Sada već "daleke" 1973. godine u Čileu je došlo do vojnog puča. Srušena je legalna vlast socijaliste Salvadora Allendea...Ubijen je, zajedno sa svojim sljedbenicima, u predsjedničkoj palači La Moneda odbivši da se preda pobunjenim vojnicima. Cijeli svijet obišle su posljednje slike predsjednika Allendea s šljemom na glavi i strojnicom u rukama.
Na čelu pobunjenika bio je general Augusto Pinochet čiji će prijeteči lik s neizbježnim crnim naočalama, okružen pućistima, također obići svijet - i ubrzo postati "zaštitnim znakom" latinoameričkih diktatura.
Vojna hunta suspendirala je sve slobode i počela teror nad pristalicama Allendea i svim svojim neistomišljenicima. Prije svega sudentima i intelektualcima. Užasne slike i TV snimke stizale su svakodnevno iz Čilea. Nacionalni stadion u Santiago de Chileu postao je personifikacija stratišta i terora koji se razlio cijelim Čileom.
Čileanska vojska, koja je stotinu godina bila neutralna...na najbrutalniji način "uzela je stvar u svoje ruke".
Desilo se to 11. rujna 1973. godine....dakle, istog datuma u mjesecu, samo mnogo godina ranije nego što je došlo do terorističkog napada na njujorške "Blizance" !
Radilo se od dvije vrste terorizma...a jedan i drugi bili su prijetmnja svjetskoj demokraciji.
Te 1973. godine bio sam zagrebački student druge godine Fakulteta Političkih Znanosti. Dugo smo znali pričati o situaciji u Čileu, Latinskoj Americi...svemu. Gemišti su se se ispijali uz beskonačne diskusije o tim događajima. Slušali smo čileansku grupu "Inti Illimani" i njihovu pjesmu "El Pueblo Unido Jamas Sera Vencido". "Ujedinjeni narod nikada neće biti poražen"...ali iz Čilea su stizale drugačije vijesti. Svugdje u svijetu došlo je do prosvjeda i solidariziranja sa udarom "gorila" u Čileu. Ubrzo je svakome postalo jasno da iza svega stoje velike Multinacionalne, Transnacionalne kompanije i politika "Velike Batine" koja je dolazila sa Sjevera američkog kontinenta. Krupni kapital jednostavno nije htio dozvoliti nacionalizaciju čileanskih naconalnih dobara i gubljenje velikih profita koje je crpio iz Čilea.. Pinochet je bo samo "poluga" putem koje su "crveni" trebali biti"demontirani s vlasti".
A izbori ? A volja naroda ? Ma koga se brigalo za to !
Carlos Puebla i Los Tradicionales snimaju LP s pjesmama o Allendeu, Čileu i državnom udaru. Sve vrije...A budućnost kao da najavljuje nova krvoproliča i oružane sukobe. Stže vijest o ubojstvu Victora Jarre, karizmatičkog pjevača i angažiranog borca za čileansku demokraciju. General Pinochet instalira poseban model koji u politici podrazumijeva vojnu diktaturu a u ekonomiji neobuzdani ekonomski liberalizam. Ponovo se otvaraju rasprave o Che Guevari, Camilu Torresu, urbanoj gerili...odnosu parlamentarizma, legalnih demokratskih metoda i institucija sustava i oružanih, nasilnih metoda u borbi za promjenu situacije u Ćileu.
Predstavnici "teorije zavisnosti" ("teoria de dependencia") dobiaju sve više na značenju među intelektualcima i ljevičarskoj inteligenciji...a posebno u Meksiku gdje Pablo Gonzales Casanova piše seriju članaka i knjiga na tu temu.
U Zagrebu se učlanjujem u "Klub latinoameričkog prijateljstva"...i povezujem se s ljudima koji se sve više zanimaju za Latinsku Ameriku. Tada sam prvi put čuo i za Allendeovu suprugu. Zvala se Hortensia Bussi Soto...ali je cijeli Čile znao po nadimku La Tencha.
Allendea je upoznala 24. siječnja 1939. godine nakon što su se sasvim slučajno našli zajedno na projekciji jednog filma. Oboje su bili filmofili. Radilo se o dokumentarnom filmu o potresu u provinciji Nuble i u Concepcionu - u kojem je život izgubiklo 40 000 ljudi. Njihovo je poznanstvo, tako, počelo - vezano za jedan tragičan događaj a njihov zajednički život će također završiti u tragičnim i krvavim zbivanjima nakon vojnog puča u Čileu 1973. godine.
La Trencha se rodila u Valparaisu 22. srpnja 1914. godine. Bila je profesorica povijesti i geografije. Radila je na Instituto Predagogico de la Universidad de Chile. Surađivala je s muzejom Prado u Madridu i Pikasovim muzejem u Barceloni. Za Salvadora Allendea udala se 1940. godine.Imali su tri kćeri: Carmen Paz, Beatriz (preminula) i Isabel, koja je danas zastupnica Socijalističke Partije u čileanskom parlamentu. Dobila je mnogobrojna međunarodna priznanja zbog svog angažmana i borbe za mir - a postala je i Poćasna doktorica Sveučilišta u Bruxellesu.
Kada je vojska napala predsjedničku palaču La Moneda...koju je Allendeo odlučio braniti do smrti jer je bila simbol demokratski izabrane vlasti - nije znao što se zbiva sa njegovom suprugom i s njegovom djecom. Nisu se imali vremeni rastati. On je, za vrijeme opsade, ubijen a ona je uspjela emigrirati u Meksiko... i godinama je bila u egzilu. Sve do pada Pinochetove diktature i pobjede demokracije u Čileu.
Umrla je u četvrtak, 18. lipnja 2009. godine u dubokoj starosti, u devedesetičetvrtoj godini života.
Tako je "otišla" još jedna od osoba koja je svojom sudbinom svjedočila turbulantna latinoamerička i svjetska zbivanja u drugoj polovici prošlog stoljeća - koja će ostaviti ne samo duboki traga na našu sadašnjost, nego je u velikoj mjeri i odrediti.
Otišao je i dio naše mladosti čija vječna tema je bila demokracija, promjena Svijeta, pravda i sloboda kao i pokušaj razumijevanja svega onoga što se zbivalo u sjenama dvadesetog stoljeća koje je odisalo orvelijanskom praksom i konceptom "Velikog Brata".
Tko je tu ispao "naivac" a tko nije - još se ne zna !
Adios companera La Tencha !
|
