Bilo je to u ljeto 1984. godine.
Teško i vlažno poslijekišno predvečerje u Ciudad de Mexicu. Još uvijek sam ležao na krevetu u nekoj vrsti "produžene sieste", u sobi na četvrtom katu bućne ulice u blizini Alamede Central...jednog od bezbrojnih parkova megalopolisa koji će uskoro utonuti u većernju gungulu i šarenilo.
Kada započme kišni period.....svaki dan se na grad, zarobljen zubatim vulkanskim planinama, sruči kratkotrajan pljusak koji samo na tren utaži nesnosnu žeđ ulica, avenija, parkova, kuća, slumova i stanovnika negdašnjeg Montezuminog Tenochtitlana - iz vremena asteških velikih vladara.
Nakon tih pljuskova osvježavajući miris vode samo na tren prostruji gradom i zaćas nestane... ostavljajućči za sobom još veći pritisak i vlažni trag memljivosti koji se jedino ispire Bacardijem ili hladnim... orošenim pivom čije se boce lijepe za prste.
Zazvrlji telefon.
Jedva digoh slušalicu jer je svaki pokret izazivao težak i nerazumljiv napor.
Osjećao sam se kao neki meksički Oblomov.
Bueno ?!
Bueno !
Zove Paco.
Hoćemo li većeras u muzej Chopo ? Dolaze salvadorci iz Frente Farabundo Marti para la Liberacion Nacional (FMLN)....Muzej nije daleko.
Okolo muzeja policija. Jedva se probijamo unutra. Svira salvadorska muzika. Mješavina indioskih i "revolucionarnih" pjesama. Plakati Farabunda Martija, gerilaca... Svuda mladi ljudi iz Pokreta. Govori...razgovori. Dugo u noć.
Koji mjesec ranije slučajno sretoh jednog Slovenca koji se želio pridružiti sandinistima u Nikaragvi ili "farabundomartistima" u El Salvadoru. Tamo je prije dvije godine završio najkrvaviji dio građanskog rata u kojem je poginulo oko 75 000 ljudi. Bila je to zemlja u kojoj je ubijen "crveni biskup" Romero. Zemlja u kojoj je na vlast jurišala desničarska ARENA ("Alianza Republicana Nacionalista" - "Republikanski nacionalistički savez") s opskurnim ćasnikom Robertom D Aubuissonom na čelu, koji je bio opozicija reformističkoj Vojnoj Hunti - jer, nije bila dovoljno desna.
Front za Nacionalno Oslobođenje Farabundo Marti (FMLN) bio je na drugoj strani. Ljevičarska gerilska revolucionarna organizacija koja je držala pod svojom kontrolom dijelove Salvadora
I desničarska ARENA i ljevičarska FMLN osnovani su na samom početku osamdesetih godina prošlog stoljeća.
FMLN je baštinio "duh" Farabunda Martija koji je 1932. godine postao vođa pobunjenika kao odgovor na vojni režim generala Maximilliana Hernandeza Martineza...koji je na vlast, kao što je to bio obićaj u Latinskoj Americi, došao pućem.
Desetljeće kasnije, 1992. godine - FMLN je izvršio "demobilizaciju"...potpisao mirovni sporazum s vlastima i postao legalna politička stranka koja od tada učestvuje na parlamentarnim izborima.
Prije dva dana, u nedjelju 15. ožujka 2009. godine, na predsjedničkim izborima u Salvadoru pobijedio je MAURICIO FUNES lider i kandidat FMLN-a .
Barak Obama ćestitao mu je na pobijedi. Radio Zagreb je u "Vijestima" javio kako su "SAD pozdravile korektnu provedbu predsjedničkih izbora u El Salvadoru i čestitale pobjedu Mauriciju Funesu" !
Možda se. napokon, zasita okreće nova stranica i u odnosima "dviju Amerika" - Sjeverne i Južne.
Mauricio Funes je bio TV novinar, dopisnik CNN-a iz Salvadora. Njegov protivnik i kandidat ARENE - Rodrigo Avila bivši je šef policije...a ranije, u vojsci, bio je snajperist koji je, kako je u kampanji sam potvrdio, osobno ubijao "ljevičarske pobunjenike".
Priznao je poraz na izborima.
Čitam španjolski dnevnik "El Pais". Zanima me što oni kažu na ovu tako dugo čekanu pobjedu ljevice u Salvadoru - i prisjećam se početka osamdesetih u Splitu. Pokojni, dobri Nikša Juras, magistar sa Pravnog fakulteta u Splitu....moj dobar prijatelj, upravo se bio vrato sa studijskog boravka u Njemačkoj. Bila je noć...išli smo polako prema "Semaforu"..i negdje na pločniku ispred Pošte poćeo me nagovarati da odem u Latinsku Ameriku.
Te većeri mi je na neki način "ubacio buvu" u sva moja buduća razmišljanja. Od tada, uvijek kada bi se sreli, javljao bi mi se. onako preko ulice, vičući na cili glas, sa onim svojim: "Ej, di si - Farabundo Marti ?!"
E, da je on sad živ !
Mauricio Funes je nakon pobjede, obućen u pancirku ("chaleco antibalas"), rekao kako je to bila "la noche magica" ("ćarobna noć") - ali da vjeruje kako vrijeme pancirki odlazi u nepovrat. Prvi je intervju dao novinarima već na ulici. Kazao je kako je uvjeren da se ovom pobjedom zatvara "jedan povijesni ciklus". Ciklus odvojenosti Vlasti od naroda, ciklus postojanja "autoritarnih vlada" koje ništa nisu rješile osim što su zemlju dovele do međusobne podjeljenosti građana i na rub ekonomskog sloma.
Salvador je zemlja s tropskom klimom i 5,7 miljuna stanovnika. Zemlja s najvećom stopom ubojstva u Latinskoj Americi - a "konkurencija" je tamo zaista velika.
Ono što je, po njemu, najvažnije - jest to da je NESTAO STRAH OD PROMJENA. Ljudi su stalno bili zastrašivani "dolaskom komunista" - što je retorika za kojom posežu i neki naši "domaći politički mudraci" ne bi li skrenuli pažnju naroda sa pravih problema i sa katastrofalne situacije u kojoj neodgovorna i korumpirana vlast može dovesti zemlju.
"La matanza" (Masakr)...koja je bila personifikacija zbivanja u Salvadoru početkom 30-tih godina prošlog stoljeća, kada je u samo godinu dana ubijeno oko 30 000 ljudi (velikim dijelom indiosa)...koji su se suprostavili diktaturi generala Martineza - i kada se kao odgovor takvom obliku "vladavine" javio i otpor predvođen Farabundom Martijem....napokon je, duboko je uvjeren Mauricio Funes, zauvijek postala stvar prošlosti.
Stvar sjećanja.
Na ulicama se u nedjelju čulo ono poznato latinoameričko: "El pueblo, unido, jamas sera vencido!" ("Ujedinjeni narod nikada neće biti poražen"!)
A ja, ja se sjećam Petra, Gorana, Gobba, Nikše, Čela, Tanje, Svemira, Ilije, Breze, Ante i svih onih drugih koji više nisu tu. Sjećam se srednjoškolskih razgovora...Šetnji po splitskoj Rivi za vrijeme najžešćih juga..kada je more potapalo Dioklecijanovu palaću. Sjećam se bura i Marjanskih skrovišta di smo, u zavjetrini, ka gušteri - upijali svaku sunčevu zraku. Sjećam se ljeta na Mljetu, Šolti i Lastovu.....Dugih vožnjih motorima...Jawa 350 kubika ! Sjećam se studentske Trešnjevke, Srednjaka i Knežije...Beskrajnih razgovora na Gornjem Gradu i zima na Sljemenu.....Sjećam se povrataka i odlazaka, svega....se sjećam.
A u ušima mi još uvijek odzvanja ono Nikšino: "Ej, di si - Farabundo Marti !?"
A di si ti sad, Nikša moj ?
|
