Marketing
Međunarodni Dan nenasilja- 02. listopad, rođendan Mahatme Gandhija
Za svoj cilj ja sam spreman da umrem, ali ni za kakav cilj, moj prijatelju, nisam spreman da ubijem.(Mahatma Gandi)
Čitanje ove rečenice, u današnja vremena, kada ljudski život vrijedi manje od nogometne lopte, ostavlja gorak okus u ustima. U Beogradu je ubijen jedan mladi čovjek, Francuz. Zvao se Brice Taton.Razlog za njegovo ubojstvo je ..razloga za njegovo ubojstvo nema.
Nedugo prije ovog stravičnog čina u Beogradu, u Hrvatskoj su navijači „Hajduka“ i „Dinama“ također nasrnuli jedni na druge. Po tko zna koji put, a radile su i palice. To što nitko nije smrtno stradao, valjda je stvar čiste sreće i slučajnosti.
Nitko normalan, koliko god pojam „normalnosti“ bio relativan, dakle, ne može prihvatiti pomisao da je jedan čovjek spreman ubiti drugoga samo zato što taj drugi recimo navija za nogometnu ekipu svoje vlastite zemlje. Ta pomisao je isto toliko apsurdna koliko i pomisao da je jedan čovjek spreman ubiti drugog zbog drugačije vjere, nacije, ili boje kože.
Ipak, takve stvari se događaju. Rat je prošao, ali nije završio, rat ludila protiv razuma, rat dobra i zla, a sve bez sretnih filmskih završetaka. Da je život film, onome mladom Francuzu u Beogradu bi u pomoć bio priskočio neki Superman, ili bi u nekom, najkritičnijem momentu , netko rekao neku značajnu rečenicu koja bi izazvala nagli obrat smrtno opasne situacije u svoju potpunu suprotnost. U tom nekom filmu bi u zadnoj sceni grupa navijača iz Beograda i jedan mladi navijač iz Francuske sjedili zajedno za stolom u nekom od kafića na Adi Ciganliji, pjevali i smijali se, a na cd-playeru bi se naizmjenično vrtile srpske i francuske navijačke pjesme.
Zamaštala sam, znam, pretvorila sve u neku od bajki koje gledamo u vrijeme Božića. Pa kad me već krenulo maštanje, evo da zamislim svijet u kojem svaki čovjek poštuje , duboko i iskreno, svaki život. Život drugog čovjeka, životinje i biljke. Poštovanje je ključna riječ. Ali kada tu riječ utipkam u tražilicu životnoga Googlea, dobijem obavijest da nema pronađenih rezultata za traženi pojam.
Poštovanje u obitelji, nema rezultata.
Velika većina odraslih ljudi još uvijek misli da je korisno i nadasve pedagoški opravdano udariti dijete. Ne poštujemo dijete, jer je različito od nas. I, nisu to neke bezazlene razlike, da se razumijemo.
Djeca su, kao prvo, očevidno i drsko manja od nas, a da ne kažem da su neka od njih i po više od 20g mlađa! Najgore od svega, rode se potpuno različitih navika od nas, ukratko, djeca su hodajuća provokacija, i treba to u startu zatrti, jer ako na vrijeme nešto ne poduzmemo, moglo bi se dogoditi da izrastu u potpuno samostalne, zdrave osobe koje razmišljaju svojom glavom!
E pa, nećete majci! Što je dijete različitije, to ćemo upornije i strastvenije pokušavati učiniti ga sličnim nama samima. Ako pruži otpor, dobit će par tradicionalnih, odgojnih. Neće ono nama tu biti različito.
Poštovanje u ljubavi, nema rezultata.
Velika većina nas misli da može i smije posjedovati drugog čovjeka, pa ako u tu svrhu treba upotrijebiti i malo ucjene, zlostavljanja i maltretiranja, što sad, cilj opravdava sredstvo.
Ljutimo se na partnere jer su različiti od nas. Ne shvaćaju bogamu da ih ne možemo voljeti ako se ne pretvore u nešto što mi očekujemo od njih. Hoćeš da te volim, kažeš? E pa, izvoli više ne biti TI. Nećeš se ti tu meni razlikovati od mene! Kako uostalom mogu voljeti nešto što nije JA?? Hellou??
Poštovanje u školi, nema rezultata.
Školski program je napravljen za djecu koja su ista, a ne za problematične pojedince koji su različiti. Svatko tko ne hvata korak, dakle, tko ne uspijeva savladavati zadani školski program na način i onim tempom kojim je to određeno, biva kažnjen i označen kao problematičan učenik, lošeg vladanjai još lošijeg znanja.
A tako i treba, nećeš se ti tu nama u školi razlikovati, jel' jasno? To onda poprimi razmjere, pa ćeš nam još jednog dana postati i trezveni djelatnik koji će misliti svojom glavom i ponašati se kao da trebamo poštivati njegova radnička prava. E pa, nećeš majci!
Poštovanje u religiji, nema rezultata.
Tu je situacija najapsurdnija, toliko apsurdna da čovjek od nemoći svako malo pogledava put neba vapeći:“O, Bože“.
Tako vape oni koji misle da je Bog jedan, kao što poučava većina svjetskih religija. I tu su svi suglasni. Do problema, međutim, dolazi kada treba i na Boga nalijepiti etiketu „Made in...“. Najvažnije pitanje nije dakle da li Boga uopće ima, to je sporedno.
Naime, čak i ako ga nema, mora mu se znati porijeklo i pripadnost, mora se znati molit ću lijepo gdje točno najviše ne postoji! Nek' se dotični lijepo izjasni jel' naš il' njihov, pa onda neka ga slobodno nema il' ima, po volji mu. Ono što ljudoliki vjernici žele istražiti jest čiji je taj Bog, kome pripada, drugim riječima, čija je religija jedina ispravna na svijetu.
Kad im kažete da samim tim što je Bog jedan, ne može pripadati samo jednom narodu, kulturi i religiji, vjernici (ne svi, naravno, neki od njih), vas pogledaju zgranuto kao da niste upravo izrekli temeljnu postavku njihove vlastite vjere. O da, Bog je jedan, ako se usaglasite sa njima da je taj jedan njihov, da je njihova vjera jedina ispravna, a povijest je pokazala da se u ime te ispravnosti ubilo više ljudi nego u ime bilo kojeg crnog đavla.
Imate lijepo vjerovati u onog jednog jedinog, njihovog Boga, ili niste vrijedni njihovog poštovanja. Pa nije valjda Bog zamislio da ljudi budu različiti! U vjeri ima svi da budemo isti, il' ima da nas, u stvari, vas, nema!
Poštovanje.
To je ona riječ koju vam tražilica u mreži Života neće pronaći. Nema rezultata. Zato je onaj dan jedan mladi Francuz morao umrijeti usred Beograda.
Znam, umorni ste više od takvih vijesti. Znam i da vam je iskreno žao, ali znam i to da nemoćno sliježete ramenima. Imate pravo, niste mogli biti tamo kada je Brice Taton pretučen. Niste ga mogli zaštititi, jer niste Superman, a život nije film.
Međutim, postoji još nešto što je rekao Mahatma, a što zvuči smislenije i optimističnije od ičega što nam ijedna religija ovoga svijeta može dati za utjehu.
Kao ljudskim bićima, naša veličina ne leži toliko u mogućnosti da promijenimo svijet - jer to je mit atomskog doba- već u mogućnosti da promijenimo sebe
Post je objavljen 02.10.2009. u 19:57 sati.