Marin Jurjević o svemu

< lipanj, 2022 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Travanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

18.06.2022., subota

POVIJESNI DVOBOJ


Kolumbija je u ovom trenutku, uoči drugog kruga presjedničkih izbora (19.06), jedna od politički najzanimljivijih zemalja Latinske Amerike. U 200 godina postojanja nezavisne Kolumbje njom je u biti vladalo 40 familija. Na vlasti su se uglavnom smjenjivale dvije tradicionalne političke stranke: liberali i konzervativci. U praksi su te dvije stranke jako bliske a donekle se razlikuju u nekim specifičnim pitanjima odnosa prema crkvi, sindikatima, obrazovanju itd . ali su u najbitnjim pitanjima poput ekonomskog ustroja i kapitalističkog modela društva kao i odnosa prema čvrstom savezu sa Sjedinjenim Američkim Državama - potpuno identične. Na čelu su im slični ljudi iz aristokratskih slojeva, uglavnom iz Bogote, bijelci ili kreoli ( osobe španjolskog podrijetla rođeni u španjolskim kolonijama ). Svi ostali su bili uglavnom isključeni i izolirani iz tog privilegiranog socijalno-političkog kruga. Ako bi se i pojavili političari iz drugih društveno-političkih slojeva koji su povremeno imali šanse na izborni uspjeh oni su jednostavno bili ubijeni poput Jorge Eliécera Gaitána 1948.g. ili Luis Carlosa Gaitána 1989. g. Tako je desnica reagirala na bilo kakvu mogućnost promjene. Nasilje je postalo konstanta Kolumbijske zbilje a 40-tih i 50-tih godina ono je poprimilo takve razmjere da liberali i konzervativci potpisuju Sporazum o međusobnom rotiranju na vlasti. Tako su u stvari liberali i konzervativci pokazali da su samo dva obraza istog kolumbijskog desničarskog političkog lica. Odgovor na ovakvu situaciju je pojava niza ljevičarskih gerila što posebno jača nakon Kubanske revolucije 1959.g. od kojih neke nisu prestale sa svojim djelovanjem ni do današnjeg dana. “Odgovor” elita na tu situaciju bio je organiziranje paramilitarnih desničarskih snaga kojima je zadatak postao fizička eliminacija svih onih “koji mirišu lijevo”, odnosno koji su “mamerto” (član Komunističke partije koji postaje opći pojam za “ljevičare”)
U Kolumbiji je 2016.g potpisan “Sporazum o Miru” s najstarijim latinskoameričim geriilskim pokretom FARC (“Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia”) zbog čega je kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobio Nobelovu nagradu za mir. Taj proces mirenja je doživio veliki zastoj dolaskom na vlast današnjeg predsjednika Kolumbije Ivána Duquea. Ljevica učestvuje na ovogodišnjim predsjedničkim izborima i u prvom krugu izbora održanih 29.05. “progresistička ljevica”, objedinjena u “Pacto Historico” (“Povijesnom Savezu ), osvojila je na čelu sa svojim kandidatom Gustavom Petrom, najviše glasova (40.32%) što je puno ali nedovoljno za pobjedu već u prvom krugu. Drugi po broju osvojenih glasova u prvom krugu je najveće iznenađenje izbora, predstavnik “alternativne desnice” poduzetnik miljarder Rodolfo Hernández s podrškom 28.15% birača a tek je treči, što se smatra velikim porazom, predstavnik “oficijelne, povijesne urbističke desnice” ( po Álvaro Uribeu, bivšem predsjedniku i “pravom šefu svih kolumbijskih desnica”) Federico Gutiérrez koji je osvojio 23.91% glasova a kao četvrti je “politički pokopan” predstavnik liberalnog, tzv “tradicionalnog centra” Sergio Fajardo sa samo 4.2% podrške.
Ljevici koju okupljenu u “Povijesnom Savezu” predstavlja Gustavo Petro nije bilo lako stvoriti jednu “pozitivnu agendu” s obzirom na nevjerojatno dugu devastirajuću, okrutnu borbu lijevičarske gerile s jedne i i kolumbjske države i paramilitarne desnice s druge strane. Naime, Gustavo Petro je nekadašnji gerilac ljevičarskog pokreta M-19 (“Movimiento 19 de abril”). Petro je u međuvremenu odbacio oružje i kroz svoju osobu na simboličan način odražava suvremenu kolumbijsku političku zbilju spoja gerilske prošlosti s demokratskim pravilima parlamentarizma kao okvira političkog djelovanja unutar kojeg će on uspjeti postati gradonačelnik Bogote (1977.g.), zatim zastupnik u Kongresu (2002.g.) pa Senator (2006.g.) a sada možda postane i predsjednik Kolumbije.
Prema vlastitim riječima Gustavo Petro (rođen 1960.g. na kolumbijskoj karipskoj obali u Ciénaga de Oro, Córdoba) politički se budi kada je vidio svoga oca kako plače nakon smrti čilenskog predsjednika Salvadora Allendea nakon vojnog profašističkog puča 1973 g. u Čileu koji je izvršen u režiji USA i Richarda Nixona. Familija mu se seli u gradić Zipaquirá, 45 km sjeverno od Bogote. S 18 godina se priključio gradskoj gerili pokreta M-19. S 21 godinu postaje gradski vijećnik vodeći “dvostruki život” javne političke osobe i gerilca koji djeluje u tajnosti. U to vrijeme u Kolumbiji je na snazi gotovo permanentno “izvanredno stanje” čije ukidanje stalno traži ljevica. M-19 je pokret urbane gerile socijalističke orijentacije vrlo različit od prokumunističkog FARC-a. Ali, gerlci M-19 također izvode niz akcija poput zauzimanja veleposlanstva Dominikanske Repunlike 1980.g., pljačke oružja iz utvrde Cantón Norte na sjeveru Bogote (prokopali su tunel) kada “konfisciraju” originalni Bolivarov mač koji je “narodno vlasništvo” ili svoje najpoznatije akcije: zauzimanja “Palacio de Justicia de Colombia” u Bogoti, 6.09.1985.g., najvećeg simbola sudbene vlasti u državi. Za vrijeme dvodevne “okupacije” gerilci M-19 su zarobili 350 talaca od kojih u vojnoj akciji zauzimanja zgrade gine njih 90 a 11 “nestaje”. Pokret M-19 će 9.03.1990.g. potpisati sporazum s vladom o odlaganju oružja jer “rat nije rješenje” i vraćaju “Bolivarov mač. Gustavo Petro se predao i slijedeću 1.5 godinu dana provesti će u zatvoru- nakon čega počinje njegova druga vrlo uspješna faza legalnog političkog djelovanja.
Kolumbija je određena posebnom vrstom kuturološkog konzervatizma. On je povezan s tradicionalno jakim utjecajem crkve i s nesumnjivim pokušajem generalnog poistovjećivanja političke ljevice sa subverzivnim, nasilničkim metodama djelovanja. Zato kolumbijci s dozom opreza gledaju na promjene iako su istovremeno te promjene poželjne jer je većina građana nezadovoljna vladajućim samozadovoljnim korumpiranim političkim elitama - što su, uostalom, pokazali svojim glasanjem u prvom krugu predsjedničkih izbora. Tako da je sadašje stanje određeo oprezom ali i željom za jasnim raskidom s dosadašnjim načinom funkcioniranja države. Osim toga, zadnjih 30 godina dosta se toga izmijenilo pod utjecajem velikog migrantskog vala, otvaranjem ekonomije, pandemijom korone ali i činjenicom postizanja Sporazuma o miru s dijelom geriile i činjenicom uspješnog ujedinjavanja ljevice koja je definitivno odustala od metoda oružane borbe, postala dio kolumbijskog političkog sustava i uspjela stvoriti respektabilnu izbornu bazu (koja doduše ima izrazit teritorijalni karakter).
Fenomen femicida je veliki problem kompletne Latinske Amerike pa tako i Kolumbije u kojoj je porast općeg nasilja u društvu dosegao alarmantne rezmjere. Prema izvještaju “Interameričke Komisije za Ljudska Prava”- CIDH (Comisión Interamericana de Derechos Humanos) Kolumbija je bila država s najvećim brojem ubijenih aktivista za ljudska prava u 2021. godini. Prošle je godine u Kolumbiji ubijeno 145 aktivista a trenutno je njih 3 749 pod posebnim mjerama zaštite. U Meksiku je u istom priodu ubijeno 10 aktivista, Peruu 5, Hondurasu 4, Gvatemali 2 itd. U samo prva četiri mjeseca 2022.g. u Kolumbiji je ubijeno 89 aktivista. Prema podacima “Front Line Defenders” u cijelom je svijetu 2021 ubijeno 358 branitelja ljudskh para od kojih je 70% ubijeno u Latinskoj Americi.
Zbog svega toga ne teba čuditi da su se kolumbijski feministički pokreti ujedinili u davanju podrške kandidatu “Pacto Historico” Gustavu Petru a pogotovo zato jer je kandidatkinja za njegovu potpredsjednicu poznata ljevičarka, crnkinja (što je u Kolumbiji značajno na simboličkoj razini) Francia Márquez, predstavnica “revolucionarnog feminizma”, podrijetlom iz skromnih slojeva društva. Nikada do sada niti jedan progresivni, lijevi projekt nije dobio toliku podršku kao projekt ovog “ljevičarskog dueta” za kojega je u prvom krugu glasalo 8 527 768 (40.32%) birača. Dakle, građani su u očito dali podršku promjenama. Pošto je “urbizam” oficijelne desnice poražen glavni protukandidat Petru u drugo krugu postao je ekscentrični desničar Rodolfo Hernández koji je s osvojenih 28.15% podrške birača postao najveće iznenađenje prvog kruga izbora. Zovu ga “El Ingeniero” i smatraju da on u stvari zastupa “kreolski trumpizam” . Hernández nema nikakvog jasnog programa za Kolumbiju. Predstavlja sirovu, grubu, otvoreno misoginu, homofobnu, patrjarhalnu, aporofobičnu, antisemitsku i tobože antiestablišmentsku desnicu koja se deklarativno bori protiv korupcije i politikanstva a u stvari je populistički pokušaj njenog spašavanja. On drži strastvene, nekoherentne parolaške govore koje isključivo objavljuje preko odruštvene mreže “Tik Tok” nazivajući samog sebe “kraljem Tik Toka”. U jednom svom videu tako kaže kako je pravi užitak “uzimati novac sirotinji” koju posprdno naziva “čovječuljcima”. Feministice naziva “ženicama”, objašnjava kako će kao predsjednk “napasti narodne sektore” i kako se žene trebaju držati kuće i rađanja djeca i da u politici nemaju što tražiti. Obećava da će ukoliko ga izaberu izazvati “stanje unutarnjeg šoka”, da će “dokinuti pravnu državu” i “vladavinu zakona” kako bi obračunao s korupcijom. Naizgled radikalan u obraćunu s postojećim elitama u stvari je ostao jedina njihova nada pa je već sada jasno da će u drugom krugu izbora imati punu podršku širokog sektora uznemirenih “urbističkih elita”. Dakle, iako govori o radikalnoj promjeni podržavaju ga snage desničarskog kontinuiteta kao istinskog povezivača klumbijske kapitalističke oligarhije koja za bazu ima “narko-korupciju” i paramilitarizam koji su se u svakodnevnom životu Kolumbije manifestirali u obliku esktremnog kriminaliteta i državnog terorizma .
Zbog svega ovoga ljevica je krenula s organiziranjem štrajkova i mobiliziranjem masa. Gustavu Petru ovo je treči put da pokušava postati predsjednik Kolumbije (kandidirao se 2010. i 2018.g.). U četiri godine (2018.-2022.g.) podrška mu je porasla s 4 855 069 (2018.g) na 8 432 545 (2022.g) birača. U prvom krugu predsjedničkih izbora ove godine apstinencija je bila 46% što predstavlja potencijalni rezervoar birača ljevice ali i desnice. Ljevica donekle raćuna na “pobunu glasača” nezadovoljne desice koja je odbacila “urbizam”. Osim toga pretpostavka je da za ekscentričnog magnata Hernándeza nisu glasali isključivo desničari pa predstoji bitka i za dio tih birača. Optimističke varjante govore kako Petro ima podršku polovine biračkog tijela i da će u konaćnici odlučivati “male stvari”. Segio Guzmán, osnivač i konzultatnt “Colombia Risk Analysis” smatra da prvi krug pokazuje kako su kolumbijci ipak za radikalnu promjenu kao oblik kritike “stare političke klase”. Isto smatra Juan Carlos Cardona iz The Associated Pressa koji je istraživao raspoloženja građana Bogote. Petro mora “loviti” glasove pasiviziranih glasača centra i zato ne nastupa radikalno tako da ga je počeo kritizirati dio najradikalnijih djelova ljevice zbog “umjerenosti”. S druge strane Hernández stalno proizvodi skandale pa je tako izjavio kako je on “slijedbenik Hitlera”. Kada je javnost na to negativno reagirala rekao je da je u stvari mislio na Alberta Einsteinea a ne na Hitlera a za vlastitu je suprugu rekao da je najbolje “da stoji kući” jer “ljudi ne vole da žene sudjeluju u vlasti pošto su invazivne”! Sam financira svoju kampanju i kaže da će “kada pobijedi” Predsjedničku Palaću “pretvoritu u muzej” a svoju plaću “donirati”. On je zaista svojevrsni “Tik Tok fenomen”. Svoju je političku karijeru počeo 2015.g. kada je izabran za gradonačelnika Bucaramanga. Suđen je zbog udaranja “nepodobnog” opozicjskog vijećnika a Tužiteljstvo ga je progonilo i zbog mešetarenja oko kupovine tehnologije za sanaciju smeća. Mjesecima je bio suspendiran. I on i Gustavo Petro su protiv postojećeg “Sporazuma o Trgovini” kojeg je Kolumbija potpisala s Amerikom prije 10 godina s tim da je Hernández za njegovo revidiranje a Petro za potpuno nove pregovore.
Hernández nije prvi latinoamerički političar koji se na izborima uzdao jedino u društvene mreže. Novi “digitalni političari” i “digitalne kampanje” postali su već svakodnevna pojava. Čilenski političar Franco Parsi je svoju predsjedničku kampanju 2021.g. vodio isključivo iz Sjedinjenih Američkih Država gdje živi. Nije uopće sudjelovao u niti jednoj debate a osvojio je 12.8% glasova postavši tako najveće iznenađenje tih izbora. Očito će i kandidat kolumbijske ljevice morati pojačati prisustvo na društvenim mrežama u zadnjem tjednu kampanje ukoliko želi uspjeti.
Pobjeda ljevičarskog “Pacto Historico” na čelu s Gustavom Petrom očito je moguća. Kolumbija ali i kompletna Latinska Amerika u slučaju njegove pobjede neće više nikada bisti sasvim iste. Zbog toga latinskoamerička desnica poduzima sve ne bi li to spriječila. U taj se pokušaj uključio možda i najveći “izdajnik” ljevice u Latinskoj Americi, nekadašnji ljevičar i marksista a danas radikalno desni liberal, nobelovac Mario Vargas LLosa. On je podržavao dosadšnjeg kolumbijskog radikalno desnog predsjednika Ivána Duquea. U Peruu je na prošlim izborima radio sve da onemogući pobjedu ljevičara Pedra Castilla podržavajući desničarku Keiko Fujimori. Na sreću bezuspješno. U Argentini je 1995.g.tražio da se zaborave zločini vojne diktature i da se “zakopaju u prošlosti”. Zbog svega toga su francuski intelektualci potpisali peticiju protiv njegovog primanja u Francusku Akademiju (kandidiran je 2011.g. a primljen većinom glasova u studenom 2021.g.) jer po njima :”Ova odluka predstavlja veliki etički problem”. U intervjuu od 1.06. za “Letras Libres” LLosa je izjavio. “Što se tiče Kolumbije, smatram da je glasanje za Petra u stvari davanje glasa Maduru i znači pretvaranje Kolumbije u Venezuelu što je strašno za Južnu Ameriku. Ukoliko pobjedi ljevica poput ove Petrove veliiki su izgledi da više nikada u Kolumbiji ne bude izbora. Pedro je predstavmik radikalne ljevice. Nadam se da će njegov protukandidat osvojiti izbornu većinu koja će osigurati da Kolumbija zadrži ovu vrstu polulegalnosti u kojoj je živila zadnjih 50 godina.” Tako nekadašnji ljevičar a danas desničar Mario Vargas LLosa zagovara da Kolumbija radije zadrži “pedesetogodišnje stanje polulegalnosti” nego da ljevica pobijedi na demokratskim predsjedničkim izborima. To možda najzornije demistificira namjere latinskoameričke i kolumbijske desnice u pokušaju očuvanja svoje dominacje bez obzira na opredjeljneje građana Kolumbije. Prečesto je desnica na ovim prostorima svoju vlast branila pod svaku cijenu pa ako je trebalo krvavim pučevima i silom a da bi trebalo isključiti i takve opcije.
Vrlo brzo će se i ta dilema razriješiti. I zaista, možda se u nedjelju 19. lipnja ove godine, ukoliko pobijedi Gustavo Petri, počinje ispisivati jedna nova, lijepša i optimističkija politička stranica povijesti na području Kolumbije i Latinske Amerike.


Oznake: gradele, skuše


- 10:56 - Komentari (31) - Isprintaj - #

05.06.2022., nedjelja

DEVETI SVEAMERIČKI SAMIT I PITANJE DEMOKRACIJE

Prvi sastanak najviših predstavnika država Amerika ( Sjeverne, Centralne, Karipske i Južne Anerike ) održan je, na inicijativu Billa Clintona, 1994. godine u Miamiju na Floridi. Glavna tema bila je vezana za problem ekonomskog rasta ovog područja odosno za uspostavljanje “Zone Slobodne Trgovine Amerika” ( Área de Libre Comercio de las Americas ). Taj dogovor trebao je stupiti na snagu u siječnju 2005.g. ali se nikada nije uspio postići nužan konsenzus za uspostavljanje te Zone. Drugi skup šefova američkih država održan je 1988.g. u Santiagu de Chile, treči je održan 2001.g. u Quebec City u Kanadi, četvrti 2005.g. u Mar de Plata u Argentini, peti 2009.g. u Puerto Espańa u Trinidad y Tobagou, šesti 2012.g. u Cartgeni u Kolumbiji, sedmi 2015.g. u Ciudd de Panamá u Panami, osmi 2018.g. u Limi u Peruu. Posebni su se Summiti još održali 1986.g u Santa Cruz de la Sierra u Boliviji i 2004.g. u Montereyu, Nuevo Leon u Meksiku.
Deveti Summit Amerika održava se ove godine od 6 do10 lipnja u Los Angelesu u Sjedinjenim Američkim Državama pod parolom izgradnje održive, otporne i pravedne budućnosti s posebnim akcentom na civilno društvo i privatni sektor u ovoj velikoj, raznolikoj regiji. Sam po sebi Los Angeles je simbol raznolikosti. To je grad s najvećom hispano-latino zajednicom u SAD. U gradu se govore 224 različita jezika a njegovi stanovnici dolaze iz čak 140 država. Ta najaktivnija luka Zapadne Hemisfere obuhvaća sve Amerike u malome a na samom skupu njih su do sada predstavljali lideri 35 država tog područja. Do ovog Summita. Sjedinjene Američke Države ovaj su put odlučile isključiti tri države.
Treba podsjetiti kako bi ovi susreti trebali promovirati međusobnu suradnju svih država regije. Zadati cilj je pospješivanje zajedničkog ekonomskog rasta kao i inkluzivni napredak svih država regije. Narvno da je važan respekt demokracije, temeljnih ljudskih sloboda, dostojanstva rada, slobodnog poduzetništva ali i uvažavanje postojećih razlika među ovim državama. Pozivaju se i predstavnici civilnog društva, domorodačkih zajednica, udruga mladih i poduzetnika jer je promocija međusobnog dijaloga jedan od osnovnih ciljeva ovih Summita kojima uvijek predsjedava domaćin a potpredsjednik im je bivši domaćin. Izuzetno važan cilj je zastupanja interesa svih zemalja Amerika bez bilo čijeg isključivanja. Jasno su detektirani najaktualniji problemi koji bi trebali biti predmet razgovora. To su, pored navedenih, korupcija, energija, čiste tehnologije, zagađenje, komunikacije i jačanje regionalne sigurnosti.
Sjedinjene Američke Države objavile su svoju namjeru da na ovaj Summit, kojem su oni domaćini - ne pozovu (“zbog njihove nedemokratske prakse kršenja ljudskih prava”) tri zemlje i to Kubu, Venezuelu i Nikaragvu što je odmah dovelo da negativne reakcije nekih od zemalja regije i do svojevrsnog sukoba prije nego je Summit i počeo sa svojim radom.
Tako je meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador (AMLO) 10. svibnja izjavio da “ukoliko se netko isključi, ukoliko se svi ne pozovu, na Summit će doći predstavnici meksičke vlade, ali ja neću doći”. Dodao je kako neće doći izražavajući tako svoj prosvjed pošto bi to trebao biti susret “dijaloga”, “razumijevanja”, “zajedništva” a ne konfrontacija. López Obrador postavlja retoričko pitanje: “Kako se može sazvati Summit Amerika a ne pozvati sve zemlje na njega. Pitam se odakle su oni koji nisu pozvani ? S kojeg kontinenta, iz koje galaksije, s kojeg planeta ?” Osim toga meksički je predsjednik rekao kako je razgovarao s američkim predsjednikom Bidenom i da je kritizirao nastavak američke blokade Kube koji je uveden “dobrim dijelom zbog interesa pojedinih užih grupa u SAD koje iz toga izvlače ekonomsku i političku korist”. Boji se da se i kod ovog rascjepa radi o politikanskim interesima kojima je cilj perpetuiranje programirane ekonomske bijede pojedinih dijelova ove regije.
AMLO daje primjer Meskika i kaže: “Naša braća, meksički migranti, pomažu nam s 50 miljardi dolara godišnje. To nema nikakve veze s ideologijom, političkim strankama ili politikom. To je pomoć njihovoj rodbini. Zašto takvu mogućnost onemogućavati kubancima koji žive u USA a imaju rodbinu na Kubi ? Zašto daviti Kubu ?
Naravno da meksički predsjednik dobro zna za onu poznatu Nixonovu direktivu da se Čile mora svim sredstvima “ekonomski zadaviti” sve dok čileanski narod ne “počme vrištati”. Ta je “zapovjed” izdana u vrijeme pripremanja vojnog puča u Čileu kada je “demokratska Amerika” uz pomoć profašističkih dijelova (inače poslovično politički neutralne) čileanske vojske u krvi čileankog naroda srušila demokstski izabranu socijalističku vlast Salvadora Allendea 1973.g. Isto tako AMLO je sigurno na umu imao i blokadu Venezuele kao oblika “ekonomskog terorizma” koja je u vremenu pandemije Covida-19 kao direktnu posljedicu imala nevjerojatnu patnju, osiromašenje i ogromno povećanje broja umrlih od posljedica nedostaka hrane i medicinskih potrepština pa je prema podacima “Center for Economic and Policy Research” (CEPR) iz Washingona samo u periodu 2017 - 2020.g. zbog posljedica ekonomske blokade Venezuele umrlo 40 000 njenih građana. Ovu, kao i kubansku blokadu SAD opravdavaju borbom za tobožnju zaštitu demokratskih vrijednosti u svijetu. To bi morali objasniti umrlim venezualcima.
Meksički predsjednik smatra kako blokada Kube ima za cilj dovođenje kubanskog naroda do ruba izdržljivosti ne bi li ga tako potakli na pobunu protiv aktualne vlasti. AMLO zaključuje kako se “ponos ovog naroda opire tome već 60 godina”. Po njemu “to je podlo. To je poput nekakve nemoralne pirove pobjede” i ukoliko Joe Biden ne pozove na Summit Kubu, Venezuelu i Nikaragvu meksički predsjednik prosvjedno neće sudjelovati u njegovom radu jer kako kaže: “Ja očekujem da nitko ne isključuje nikoga”.
Bolivijski predsjednik Luis Arce je 11. svibnja objavio da ni on neće sudjelovati na Summitu Amerika u Los Angelesu ukoliko SAD isključe tri navedene zemlje. On smatra kako je to protivno temeljnim “principima i vrijednostima Plurinacionalne Države Bolivije ( “Estado Plurinacional de Bolivia”). Ukoliko se te zemlje ne pozovu onda to po njemu više neće biti susret “potpunih Amerika” pa zato zaključuje da ukoliko SAD “ustraju na isključivanju bratskih naroda, ja neću sudjelovati na takvom Summitu”.
Predstavnici Hondurasa, Čilea i Argentine potvrdili su svoj dolazak ali uz inzistiranje da se na Summit pozovu “sve zemlje Latinske Amerike”. Predsjednica Hondurasa Xionara Castro tvrdi da: “Ukoliko ne dođu sve nacije to onda neće biti Summit Amerika”. Organizacija CELAC “Comunidad de Estados Latnoamericanos y Caribeńos” kao i CARICOM (“Comunidad del Caribe”) službeno su izrazile svoj prosvjed protiv nepozivanja tri zemlje na Summit podržavajući stav da bi to bila negacija njegove suštine.Možda bi se moglo kazati kako je u pitanju ideološki sukob između “lijevih” i “desnih” vlada - ali nije tako jer je čak i ultradesni brazislki predsjednik Jair Bolsonaro izjavio kako i on “u ovim uvjetima” još uvijek procjenjuje hoće li sudjelovati na Summitu u Los Angelesu . Zaključuje da “to ovisi o puno stvari”
U međuvremenu je predsjednik Biden objavio kako SAD “modificiraju svoju politiku prema Kubi”, razmatrajući moguću promjenu odluke o obustavljanju letova za Kubu, suspenziju odluke o ograničenju pošiljki i obnavljanju programa objedinjavanja porodica. Očito je i rat u Ukrajini utjecao na američku vanjsku politiku pa je tako predsjednik Biden najavio i moguću fleksibilizaciji (“u određenoj mjeri”) nekih sankcija uvedenih prema Venezueli. Glasnogovornica Bijele Kuće je 10. svibnja izjavila kako “još uvijek nismo donijeli konačnu odluku tko će biti pozvan i još nismo poslali pozivnice”. Kubanci su izrazili svoje ćuđenje što nisu pozvani na Summit jer je upravo predsjednik Biden (nekadašnji Obamin potpredsjednik) podržavao Obaminu politiku približavanja i otvaranja prema Kubi. S Venezuelom je situacija posebno komplicirana jer su plaćenici iz SAD direktno bili uvućeni u nekoliko pokušaja ubojstva predsjednika Nicolasa Madura kojeg, uostalom, SAD uopće ne priznaju proglašavajući nikada izabranog “uličnog predsjednika” Juana Guaidóa “pravim” venezuelanskim predsjednikom. A Nikaragvu ne treba niti spominjatu. SAD su još 80-tih godina XX stoljeća financirali i obućavali “contrase” u pokušaju oružanog rušenja legalne sandinističke vlasti. Stanje se tu nije puno promjenilo osim što je bračni par Ortega u Nikaragvi zasita krenuo u nerazumne obračune s opozicijom ( pa i u sandinističkim redovima )
Matias Bianchi, direktor organizacije “Asuntos del Sur” i docent na “The University of Arizona” smatra kako je američki pokušaj izbacivanja nekih zemalja sa predstojećeg regionalnog skupua velika “strateška greška” jer to ne doprinosi generiranju “hemisferskog povezivanja”. Po njemu Biden ne shvaća što se sve desilo zadnjih pet godina u regiji. Naime, “različite zemlje regije sada imaju lijeve vlade što drugačije oblikuje ovaj prostor”. Bojkot nekih država samo će ih još više međusobno povezati. Biden zanemaruje i kako je na ovu regiju utjecala pandemija korone ali i rat u Ukrajini. Nužno je više kooperacije među latinskoameričkim državama kako bi se zajedno pokušale suprostaviti svjetskoj ekonomskoj nestabilnosti koja se posebno dramatično prelama u Latinskoj Americi. Po Bianchiju “to su povijesni momenti koji zahtjevaju više susreta, razgovora, veći kapacitet međusobne razmjene i ne smije se izgubiti mogućnost razgovora”. I on se plaši da se, zahvaljujući ovom američkom potezu ,ovo ne pretvori “u raspravu između lijevih i desnih režima” i da se tako praktički ignorira “ono što je zaista važno”.
Biden je očito na određen način rastrgan jer se nalazi u procjepu između svog poželjnog imagea regionalnog i svjetskog lidera i onog imagea kojeg diktiraju političke potrebe koje su za internu, američku, unutarnju upotrebu. To ga dovodi u politički shizofrenu poziciju jer jednu sliku želi projektirati “za vani” a drugu “za unutra”. To nužno dovodi do stanja totalne podvojenosti, diskrepancije njegove (političke) osobnosti što je uvijek potencijalno opasno. Zato se i nepozivanje tri “nedemokratske” latinskoameričke države na Summit u Los Angelesu sve više tumači kao čisto politikanstvo koje može upropastiti taj skup zbog njegovog mogućeg bojkota od još nekih država ili lidera regije. Tako je čileanska ministrica vanjskih poslova u nedjelju, 14. svibnja izjavila kako “isključivanje neće pomoći rješavanju problema ljudskih prava” tražeći od SAD da na Summit pozovu Kubu, Venezuelu i Nikaragvu jer je nužan “dijalog koji je iznad razlika”. To je danas posebno važno jer je regija, po njoj, u ovom trenutku “superfragmentirana”, međusobno polarizirana pa je, stoga, posebno važno da pod vodstvom Bidena uspostavi “međusobni razgovor koji je iznad međusobnih razlika”. Naravno da Bidenov stav o “zaštiti demokracije” u regiji kao kriteriju za dobijanje poziva za ovaj Summit mnogi smatraju krajnje cibičnim jer i u ovom trenutku SAD pomažu i financiraju mnoge ultradesničasrke režime ( od Brazila do Kolumbije ) koji dnevno krše osnovna prva pa i oduzimaju živote mnogima ( Dosta je samo spomenuti aferu “Falsos positivos” u Kolumbiji itd ). Ne treba zaboraviti niti izbore u Kolumbiji i Brazlu u kojima su šanse za pobjedu ljevice velike.
Upravo je zato Alvaro Verzi Rangel ( “Centro Latinoamericano de An9alisis Estrategico” - CLAE) 25.svibnja napisao kao su u stvari “Sjedinjene Države te koje ne bi trebale biti pozvnane na Summit Amerika” ako bi se konzekventno primjenili Bidenovi krteriji za dobivanje pozivnice. Kada se spominju ljudska prava, slobode i demokracija ne može se zanemariti praksa izvršenih masovnih ratnih zločina diljem svijeta bez ikakvog odgovaranja ili suđenja zbog njih a iza kojih stoje “supersile” - u čemu SAD imaju itekako istaknutu (ne baš pohvalnu) ulogu. Verzi Rangel smatra da SAD ostalima nameću svoje zakone i drže lekcije o slobodi i demkraciji namećući regiji WASP (bijeli, anglosaksonci, protestanti) logiku samo modificirajući Monroovu doktrnu (“Amerika amerikancima”) pakirajući je u novu ambalažu. Sadržaj ostaje isti a on je: Američka dominacija ! Čak je i međusobno ubijanje amerikanaca ( poput strašnog masakra u školi u Teksasu ) potvrda neodržive dekadencije i insuficijencije takvog modela organiziranja društva. Naime amerikanci se međusobno ubijaju vatrenim oružjem 25 puta više nego u drugim razvijenim zemljama ( prema Centru: Brady Campaign to Prevent Gun Violence ). SAD ima više komada oružja nego stanovnika (120.5 komada na 100 stanovnika, više od 390 miljuna prema podacima za 2018.g - “Smakl Arms Survey”). Danas se zna da “Anomaly Six” za potrebe SAD administracije nadgleda miljarde telefona po cijelm svijetu. Istovremeno u SAD izbija afera s nedostatkom mlijeka za bebe po koje Biden u Njemačku šalje vojne transportne avione, i dalje su na snazi Trumpovi okrutni zakoni prema imigrantima koji se ( na meksičkoj granici) zatvaraju u kaveze, odvajaju djeca od majki itd.
O financiranju, pomaganju, izvođenju državnih udara i direktnim ili indirektnim vojnim intervencijama i invazijama na području Latinske Amerike iza kojih su stajale SAD može se puno govoriti. Nedavno je bivši francuski ambassador Thierry Burkhard izjavio za New York Times kako su Francuska i SAD zajedno orkestrirale državni udar na Haitiju kada je 2004.g. srušen predsjednik Bertrand Aristide. Ali amerikanci su direktno bili upleteni još i u državne udare u Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Kostariki, Dominikanskoj Republici, Salvadoru, Gvatemali, Nikaragvi, Panami, Paragvaju, Peruu i Urugvaju.
Predsjednik Obama nikada nije ispunio svoje obećanje o ukidanje zatvora Guantanamo Bay u kojem se (ali ne samo tamo) bez ikakvog suđenja drže zatvorenici. O strahotama najzvjerskijih mučenja kojima su “legalno” podvrgnuti zatvorenici kojima se najvjerojatnije nikada neće suditi ali koje će tamo (možda) vječno ostati (bili ili ne bili krivi) o čemu dramatično govori dokumentarni film “The Forewer Prsoner” (“Vječni zatvorenik”) iz 2021.g. ( režija: Alex Gibney ) kao i o tome da američki vojnici ne odgovaraju za bilo koji (eventualno počinjen) zločin pred bilo kojim međunarodnim sudom (iuključujući Haški ) također bi mogli puno govoriti. Predsjednik Bush je u srpnju 2002.g. rekao: “Svatko tko služi pod američkom zastavom odgovarati će svojim pretpostavljenima i vojnom zakonu,a ne presudama Međunarodnog kaznenog suda”. Uostalom, da li je itko odgovarao za miljune nevinih ubijenih u Iraku, Libiji, Siriji… ili i dalje važi ona izjava Madeleine Albright kako “se isplatilo” ubiti “pola miljuna” iračke djece ?! Taj broj ubijene djece je vjerojatno pretjeran ali da je bez ikakvog razloga u Iraku ubijeno preko miljun ljudi to je neupitno. Da li će itko makar prijekorno pogledati bivšeg američkog predsjednika Busha “mlađeg” ili bivšeg engleskog predsjednika Blairea zbog toga ? Sumnjam ! Ali zato SAD na Summit Amerika koji će se za koji dan održati u los Angelesu izgleda neće pozvati Kubu, Venezelu i Nikaragve “zbog kršenja demokracije”. Može li uopće postojati išta licemjernije od toga ?



Oznake: Sunce, dubina


- 08:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.