| < | siječanj, 2026 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Ljudima nikada nije bilo svejedno kako i u kakvoj zajednici žive. Stoga je u središtu svih njihovih nastojanja oduvijek bilo pitanje slobode. Ne čudi što je shvaćanje slobode kao “slobode u polisu“ u Platonovoj filozofiji poprimilo i ontološka određenja. Čovjek je slobodan jedino ukoliko je njegovo djelovanje usmjereno na dobro, koje je istinski bitak i vrhunska svrha jer ono postoji radi sebe samoga te izražava bit slobode. Iz te optike gledanja i moja bi država, Hrvatska, trebala bit “posrednik“ između čovjeka (nas) i dobra. Isto tako, moja država, Hrvatska, može ostvariti vlastitu slobodu jedino ukoliko je izgrađena u skladu s dobrom. Platon bi rekao: ukoliko je izgrađena u skladu s “poretkom svijeta“ u kojem je pojedinac slobodan ako preko pravednosti u državi “ozbiljuje pravednost duše“, to jest ako ozbiljuje jedinstvo svih vrlina. Slobodu pojedinac ne zadobiva automatski nego slobodnim izborom dobra. Mogućnost dopiranja do dobra imanentna je čovjeku jer sam čovjek kao umno biće, prema Platonu, postoji na način kao i vječni bitak. Platon spominje Parmenida iz Eleje ( 5. st.pr.Krista ) koji je govorio o “Biću kao takvom“...“bez kretanja“, “bez vremena“, “bez prostora“, “bez granica“ onda kada je među Grcima započela “organizrana misao“ i kada je “logos“, razum, zamijenio “doxu“, mišljenje. Platonov učenik Aristotel razlikovao je tri vrste znanja: episteme (teorijsko znanje ), phronesis (praktično znanje ili razboritost ) i tehne (tehničko znanje ili umješnost). Mojoj domovini, njenim vođama a bogami i narodu našem kao da najviše fali ovog trečeg: “razboritog znanja“ (phronesis) - pa tako (naravno) i razboritog ponašanja. Kao da smo nekako teško hendikepirani i jako podkapacitirani po pitanjima najjednostavnije, elementarne sposobnosti razumijevanja “kako djelovati moralno i mudro“ u konkretnim okolnostina. A svime drugim, što dalje od “phronesisa“ tim izdašnije, kao da smo nesebično obilato obdareni. DOK PALME NJIŠU GRANE Jedini hrvatski (od strane Visokog prekršajnog suda) “ovlašteni uzvikivač“ ustaškog pozdrava “Za dom spremni“ kao pjesničke sastavnice njegovog “autorskog djela“ održao je na prepunim splitskim Gripama 16.01.2026.g. koncert. Legendarno Plenkijevo (pravno irelevantno) “Povjerenstvo za ovo i ono“ je još onomad odgudilo svoj politički naputak o tobožnjem “dvostrukom značenju“ Pavelićevog usklika ZDS. Tog se nebitnog privatnog stava grupe građana A.P. drži “ko Svetog Pisma“. Ali neuki splitski publikum je još prije nego se itko ukazao na pozornici, počeo razdragano, “domoljubno“ urlikati “Ajmooo ustaše !“ ne razumijevajući da postoji i neki drugi, “onaj dobri“ Plenkijev pjesnički ZDS ! Ako nas išta ubije, ubit će nas neznanje i Ustavni Sud koji i dalje uporno trumbeta kako je u Hrvatskoj navodno protuzakonito urlati ZDS. Sva sreća da ga nitko “od važnih glavonja“ ne sluša. Doduše, vlasti su i ovaj put ritualno nakon splitskog koncerta pohvatale dvadesetak žrtvenih nesretnika licemjerno glumatajući tobožnju zaštitu ustavnih vrijednosti “Lijepe naše“ od “pučkog ustašovanja“ istovremeno ljubeći prsten njihovog obogotvorenog, uvijek “za dom spremnog“ idola koji smije ono “što nitko drugi u Hrvata ne može“. Ma koga oni to “u zdrav mozak“ !? U međuvremenu je puštanje Thompsonove pjesme u švedskom Malmou ( na europskom rukometnom prvenstvu ) izazvalo pravi skandal. Reagirala je Europska rukometna federacija (EHF) koja puštanje Thompsonove pjesme smatra “žalosnom činjenicom“ i nedopustivim propustom jer, kako piše švedski list „Sportbladet“: „Marko Perković “Thompson“ kontroverzna je figura....osobito u dijelu europske javnosti, gdje se njegove pjesme i simbolika povezuju s ustaškim pokretom iz Drugog svjetskog rata.“ Aristotel je učio da sva ljudska bića žele što više znati. Ali vlastito iskustvo nas uči da dio ljudskih bića kao da žestoko želi što više ne znati. Samo naizgled može zvučati apsurdno da je i “neznanje“ na kraju svih krajeva ipak nekakvo ( nekima jedino ) “imanje“ koje, da čudo bude još veće, može postati dragocjeno političko blago. Tako u ovom inverznom svijetu neznanje ( kao “politička roba“) može postati “zlata vrijedno“. Kao što se znanje smišljeno “proizvodi“ ista je stvar i s “neznanjem“. Očito postoje određena povijesna razdoblja u kojima prevladava negiranje očitih istina. Ta vrsta “društvene bolesti“ ima svoje uzroke koje i nije tako lako prepoznati jer se psihološki bacil te bolesti širi teško uočljivim (skrivenim) putevima a lijek ili protuotrov za nju kao da je sve nemoćniji jer “bolest neznanja“ stalno mutira. Upravo živimo u jednom od takvih razdoblja. “Jedina istina je stvarnost“, tvrdio je Aristotel. Ali što je to “stvarnost“ ? Teleskop koji je dizajnirao Galileo Galilei približio nam je stvarnost. Zbog toga mu je Rimska inkvizicija prijetila u ime pape Urbana IV. Kada vladajuće (vrhovne) sile preuzmu kontrolu nad “teleskopom“ do stvarnosti (istine) više nije lako doći. Danas je sve to još kompliciranije jer živimo “digitalnu stvarnost“ čiji “teleskop“ je postala umjetna inteligencija. Tko bude kontrolirao nju kontrolirati će budućnost. Na žalost, stvari su složene tako da novi vladari svijeta, tzv “tehnofeudalci“, dolaze s krajnje desnog političkog spektra. Naša se domaća, tzv “ma nu me nu“ desnica, u uvjetima stalnog “kretanja unatrag“ uzda više u “guslarsku tehnologiju“, u “zadomspremaške budnice“, željezne mačeve i ukazivanje Gospe od Drona kao neizbježnu populističku kič-ornamentiku uz “apistički blagoslov“ iz Banskih dvora. A dotle na splitskoj rivi palme njišu svoje šuškave grane rumoreći, onako sotto voce : “Svaka sila za vrimena !“ RIVA BENITO MUSSOLINI Kada je autor ustaškog pozdrava “Za dom spremni“ Ante Pavelić izdajnički iz Hrvatske “izbacio“ Split, Šibenik, Vodice, Zadar, Dubrovnik, Korčulu, Brač. Hvar, Šoltu, gotovo cijelu dalmatinsku obalu i otoke, Istru i Rijeku darujući ih Kraljevini Italiji a Međimurje i Baranju Mađarskoj - onda je izvršio najveću izdaju u povijesti Hrvatske. A sve to za bokun svoje kvislinške vlasti. Zato vikati danas u Splitu “Za dom spremni“ isto je kao vikati “Dolje Hrvatske“, “Split je Italija“, “Viva il Duce“ ili tvrditi kako je Split “una citta italiana“ čija se riva ponovo treba zvati “Benito Mussolini“ kao što se zvala za vrijeme postojanja Pavelićeve ustaške NDH (koju je Hitler posprdno nazivao “dreckstaaten“ - “govnarskom državicom“). Upravo to rade (zbog svog “imanja neznanja“) oni “hrvatski domoljubi“ kada danas usred Splita urliču ZDS. Nije nikakva tajna da tko nema ništa u sebi traži svoj (nepostojeći) smisao u gomili jer mu (barem psihološki) masa daje privid smisla kojeg nema. Uz to uvijek ide kič, jer kao što to precizno kaže Rajko Grlić: “Nacionalizam i kič u sretnom su braku“ (“Tačno“, 13.01.2026). Pokazalo se mnogo puta u prošlosti da nacionalni kič vodi direktno do svojevrsnog nacionalnog delirija. Ta vrsta patologije nije usrećila niti jedan narod. Kič je, naravno, lišen bilo kakve samokritike. Štoviše, on slijepo vjeruje u svoju uzvišenost sidreći se u snazi svog neznanja. Ignorancija je strašna snaga koju nikako ne treba zanemariti. Ona je blago političkih magova, velikih manipulatora koji su skretničari na političkoj pruzi kojom juri zahuktali vlak nacionalizma čije gorivo je mržnja, neznanje, isključivost i kič. A u vlaku gomila, “biomasa urlikavaca“, kojoj se u usta stavlja ono što veliki manipulatori žele. A ako se i kada se taj vlak smandrlja u neku od provalija koje uvijek vrebaju kod takvih avantura veliki će manipulatori i kontrolori života pilatovski prati svoje ruke. Žrtve će biti putnici koje su upravo oni strpali u taj vlak uvjeravajući ih kako ih on vozi direktno u Raj pa makar oni na kraju možda završili i u pravom osobnom Paklu. TRIMALHIONOVA GOZBA Poznato je da se Voltaire i Rousseau nisu voljeli. Kada je Rousseau poslao Volteru svoju knjigu “Rasprava o nejednakosti“ Voltaire mu je uljudno odgovorio ovim riječima: “Primio sam Vašu novu knjigu protiv ljudskog roda i na njoj vam zahvaljujem. Nikada nije toliko oštroumnosti upotrebljen u namjeri da nas se sve napravi budalama“. Što li bi tek, da je kojim čudom živ, Voltaire odgovorio Andreju Plenkoviću, sljedbenicima njegovog čudotvornog “nauka apizma“ i štovateljima AP-ovog “Povjerenstva za ovo i ono“ na njihovu umotvorinu u narodu znanu kao “Traktat o dvostrukom značenju pozdrava ZDS“ ? Kultni brazilski pisac Paulo Leminski (1944-1989) je govorio o “diktaturi korisnosti“ i o tome kako “načelo korisnosti kvari sve sektore postojanja“ jer su “beskorisne (nekorsine) stvari prava svrha života“. Prokleta utilitarnost. Leminski je smatrao da se protiv diktature utilitarnosti treba pobuniti jer inače pristajemo da “živimo u svijetu koji se protivi životu, pravom životu“ a “umjetnička djela su čin pobune“ kao čin “apsolutnog dobra“ i nastojanja “ostvarenja utopije“ (“CATATAU“, Libros de la resistencia). Bit apizma, bit “okorištavanja svega postojećeg“ u svrhu očuvanja političke vlasti HDZ-a u središtu je svih političkih i drugih napora Andreja Plenkovića kao oca hrvatske “filozofije dvoznačnosti“ ili “dvostruke konotacije“. Mana te filozofije hrvatskog “apizma“ u tomu je što vrijedi samo na državnom teritoriju Hrvatske. Geografski je omeđena. Izvan Hrvatske apizam više ne važi. Ali i AP više nije “onaj naš“ AP kada pređe preko hrvatske državne granice. Tada on više nije “dvoznačni“ nego postaje “jednoznačni“, onaj europski, prosvjećeni Andrej. Koristiti Vraga da bi se doseglo Dobro nije uspjelo ni većim prevarantima pa neće ni ovom. Ali vonj neukusa, kiča, sebeljublja, “falšog domoljublja“ i izdaje sve je nepodnošljiviji i ne zna se dokle će se to moći trpiti ? Ili će možda smrdljivi, gnojni čir sam od sebe puknuti ?! Kada je Neronov pouzdanik, prokonzul u Britaniji a kasniji rimski konzul Petronije (1.st.n.ere) napisao svoj golemi satirički roman “Satirikon“ od kojeg je sačuvan samo manji dio, ali na našu sreću je u našem Trogiru (u arhivu familije Cipiko) 1653.g. pronađen ulomak iz 14. knjige s najcjelovitijim prizorom iz cijelog djela, “Trimalhionova gozba“, nije ni slutio kako će njegov rad biti dokaz da se od njegovih vremena pa sve do danas, što se ljudske naravi tiče, baš i nije puno toga promijenilo. Petronije ismijava ondašnje kvazielite, obogaćeni praznoglavi šljam koji svoje duhovne buže krpa novcem i pozlačuje kičom. Trimalhion je bivši rob, neobrazovani skrojević koji se obogatio pa uprizorenjem razmetljive spektakularne neukusne gozbe i njenim vanjskim sjajem i raskošem pokušava prikriti svu dubinu vlastite unutrašnje praznine i mraka. Lako je kada se radi samo o pojedincu. Ali ukoliko se čitavo jedno društvo pokušava “trimalhionizirati“ onda smo u velikom problemu. To je na bjelodan ali i alarmantan način potvrdilo ono zborno “Ajmoooo ustaše“ s početka “zadomspreaške gozbe“ koja je neku večer priređena na splitskim Gripama, zar ne ?! |
|
Što se dogodilo u nedjelju 15. prosinca 2025. godine u Čileu ? Dio ozbiljnih analitičara smatra kako se tog dana “pinočetizam“ ponovo vratio u Čile ali ovaj put “demokratskim putem“ ( Pablo Abufom, Karina Nohales „Jacobin“, 16.12.2025.). Naime, novi predsjednik Čilea ( nakon najvećeg poraza čileanske ljevice od 1990.godine ) postao je, uz podršku 58,2% biračkog tijela, radikalni desničar i odani branitelj pučističkog diktatora Augusta Pinicheta, odvjetnik i ultrakonzervativni političar José Antonio Kast. JOSÉ ANTONIO & LA FAMILIA José Antonio je najmlađi od desetero djece njemačke imigrantske familije Kast Rist. Njegov otac Michael Kast Rist bio je kao pripadnik njemačkih oružanih snaga ( Wermacht ) usko povezan s NSDAP ( “Nationalsozialistiche Deutche Arbeiterpartei“ -“Nacionalsocijalističkom njemačkom radničkom strankom“ ). Sudske i druge istrage povezuju članove obitelji Kast s kriminalnim aktivnostima “Nacionalnog Informativnog centra“ ( CNI ) tijekom Pinochetove diktatute uključujući i njihovo djelovanje u “civilnim patrolama“ uz represivne snage režima i aktivnostima povezanim s teškim kršenjem ljudskih prava, uključujući nasilne otmice i nestanke ljudi. Stariji Joséov brat Miguel školovan je na Sveučilištu u Chicagu ( USA ). Za vrijeme Pinochetove diktature bio je ministar rada a kasnije predsjednik Sredšnje banke. Pripadao je poznatoj Friedmanovoj ekonomkoj školi ( tzv „Chicago Boys“ ). Oni su za vrijeme Pinocheta u Čileu izveli prvi “neoliberalni ekonomski pokus uživo“ ( kombinacija političke diktature i slobodnog ekonomskog tržišta ) teoretski i praktički osmišljavajući i provodeći ono što će kasnije postati praksa diljem svijeta. Pokazali su kako se tržišne slobode itekako mogu ljubiti s najgorom vrstom suspenzije temeljnih ljudskih sloboda pa čak i uz promociju prakse političkog terora a sve upakirano u blještavi celofan “napredovanja u širenju prostora demokracije“. Ovaj beskrajno licemjerni “svijet“ je 1976.g. ( tri godine nakon Pinochetovog vojnog puča ) nagradio Miltona Friedmana Nobelovom nagradom za ekonomiju. Zašto i ne bi kada je samo mjesec dana nakon vojnog puča u Čileu (11.09.1973), kojeg su u Ovalnom uredu Bijele Kuće direktno “skuhali“ Henry Kissinger i Richard Nixon, dijabolični “Dr Henry“ dobio Nobelovu nagradu za mir (16.10.1973), doduše „radi okončenja rata u Vijetnamu“. Čudo da “Nobela“ nisu dodijelili Pinochetu što iz današnje perspektive uopće ne bi izgledalo nemogućim. Upravo je (17.12.2025.) Osnivač Wiki Leaksa Julian Assange tužio Nobelovu zakladu „zbog olakšavanja ratnih zločina“ i „direktnog kršenja oporuke Alfreda Nobela“ dodjelivanjem ovogodišnje nagrade za mir venezuelanki Mariji Corini Machado koju Assange optužuje da je „instrument rata“ zbog njenog aktivnog promicanje strane vojne intervencije (USA) u njenoj zemlji ( Venezuela ), opravdavanja Trumpovih napada na civilne brodove i “izvansudskih pogubljenja“ kao i podrške Netanyahuovog infanticida i genocidnog masakra palestinskih civilia u Gazi. Miguel Kast se kao ministar zalagao za politiku “ekstremnig siromaštva“ koja je promovirala “minimalnu socijalnu potrošnju“ usmjerenu na puko preživljavanje najugroženijih što je potpuno u skladu s neoliberalnim projektom demontaže socijalne države koji je tada provodila čileanske diktatura a danas Javier Milei “Motosierra“ (“motorna pila“) u Argentini . TRIPUT JE TRIPUT U rujnu 1988.g. emitirana je TV kampanja o plebiscitu vezano za Augusta Pinocheta. U jednoj od epizoda u kojoj se zagovarao glas “ZA“ Pinocheta pojavio se 22 godišnji student prava José Antonio Kast kao predstavnik sindikata na “Katoličkom Sveučilištu u Čileu“. Rekao je kako je uvjeren da su postupci Pinochetovog pučističkog vojnog režima „izravno korisni“ za njegovu generaciju. Gotovo 40 godina nakon tog nastupa, u svom trečem pokušaju taj je mladić ( sada 59 godišnji odvjetnik ) u povijesniom ambijentu jačanja osjećaja ugroženosti i nesigurnosti većine građana Čilea osvojio predsjedničke izbore. Još za vrijeme svoje prve kandidature 2017.g. ( tada predložen od skupine umirovljenih vojnih osoba i organizacija osoba osuđenih za zločne protiv čovječnosti ) u kazalištu „Caupolican“ Kast je kazao : “Da je Pinochet živ, glasao bi za mene...Obvezujem se, ako budem predsjednik...( da ću pomilovati ) sve one koji su neptavedno ili nehumano zatvoreni“. Latinskoamerička ljevica regirala je različito na njegovu pobjedu u rasponu od onih koji Kasta otvoreno nazivaju “nacistom“ do drugih koji pozvaju na “promišljanje“. Predsjednik Brazila Lula da Silva kurtoazno je čestitao ultradesnom Kastu. Meksička predsjednica Claudia Scheinbaum je otišla korak dalje pozivajući progresivne pokrete “da razmisle“ o razlozima ove uvjerljive pobjede desnice. Kolumbijski predsjednik Gustavo Petro oštro je komentirao Kastov izbor izjavivši kako je tužno da se nekada “Pinochet morao nametnuti silom. Ali je još tužnije to što sada narod sam bira vlasitog Pinocheta“ uz riječi: „Nikada se neću rukovati s nacistom“ zaključivši kako je sada „grob Pabla Nerude u opasnosti“. U ovoj kampanji Kast je u zatvoru posjetio agenta zloglasne tajne Pinochetove policije DINA, brigadira Miguela Krassnoffa Martchenka, koji je osuđen na više od 1060 godina kazne zbog 27 slučajeva otmica, mučenja i nestanka ljudi. Na više puta postavljeno pitanje hoće li ga osloboditi ukoliko postane predsjednik on nikada nije dao odgovor. Prvog dana nakon pobjede Kast je primio čestitke ključnih osoba tzv “ultradesne ( po nekima profašističke ) internacionale“, Javiera Mileia, Benjamina Netanyahua, Donalda Trumpa...koji su ga predstavili kao svog saveznika “u borbi kontra socijalizma“. QUO VADIS LJEVICO ? Neoliberalna ideologija i krajnji desničarski izričaji su se posljednjih desetljeća preoblikovali i infiltrirali u povijesno ljevičarske sektore, zarobljavajući njihov jezik, očekivanja i oblike političkog djelovanja, zavisno od zemlje do zemlje. Obečavajući djelotvornost, red, modernizaciju i sigurnost desnica je uspostavila mentalni okvir unutar kojeg je normalizirana komodifikacija cjelokupnog života istiskujući iz prakse i iz projekta reprodukcije života zajednice solidarnost i kolektivizam “države blagostanja“ ili ma i najmanje natruhe bilo kakvog naslućivanja socjalističke transformacije društvene zbilje. Tako se i u Čileu “progresivizam“ suočio s proturječjem između obećanja da će, kada dođe na vlast, prevladati neoliberalnu ostavštinu Pinchetove dktature i nužnosti upravljanja društvom unutar nasljeđenih pravila koja je bilo teško mijenjati bez ugrožavanja makroekonomska stabilnost i ( “nužnog“) konsenzusa s moćnim interesnim skupinama. Na kraju je “institucionalna pragma i logika“ pojela obećanu središnju ulogu progresivnih društvenih pokreta. Slično Grčkoj u vrijeme vladavine Syrize progresivizam se našao u procjepu oscilirajući između želje za strukturalnim promjenama i „razboritog“ ( taj prokleti „zdrav razum“ ! ) upravljanja modelom društva kojeg su prije dolaska na vlast obećali transformirati što se pokazalo preteškim unutar nerješive društvene napetosti koju je oslobodio sudar između silnica ljevičaskih snova i bešćutne prakse surove stvarnosti. Ljevica se često gubila u svom nerazumljivom “metajeziku“, svojim beskrajnim egzibicionističkim petljanjima, “retoričkim festivalima“, neživotnim suhoparnim idejnim sitničarenjima i partikularnim identitetskim politikama dok se desnica, sklona krajnjem pojednostavljanju stvari i direktnom govoru, istrenitrana na logiku sljedbeništva a ne propitivanja, uzdajući se u odnos “vođa - masa“, uspjela prikazati kao „braniteljica zdravog razuma“ koji nudi manje demokracije ali više sigurnosti i reda u vemennu izgubljenosti atomiziranog pojedinca u oceanu „Velikog Kaosa“ unutar kojeg se on utaplja bespomoćan. Ta uloga desnice kao tobožnjeg “pojasa za spašavanje“ u vremenu društvenih brodoloma i oluja je najopasnija po interese ljevice koja zato hitno mora izvršiti svoju emancipatorsku rekosnstrukciju vračajući se u prostor društvene zbilje i materijalnosti ili će se nepovratno izgubiti u fetišiziranim prostorima svoje tobožnje “ekskluzivne onostranosti“ koja se u praksi manifestira kao disfunkcionalna ludost ili svojevrsna bleferska intelektualna masturbacija najsličnije liku Fome Fomoća iz „Sela Stepančikova“ F.M. Dostojevskog. Horizont ljevice ne bi trebao biti nostalgična regresija ili zbroj fragmentiranih identiteta već konstrukcija univerzalističke ljevice koja je sposobna integrirati rodne, ekološke i etničke borbe u “projekt jednakosti“ koji brani središnju ulogu svih onih koji žive od svog rada a ne parazitiranja na tuđem radu i tuđim životima. Nužna je demokratska deliberacja ljudskog dostojanstva koja konkretne, stvarne živote većine stavlja u središte svih napora ljevice. Kandidatkinja jevice ( Jeannette Jara, PCC, 41.84% ) poražena je na prvim čileanskim predsjedničkim izborima s obveznim glasanjem ( obično glasa oko 8 milijuna građana a sada je glasalo više od13 milijuna ) iako je lijeva vlast Gabriela Borića poboljšala položaj radničke klase. Njegova je vlast donijela najveće povećanje minimalne plaće u poslijednjih 25 godina. Sporazumom o mirovinama ostvaren je najveći skok u zemljama OECD. Uspostavljeno je besplatno javno zdravstvo za 17 milijuna čileanaca. Donešen je zakon o alimentaciji ( isplaćeno je 3 bilijuna pesosa ili 3 miljarde dolara ) ali uzalud. Uz izlaznost od 84% Jeannett Jara je u drugom krugu osvojila !.7 milijuna glasova više nego u prvom krugu izbora ali to nije bilo dovoljno. Ona je prevladala među glasačima mlađim do 35 g. i onima starijim od 54 g. dok je Kast dominirao među glasačima u dobi 35 -54 godine. NITKO NIJE NEDUŽAN Što se dogodilo u subotu 3. sječnja 2026. godine u Venezueli ? Toga je dana, u stilu rijetko viđene piraterije, jedna država ( Sjedinejene Američke Države ) kidnapirala suprugu i predsjednika ( Ciliu Flores i Niclasa Madura ) jedne druge države (Venezuele) a sve u režiji surealnog lika Donalda Trumpa, uz neobično indiferentnu publiku: dokono “političko plemstvo“ Europske Unije iz europskog kvazi-Verasillesa iliti “Briselskih Dvora“. A svi skupa članovi iste familije država članica Organizacije Ujedinjenih Naroda. Ovaj happening nazvan je “Operation Absolute Resolve“. Može li luđe !? Kao što je i red kod ozbiljne piraterije tu je i ozbiljan plijen: venecuelanska nafta i zlato. Kapetan Trump upozorava ostale (moguće) pirate da Venezuelom sada upravlja “američka vlada“ i da će tako biti sve “dok ne napravimo sigurnu, pravilnu i razumnu tranziciju“( pa ma što to značilo !). “Osloboditelj nafte“ naglašava kako neće dopustiti da Venezuelu pljačka neko drugi. Zato upozorava “strane sile“, pozivajući se na kolonijalnu Monroovu ( od nedavno „Donroovu“ ) doktrinu, da “dominaciju Sjedinjenih Država u zapadnoj hemisferi više neće dovoditi u pitanje“. Demokraciju nije spomenuo niti jedan jedini put. A i zašto bi ? Pa zar jedan od njegovih ključnih ljudi, “suvremeni Antikrist“ Peter Thiel ( čija je tvrtka Plantir osnovala platformu Maven koja “optimizira lanac uništavaja“ skraćivanjem procesa identificiranja i bombardiranja vojnih ciljeva američke vojske na Bliskom Istoku za što je prošlog lijeta dobio ugovor vrijedan 10 miljardi dolara a od 2014.g. ima “strateški savez“ s Izraeolm za “ratne misije“ ) nije još 2009.g. napisao za ultraliberalni think tank Cato Institute : „Više ne vjerujem da su demokracija i sloboda kompatibilni“ (CTXT, 14.11.2025.) Zato Trump i može 8.01.2026.g. za “The New York Times“ veselo izjaviti kako njega “međunarodno pravo ne zanima“ iskreno priznavši da ga jedino mogu zaustaviti: “Moj vlastiti moral. Moj vlastit um“. Što bi jedan bezobrazan reko: “Najebasmo braćo !“ Životni svijet je uvijek ukupnost ljudskih odosa u stalnom stvaranju. Svi smo mi, svatko na svoj osoban i osebujan način, tragično uronjeni u taj svijet koji nepovrato funkcionira univerzalno (globalno) pa ma koliko tzv “suverenisti“ gudili o svojim tobožnjim “nacionalnim robinzonijadama“. Uostalom, o nacionalizmu kao bolesti (“ospicama našeg društva“) zborio je još apatrid Albert Einstein. Nikakve nas mistifikacije tu neće spasiti. Mogu jedino pospješiti naše bjekstvo u iluziju i nestvar. Friedrich Engels je još 1845.g. pisao, opisujući tadašnje englesko društvo (“Položaj radničke klase u Engleskoj“), o vladavini “barbarske ravnodušnosti“, o “sebičnoj grubosti“, “bijedi“, “socijalnom ratu“ i “uzajamnoj pljački“. Aleluja ! Što se do danas promijenilo ? Malo toga. Nije li Trump, nakon svega, samo do kraja razgolitio suštinu naše zajedničke katastrofe ? Timothy W. Ryback je svoju najnoviju knjigu (“Uvod u katastrofu“, Stilus, Zagreb 2025) započeo riječima: „Često se kaže da je Wimarska Republika umrla dvaput. Ubijena je, a potom i počinila samoubojstvo. U tom ubojstvu nema mnogo nepoznanica. Hitler se zarekao da će uništiti demokraciju uz pomoć demokratskih procesa, i uspio je u tome. No čin državnog samoubojstva mnogo je teže razumijeti...“ Zar i EU danas, zatvarajući oči pred ponašanjem silnika za kojeg ne važi niti jedan zakon, ne ubija samu sebe ? Besmrtni Dostojevski je u “Braći Karamazovima“ napisao: “Svi smo za sve krivi“ pa stoga „Svak svakome treba sve oprostii“. Je li veliki pisac koji je vjerovao da je patnja suština života, tražeći izlaz u kršćanstvu, bio u pravu ili je možda u pravu legendarni strip junak Patricka Wildinga, Zagor (“Duh sa sjekirom“) koji nam poručuje: “Nitko nije nedužan !“ “GROON OF THE STOOL“ Jednom davno živio sam u Meksiku kao “gost istraživač“ na “El Colegio de Mexíco“. Od tada Meksiko smatram svojom drugom domovinom. Kada me uhvati nostalgija poslušam pjesmu Gerarda Tameza “Tierra Mestiza“ u izvedbi “Los Folkloristas“ ( koje sam prvi put čuo na koncertu u “Palcio de Bellas Artes“ u Ciudad de Méxicu ) i bude mi dobro, “mnogo dobro“. Bilo je to zgusnuto vrijeme, doba ratova u Nikaragvi...Salvadoru, Gvatemali, svugdje...“contras“, “desaparecidos“, “muertos“, Reagan, “gringos“, “corridos revolucionarios“, “Informe Kissinger“, estudiantes, guerrilleros, „Yankee, Go Home“....protestas y canciónes. Sada „El Loco“ prijeti invazijom Meksika. Sjedinjene Države su već u 19.stoljeću, pozivajući se na ideologiju „Manifest Destiny“, otele 51% meksičkog terirorija kada je predsjednik James Knox Polck “širio demokraciju“ topovima. Kada će i hoće li ikada “amerima“ biti dosta i dokle će „stara gospođa“ Europa kurbinski šutjeti ? Zar ne vidi da se, možda, danas u Latinskoj Americi rješava i njena budućnost !? Kalkulantska politika svih mogućih vrsta i podvrsta političkog liberalizma ( u značenju “liberalnosti“ od latinskog: “liberalis“ ) koji je davno izgubio svoje izvorno značenje “velikodušnog“, “plemenitog“ ponašanja primjerenog slobodnom čovjeku a ne robu, slugi ili plebejcu, u onom smislu kao kada “ingenioso hidalgo“ Don Quijote u 6. poglavlju veličanstvenog Cervatesovog djela kaže kako “siromašnom vitezu ne ostaje drugog načina da pokaže da je vitez osim vrlinom....ne smije biti umišljen, arogantan...i, iznad svega, mora biti milosrdan“. Ništa Europi ne ostade od njenih pustih vrlina, plemenitosti, suosjećanja i milosrđa njenog...Samo joj sluganstvo ostade umjesto negdašnje viteške liberalnosti pretvorivši sebe u “Groon of the Stool“ ( “Sluga od Zahoda“) koji je nekada imao “povlasticu“ biti nasamo s kraljem kad je ovaj vršio nuždu. Ali više se to ne zbiva na dvoru Tudorovih nego na karikutarulnom ali i jezivom dvoru „Kralja Donalda“. I na kraju, da ne bi bilo nikakve zabune. Latinska Amerika danas nije pretežno desničarska, čak ni u trenutku kada Bolivijom više ne upravlja MAS (“Movimiento al Socialismo“), niti nakon pobjede Kasta u Čileu ili nakon poraza honduraške ljevice. Prvo, po ekonomskom kriterjiu 73% BDP se u ovom trenutku nalazi “u rukama“ ljevičaskih vlada dok preostalih 27% kontroliraju desničarske vlade i drugo, što se tiče populacije čak 74% stanovištva Latinske Amerike živi u državama kojima vlada ljevica a 26% je pod desničarskim vladama (“El Pais“, 17.12.2025). U dvije ekonomski najsnažnije, najbogatije i najmnogoljudnije zemlje Latinske Amerike, Brazilu i Meksku - ekonomskim i demografskim divovima, vlada ljevica (Lula i Scheinbaum). Zbog toga se nikako ne može tvrditi da se latinskoamerička regija drastično pomakla udesno. Vrijednosti i načela desnice nisu prevladavajuća u Latinskoj Americi iako su je Trump ( i njegovi ) napali svim mogućim sredstvima (vojnim, ekonomskim i kulturološkim) a napadati će i dalje. Ono što imamo je sukob između progresivnih i konzervativnih ideja što rezultira visokim stupnjem heterogenosti u društvenim preferencijama. Osjećaj kaosa i proturječnostu pravi je odraz stvarnosti. Ideološka matrica je heterogena. U ovom trenutku taj sukob u kojem nitko više ne smije biti samo pasivna publika naša je zajednička, a ne samo latinskoamerička, stvarnost. Istina je da konzervativna orbit svugdje jača a progresivne vizije kao da su sve blijeđe. Živimo u vremenu kada svojim očima vidimo kako poviše naših glava “letu štuke, letu avioni“. Više nema nikakvog prostora niti opravdanja za pasivnost onih koji se nalaze na progresivnom dijelu ljudskog spektra. Bilo čija i bilo kakva “liminalnost“ ili pozicija “vječnog srednjg stanja“ više nisu mogući. Ne možemo se više pokušavati kunktatorski pozicionirati u skritoj točki tobožnje ekvidistance u odnosu na normalnost i ekstremne pokušaje razaranja humane biti naše globalne egzistencije u režiji organiizranih snaga regresije. Podivljala zvijer koja proizvodi stanje “permanentne nepredvidljivosti“ mora se hitno zaustaviti dok još ima vremena jer, kao što je rekao Curzio Mapalarte i “Mussolinijeva revolucija“ počela je kao “komedija“. |