi ljubav u ritmu klokotanja, dobovanja, kuckanja, rominjanja, mrmoljenja, kišnjarenja... A i kiša je otkrila da joj je ljepše padati u ritmu naših migoljenja...otud oni nagli pljuskovi ponekad... Oni tužniji od nas, otkrili su plakanje na kiši zamisli, ideš ulicom i plačeš a nitko ne vidi Stojim kraj prozora i gledam kako pada vlada...a požutjeli sabornici mekano i tužno tonu u svojim stolicama... Zanijela sam se. To je zato što stojim kraj prozora i gledam kako pada kiša. Jesen je, znate. U mom gradu.  |