marchelina
13.10.2009., utorak
Aj zagrli palmu, ako smiš
|
"kad svu onu ljepotu Splita umije kiša i kad zablista na suncu dotjeran i mirišljav kao kakav mediteranski šminker, za trenutak se, pretpostavljam, učini da je svejedno da l' pored peći drijema crna ili bijela mačka, je li stol u gradonačelnikovom uredu načinjen od hrastovine ili bukovine, da l' je brač otok ili žičani instrument i slične dileme ... jesam li u pravu?" Eh, Starosjedioče, čak i kad samo komentiraš, stvaraš poeziju.... Čitajući komentare, često se baš onako lipo razveselim. I raznježite me, i nasmijete, a, moram priznati, često baš u komentarima nađem inspiraciju za novi tekst. Baš kao sad. Šo se tiče mojih postova o Splitu di onako zaneseno i zaljubljeno opjevavam njegovu lipotu, nekako mi je toplo oko srca kad vidin da neki komentatori razume i dijele moju opčinjenost. To je ugodna promjena u odnosu na ljude koji mi govore da sam ćaknuti romantik i da vidim lipotu i tamo di je nema.  Dakle, s obziron da očito ima još onih koji ka i ja misle da je Split apsolutno najlipši grad na svitu, moram vam priznat jednu stvar: Najlipše i najstrastvenije hvalospjeve Splitu koje sam ikad čula, izrekao je jedan fetivi - purger! Mislim, čovik je pravi pravcati purger, purger unazad 10 kolina, purger dušom i tilom. Inače smo prijateji, bez obzira šta navija za Dinamo i svaki put kad dođe liti u Split, napravimo zajedno đir po gradu tijekom kojega on tako zaneseno hvali Split da mu čak i ja počnem govorit "Dobro, dobro, nemoj pretjerivat!"  Ipak, najupečatljiviji od svih naših dijaloga odvija se prije otprilike 2 godine kad smo šetali iz pravca Zvončaca prema rivi, a ono puca pogled na cili grad i zvonik svetog Duje i bonaca i svašta nešto. - znaš kaj? - e? - ovaj grad je ono...jebote...da ti stane dah! - je. - i znaš kaj još? - e? - fakat je jebote najljepši na svijetu! - bome je. - jesi li ti svjesna kaj imaš? jesi li svjesna gdje živiš? - bome jesan. - a jesi li ti svjesna da ima ljudi na svijetu koji nisu NIKADA bili u Splitu! - nemoj me zajebavat? - da, fakat! I zamisli TU sudbinu! Na što im život uopće sliči jebote?? E, tu sam se uvatila davit od smija, mislim, je li to jedan totalno nesvakidašnji purger? I svaki put kad je on u Zagrebu, pa se čujemo na telefon, on vako: - Kak si? - dobro. - kakvo je vrijeme dole? - puše bura. - blaaago ti se, puše bura a ti u Splitu! ili - Bok, što se radi? - a muči, ne pitaj, ubi me južina... - blaaaago ti se, puše jugo, a ti u Splitu!  Kroz njegove oči ja Split vidim još dva puta lipšije nego inače, mada se ne može reći da nisam ja isto otkačila na Zagreb, a moje oduševljenje je išlo tako daleko da sam u jednom momentu počela grlit stabla po ulici. Ne znan šta me bilo spopalo, jednostavno, najedanput sam osjetila jaki poriv da zagrlim stablo. Jedno, pa drugo, pa treće...to se pročulo, pa me posli ekipa zafrkavala da san čudakinja, ali ja sam nedavno čula od jednog bioenergetičara da je to nešto sasvim normalno, jer da stabla imaju takvu energiju i da doslovno ZOVU da ih zagrliš. Također mi je reka da ima na svijetu ljudi koji planski grle stabla, jer stabla iscjeljuju i revitaliziraju svojom energijom, pa ti ljudi upražnjavaju to grljenje kao dio svakodnevne brige o svom zdravlju.  To kad san ja dakle grlila stabla po Zagrebu jest imalo određenog odjeka, i sprdali se neki prijateji samnom, a oni moj prijatej se bija pravija da nije smenom, ali, bila sam malo perverzna i pokušala zamislit da istu stvar pokušan napravit u Splitu. Ono, dođen na rivu i zagrlin palmu. Bila bi automatski proglašena kraljicom svih redikula ne u Splitu, nego na svitu. Ma, nije da bi me to puno opteretilo. Odavno san zakjučila da su redikuli jedini judi koji stvarno guštaju život. Mi ostali im se naglas rugamo ili čudimo, a u sebi, često.... zavidimo. Koliko puta smo samo poželili napravit nešto a nismo? Ne mislim sad na let na Mjesec, zapošljavanje bez veze i poznanstva i slične nemoguće misije. Mislim na one neke male stvari koje smo poželili a nismo se usudili. A?  |