Točno prije sedam dana, u prošlu subotu, 20. veljače 2016. godine umro je Fernando Cardenal, jezuistski svećenik i ministar obrazovanja u prvpj "sandinističkoj vladi" (na čelu s Danielom Ortegom) u Nikaragvi (1984 - 1990.)
Nazivali su ga "generalom vojske od sto tisuća ljudi", koliko je dragovoljaca uspio "regrutirati" među studentima, profesorima, stručnjacima, vlasnicima kuća i posjeda u svojoj znamenitoj "Nacionalnoj kampanji opismenjavanja"
( "Campana Nacional de Alfebatizion" ) koju je pokrenuo odmah poslije oružane pobjede "Sadndinističkog Fronta za Nacionalno Oslobođenje" ( "Frente Sandinista de Liberacion Nacional - FSLN" ) nad somozističkim snagama i njihovim američkim pokroviteljima i pomagačima, 1979. godinne.
Ova je kampanja smanjila nepismenost u Nikaragvi s 50,35% na 12,96% stanovnika zbog čega je Fernando Cardenal zaslužio i dobio posebno priznanje UNESCO-a.
Kao jezuitski svećenik koji je od početka podržavao bobu protiv diktature u Nikaragvi i koji je direktno učestvovao u sandinističkom pokretu a kasnije, nakon njihove pobjede, postao i ministar obrazovanja u prvoj sandinističkoj vladi - navukao je na sebe bijes Vatikana i samog tadašnjeg pape Ivana Pavla II, tim više što je, osim toga, prihvaćao i propovjedao socijalni nauk Crkve s pozicija "teologije oslobođenja" - koja nikada nije bila dobrodošla niti je prihvaćena u redovima najviše vatikanske crkvene hijerarhije.
Za razliku od najugrožebijih djelova latinskoameričkog naroda.
Zbog tog svog političkog angažmana i prihvaćanja "teologije oslobođenja" papa Ivan Pavao II je Fernanda Cardenala 4. veljače 1984. godine suspendirao - ili ,jednostavnije rečeno, izbacio "a divinis", iz jezuitskih redova ("Družbe Isusove").
Osim njega, papa Wojtyla iz svečenićkih redova, iz istih razloga, isključuje i Fernandovog brata Ernesta Cardenala - jednog od najvećih pjesnika Latinske Amerike, također svećenika ali i ministra kulture u sandinističkoj vladi.
Osim njih, iz svećeničkih redova, zbog podrške sandinistima i "teologiji oslobođenja" papa iz svećeničkih redova isključuje također i Miguela de Escotoa i Edgara Parralesa.
Zbog ovakve reakcije pape i Vatikana Fernando Cardenal piše poznato "Pismo mojim prijateljima" u kojem piše : "To me boli ali kao kršćanin ja ne mogu šutjeti" pa makar konzekvenca njegovog angažmana i tog "neprešućivanja" bila i izbacivanje iz svećeničkih redova.
Optužbe prema njemu i njegovom bratu, zbog oštre kritike društva i zalaganja za najpotrebitije, bile su još dobro začinjene tvrdnjom kako su oni, u stvari, "prihvatili marksizam" i da su "prokriveni komunisti" u svećeničkimm redovima.
To je u Latinskoj Americi . inače, vrijeme svojevrsne obnove "hladnog rata" i teških ideoloških optužbi zbog revolucionarnih gibanja u uzavrelom području Centralne Amerike u koje se sukobe direktno vojno i na sve druge načine umješala Reaganova administracija i američka moćna financijska i propagandna mašinerija s glavnom parolom . "Nećemo dozvolit novu Kubu na tlu Latinske Amerike !"
Kada je papa Ivan Pavao II 1983. godine posjetio Nikaragvum na aerodromu ga je dočekao ogromni transparent s natpisom : "Dobrodošao u slobodnu Nikaragvu, zahvaljujući Bogu i Revoluciji "
Među onima koji su ga dočekali na aerodromu odmah u "špaliru" ispred aviona bili su Fernando i Ernesto Cardenal. Svećenici i ministri. Tada je papa, vidno ljut, rekao Fernandovom bratu, svećeniku, ministru i slavnom pjesniku Ernestu Cardenalu : "Moraš srediti svoje probleme s Crkvom !"
Nije prihvatio da mu poljube ruku.
Slijedeće godine i jedan i drugi brat su, direktnom njegovom odlukom, bili "isključeni" iz svećeničkih redova.
To zaoštravanja odnosa između službenog Vatikana i nikaragvanskog svećenstva, koje se pridružilo sandinističkoj revoluciji, doseglo je svoj vrhunac.
Puno kasnije, Ernesto Cardenal je nazvao kanonizaciju pape Ivana Pavla II "monstruoznom", uz obrazloženje kako jej papa Ivan Pavao II podržavao i štitio Marciala Maciela (1920-2008.) - osnivača "Kristovih Legionara", što je ovaj nikaragvanski pjesnik i svećenik smatrao nedopustivim.
Nakon izlaska iz vlade Fernando Cardenal nastavlja se baviti problemima obrazovanja u fondaciji "Vjera i Radost".
Prije svoje smrti napisao je : "Kada dođe trenutak mog odlaska sa ovoga svijeta , otići ću vrlo sretan i zahvalan Bogu za život koji sam proživio."
Nije bio zadovoljan dosezima promjena u Nikaragvi pa piše : "Tužan sam jer još uvijek oko polovine stanovnika Nikaragve živi u siromaštvu. Dokle god ulažemo toliko malo novca u obrazovanje nikada nećemo izaći iz ovog siomaštva."
Fernando je, nakon napuštanja politike, obnovio svoj novicijat - što je jedinstven (jedini) slučaj u dugoj povijesti "Družbe Isusove"
Govorio je da je on sklopio "Pakt sa sirotinjom" i da taj "pakt" nikada neće raskinuti.
Trideset godina nakon što je papa Ivan Pavao II braću Ferdinanda i Ernesta Cardenala i druge nikaragvaske svečenike, zbog njihovog učestvovanja u sandinističkom pokretu i vladi i zbog prihvačanja "teologije oslobođenja", bio isključio iz svećeničkih reova - aktualni Papa Franjo, koji i sam dolazi iz Latinske Amerike, je 4. kolovoza 2014. godine poništio njihovu "suspenziju" - tako da je Fernando Cardenal umro kao jezuitski svećenik. nikad ne mijenjajući svoja uvjerenja i svoj odnos prema društvenoj zbilji kao i zadacima svećenstva u njoj.
On se vrlo kritički odnosio i prema dosezima nikaragvanske revolucije i vlasti...njenoj birokratizaciji, neefikasnosti itd - ali svoj "pakt sa sirotinjom", kao što je i obećao,nikada nije raskinuo. Sve do svoje smrti.
|
