Mačja Njuška

petak, 23.09.2011.

Buhograd

U jednom vrtu među cvijećem
Malen se Gandi sakrio
Na njemu živi puno buha
Kažu da buhograd je to!

To znamo samo ti i ja,
hajmo ih istrijebiti sad.
Nek' opet bude mali Gandi
a ne Buhograd...

Buho-o-grad

Buhograd

srijeda, 21.09.2011.

DOSTA VIŠE!

dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta, dosta!!!!!!!!!!

p.s. hvala na osmjesima susjedu i teti na šalteru u MUP-u, ni ne slutite koliko su značili.

Za one koji žele znati više:
ne mogu više!

ponedjeljak, 19.09.2011.

Ovih dana, više nego inače

...lijepo je zaleći.
Staviti moja dva narančasta, duguljasta, voljena jastučića u pozu za spavanje, nasloniti kaotičnu glavu na njih i pustiti si film.
Žao mi je zaspati jer ni najljepši san nije tako lijep kao moje predsanjske maštarije. Sva osjetila su u punom pogonu dok maštam.
Osjećam miris, svjež i pun, osjećam ga nosom i plućima i svaka stanica moga tijela se ispunjava njime.
Osjećam dodir i moji prsti klize po neravninama kao prsti slijepca, istražuju nepoznato i prepoznaju poznato.
Vidim sitnice koje se ne primjećuju golim okom, ništa nije skriveno od mog pogleda.
Okus mojih maštarija je pomalo slankast. Prija na jeziku i čekam trenutak ili dva prije nego dopustim okusu da se spusti niz jezik kao niz tobogan u grlo pa niz njega u želudac...i osjećam okus cijelim putem. Umjesto u ustima ostaje u cijeloj meni.
Čujem ono što nikad nisam ali sve su to stvari koje želim čuti. Ljepota maštarije je u moći; ti si i scenarist i režiser i glavni glumac.
Jedino što fali mojim trenutnim maštarijama je radnja.
Imam samo segmente.
Lijepe, moćne djeliće savršenstva.
Bježim iz jave (glavom bez obzira) u njih, plivam u njima i utapam se u njima.
Pala je i kiša, konačno.
Lijepo od nje.

Za one koji žele znati više:
La terra a volte va innaffiata con il pianto,
ma poi vedrai la pioggia tornera!

nedjelja, 18.09.2011.

Nosi se (!!!)...

...sa emocijama, ako možeš.
Ja, izgleda, ne mogu.
Prsti mi se polagano počinju raspadati (najdoslovnije) a mozak je zakuhao već prije par dana. Najobičnije funkcioniranje postaje mission impossible.
Rješenja za stvari koje me muče čisti SF.
Da li je onda čudno što si dozvoljavam maštariti o stvarima koje nikad nisam željela i ...garant ih ne želim ni sad?
Neki sam se dan, gledajući humorističnu seriju, zapitala ŠBB - KBB (šta bi bilo, kad bi bilo). Šta sam vidjela? Obitelj sa djecom.
Učinilo mi se to, u tom trenutku, lakšom varijantom.
Znam, trava (!) može izgledati zelenija u tuđem dvorištu i tuđe štikle udobnije od vlastitih tenisica kada dođu problemi.
Sada mi se čini da bi bilo lakše hendlati tamo neku moju djecu, kuhati im juhice i po svemu biti mama iz reklame nego čekati nalaze koji slijede.
Izgleda mi kao da je jusast život nešto što sam propustila a da si nisam dala ni priliku razmisliti o njemu.
Pokušavam se sjetiti da sam prije dva tjedna bila histerično sretna, ali memorija me izdaje. Raspad sistema. Potpun.
Znam (tajna, tajna, tajna) sve će biti u redu i znam (tajna, tajna, tajna) sve će doći na svoje.
Samo do tog trenutka trebam pomoć.
Sva pomoć je dobrodošla.

Za one koji žele znati više:
AIUTO!!!

petak, 16.09.2011.

Loše

Ima nepodnošljivih dana.
Ima brutalnih dana.
Ima dana koji samo slažu jednu nesreću na drugu.
Ima dana nakon kojih više ništa neće biti isto.
Ima dana koji ti odgrizu najveći dio srca a onda još grickaju rubove rane.
Ima dana koji ti skalpelom grebu po unutrašnjosti.
Ima dana kada čak i hladnoj kuji kao što sam ja treba utjeha.
Ima dana kada se sve ruši, uz tresak.
Ima dana kada je smisao samo pojam.
Ima dana u kojima iz minute u minutu postaje sve gore.
Ima dana koji uzimaju ono što ti je najbitnije.
(a ti možeš samo stajati i gledati)
Ima dana kada iskreno i potpuno želiš da si mrtva.

Najgore kod tih dana je što nakon njih dođe drugi, koji umjesto da otupi oštricu boli, donese spoznaju: danas će biti još gore.

Za one koji žele znati više:
moj najstariji prijatelj :(

srijeda, 14.09.2011.

Ružna žena (?)

Zajeb, ovo nije blog za pecanje komplimenata. Ne pišem ga da bi mi rekle da nisam ružna niti da bi spomenule moje divne, velike, zelene i nadasve kravlje oči. Nije tu ni iz razloga da proklinjem sudbinu, labilan karakter i gene. Ma ne...
Ovaj blog je tu da Kozi skinem sve po spisku.
Za neupućene; Koza mi je, za rođendan, poklonila knjigu. A knjiga mi je poklonila saznanje da sam ja ružna žena.
Ružnoća je, kaže knjiga, stanje duha.
Ali ipak govori o obliku nosa, o dlakama, o debljini, o ušima, prstima, sisama, guzicama.
Ili ne, knjiga govori o muškarcima.
Ružna žena = očajna žena.
Pa tako ružna žena pristaje na sve. Bolje išta nego ništa varijanta.
Znači, ne samo da me knjiga proglašava ružnom nego i glupom.
Jer dobro se potrudila da se pronađem u svakoj priči.
Ajde da se malo pravdam (možda nisam baš tako ružna) moje su situacije ipak drugačije od situacija opisanih u knjizi. Moji su muškarci bili lijepi (o ženama se ne govori u kjnizi, osim na kraju gdje, opet uvredljivo do bola, objavljuje navodno pismo neke slušateljice koja veli da nakon što ju ni jedan muškarac nije htio, pronašla je - jednako ružnu - ženu) i voljeli su me.
Ha! Tu me je knjiga čekala.
Jer spominje, jebem li joj tiskaru, i iluziju i samozavaravanje da su voljene.
Priča o preuveličavanju najmanje geste i sićušnog osmjeha. Govori o stupnju ponižavanja na koje je svaka ružna žena spremna.
Vrijeđa, vrijeđa, vrijeđa, vrijeđa....
Čudite li se još, što sam preplašenim glasom pitala onu moju da li sam ja ružna? Čudite li se još što sam samo nju pitala, jer sam pretpostavila da će ona reći da nisam?
Ako se čudite, niste pročitale knjigu.
Noisens je imala priliku čuti nekoliko redaka iz knjige, i iako je prije tih par redaka inzistirala da knjigu i sama pročita, sada se zamislila nad tim.
Ne želim joj dati knjigu da je čita, iako je Noisens lijepa žena.
Knjiga je opaka i uvredljiva a Noisens krhkog samopouzdanja.
Uvjerit će je da je gadna.
Ne želim to. Nije li dovoljna jedna ružna prijateljica u toj našoj maloj grupici?
A Koza?
Treba li Kozi dati da pročita knjigu?
Moje krvareće srce urla; daj joj! daj joj!
Ali ja volim Kozu i znam da nije imala loše namjere i da, vjerojatno, nije mogla ni naslutiti da mi u ruke daje putokaz prema samoubojstvu.
Što mog samopouzdanja, što same mene.
Nikad me ni jedna knjiga nije tako uzrujala, u negativnom smislu, nikad. Izuzmemo li Lanu Bjondić, koja je...uh, koja je....ajde, to je samo glupa knjiga koja žene uči kako da i one budu glupave i površne.
Ovo... ovo je...
(bez teksta)
...ovo je dobra knjiga, ne možeš je ispustiti iz ruku na neki jebeno mazohistički način.
Ovo je prva knjiga koju želim spaliti. Ritualno. Plesati oko vatre dok kuja gori.

Hvala, Kozo, hvala ti od srca. I ja volim tebe.

Za žene koje se žele uvjeriti da su ružne:
klikni na vlastitu odgovornost

ponedjeljak, 12.09.2011.

Ženski blog

Prvo da razjasnimo zašto se ovaj blog zove ženski. Zato, moje dame i eventualni gospodine (ako takav zaluta), jer ćemo danas malo govoriti o čisto ženskim stvarima;
Manipulaciji, taktiziranju, mrežarenju i emocijama.

Ajde da ne idemo po redu.

Mrežarenje

Jednom davno sjedilo za nekim stolom nekoliko mužjaka i dvije ženke. Jedna od tih ženki se nešto zapalila za nekog tipa a tipovi kao prave babe našli se pozvani da joj daju par savjeta kako da tipa smota. Bolje je ne nabrajati briljantne ideje koje su joj servirali. Neke su bile kažnjive zakonom, većina idiotske a sve su bile nemoralne. No, kako u svakom žitu ima kukolja (ili u ovom slučaju: u svakom kukolju ima žita) jedan od njih je rekao.
Budi pametna. Pleti mrežu.
Kako? pitala ga je.
To je sad već tvoj problem. Rekao je. Njegova je mudrost iščezla.
Ja sam bila druga žena u toj priči, tako da nisam morala razbijati glavu razmišljanjima o pravom mamcu za tog soma. Zato sam se zamislila nad mrežom. I od onda, a prošlo je previše godina od tog razgovora, svako se toliko sjetim tog njegovog mrežarenja.
Kako to rade pauci?
Pljuju, povraćaju niti. Ljepljive niti hvataju neoprezne mušice. Kada se mušica zaljepi, pauk još samo treba obaviti konzumaciju. Ok.
Znači, jedino što treba je dobro se izrigati na metu. Izrazimo se ljepše.
Tu sad moramo spomenuti "točku".
Točka je najzajebanija stvar na svijetu. Zajebana je iz razloga što je teška za obje strane. Ako si ti ta koja stavlja točku moraš biti jako pametna jer staviti točku znači natjerati nekoga da bar jednom dnevno pomisli na tebe. A kako nekoga tko (još) nije tvoj i (još) ti nije dostupan natjerati da misli na tebe? Nemam pojma. Mislim da svako treba pronaći svoj način da postavi točku. Ja? Oh, ja idem na ziher. Zbunjujem. I pljusnem koji kompliment koji nije upućen direktno osobi koju se točkari ali je dovoljno blizu njoj da se osjeti komplimentirano. I onda se maknem. Micanje je jako bitno kod točkarenja i tu se dobro treba paziti na tajming. Postaviš li točku i ostaneš li u vidokrugu predugo, točka propada. Točka je, nažalost, vrlo pokvarljiva roba pa ju treba redovno mijenjati, postavljati friške točke.
Dakle, smislila si točku, postavila ju na zadanu metu. Pola posla obavljeno. Misliš da ne?
Ok, ajde ovako.
Imaš auto. I neka ti budaletina svaki dan sparkira svoj auto pored tvog tako blizu da moraš pola sata manevrirati po parkiralištu da se izvučeš.
To se događa svaki dan, već mjesec dana.
Ujutro kad ustaneš pomisliš; garant je ta kretenčina opet sparkirala auto do mene. I gle. Skoro pa ti je prva misao u danu usmjerena na tu osobu. Bingo. Točka postavljena.
...a tko je rekao da točka nužno mora biti pozitivna?
Ono što je bitno je da te On/Ona/Ono ima u svojim mislima.
Znači treba se izdići iz gomile istih na najneobičniji način. Pa makar napravila budalu od sebe
Kada je točka postavljena mrežari se dalje.
Još uvijek samo gradiš mrežu, pljuckaš okolo, ne diraš Cilj.
Neka ljudi čije mišljenje Meta cijeni imaju pozitivno mišljenje o tebi. Kad -tad bit ćeš tema razgovora (tema je premalo na svijetu, sve se uvijek završi dobrim tračem). Ali to je manje bitno. Puno, neusporedivo bitnije je da Cilj misli kako ti misliš da je pametan, sposoban, simpatičan, neodoljiv. Vidi malo gore, rekoh već, komplimentiranje koje to nije. U mrežarenju nikad ne komplimentirati direktno - to je jako bitno. Jer ljepilo bolje radi kad malo odstoji.
Ok. Mreža je postavljena. Idemo na taktiku.

Taktiziranje

Riječ taktiziranje počinje divnom malom rječcom: takt. A što je takt?
Po wikipediji: Takt je metrična jedinica u glazbi. Služi kao osnovni okvir za stvarnu glazbu. Ukazuje na promjene u glazbi i naglascima primjerice i na ritam pjesme.
Drugim riječima: neka pleše kako ti sviraš. Ti si ta koja daje ritam.
I koliko ti se god to činilo nespretnim sviraj dalje, sviraj po svom. Ako je iole pamtljiva melodija zapjevat će je i Meta. Pod tušem. Gola.
A kao, ne želiš da Ta Osoba gola pjeva tvoju pjesmu...
Takt je usko povezan sa ritmom pa ritam treba poštovati. Ne zaletati se i ne kasniti.
I to je to što se tiče taktiziranja. Razlike između mrežarenja i taktiziranja su nezamjetne, jedino, mrežari se samo dok se Objekt ne zaljepi, a taktizira se do kraja života.

Manipulacija

Šećer dolazi na kraju. Postoji stara kineska poslovica koja kaže; bolje se roditi bez kurca nego bez sposobnosti manipulacije, pogotovo kad si žensko.
Ne znaš li manipulirati, ne znaš ništa. Dobra je stvar što se manipulacija može naučiti. Mislim da postoji i tečaj. Viša škola. Faks. Ako ne postoji; dobra ideja, trebalo bi razmisliti o tome.
Ne znam kakav savjet dati u ovom trenutku. Nemam pojma kako se manipulira ljudima - teoretski. U praksi meni to dolazi po defoltu.
Koliko klinaca znate da zviznu razred a onda scimaju starce da ih vode na Lastovo jer je tamo njihova ljubav? (stavila sam ovaj primjer jer je najapsurdniji a i nema veze sa manipulacijama kojima se bavim ovih dana i koje ne želim ujebat običnim blogom)
Osim što manipulacijom možeš izvesti nevjerojatne stvari ima i gušta u povlačenju konaca. Marionete su jako zabavne. A ni marionetama nije loše ako lutkar ima dobre ruke.
Ovo je najzabavniji dio jer tu si već u žestokoj interakciji sa osobom zbog koje si uopće započela igru. To je onaj dio gdje se praviš da si lovina i nudiš vrat na ugriz. A suprotna strana se osjeća kao lav, sav si je bitan, on je kralj, on odlučuje da li da zagrize ili ne, on je taj koji je gospodar svijeta.... i nema pojma da si ti ta koja će mu dati znak kada da začepi gubicu i zagrebe zubima po osjetljivoj koži tvoga vrata. A onda ga (ne "ga" kao muško nego kao cilj, baš me briga koji spol preferirate) usmjeriš niže.... (ne, ovo nije takav blog, neku seksi pričicu natipkam drugi put) ...i još niže...i još niže... Sve dok ne završi na koljenima, pod tvojim nogama i gleda prema gore, u tvoje lice i misli kako si najjebenije stvorenje koje je ikad šetalo svijetom (gradom, kvartom, ulicom...votevr).
Manipulacija je zakon. Ali svaki zakon ima svoju rupu (jel to istina, Kozo?).
Prirodni neprijatelj manipulacije je emocija.
Što je emocija veća, jača, to je tvoja sposobnost manipulacije manja.
A to je zajeb.
Jer što je emocija veća to ti manipulacija više treba.
No, da li sam ja ikad tvrdila da je lako doći do onog što želiš?
Nisam. Ili jesam, preko Tajne. Ali šta da vam radim kad se ne znate služiti s njom.
Usputimice, znate li koja je definicija manipulacije? Postupak podčinjavanja pojedinca. Uuuu...muzika za moje uši...

Za one koji žele znati više:
sve se svodi na to da moraš natjerati CILJ da ti pjeva ovo

ponedjeljak, 05.09.2011.

OGGI!!!

Danas je taj dan, jej!

Kaj ste zbilja mislile da sam u stanju nešto sad pisat?
Naivke.

Za one koji žele znati više:
ako nisam doma, mora da sam na macchiatu ;)

četvrtak, 01.09.2011.

Kako li su Igor i Klaudija?

Ne znam kako je u Hrvatskoj (i ostalim zemljama bivše Juge a i onima koji nikad nisu bili u nekoj vezi sa nama) ali u Italiji su ptice (ženke i mladunčad), bar one koje sam gledala, sponzoruše. I to lijene sponzoruše.
Naime, neće jesti same od sebe. Ono, ne da im se spustit kljun do hrane nego stanu pred pticana, malo razkrile krila i zinu. I onda on mora uzeti hranu pod njenim kljunom i staviti lijenoj kuji u usta. Vidjela sam to na više vrsta ptica. Recimo vrapci u Gardalandu. Iako, da ne griješim dušu (bar ne ovim, jel') ne znam u kojim su rodbinskim odnosima bili ti Gardaland vrapci, možda mu je ono bilo mladunče...iako je bilo poveliko i izgledalo je kao poodraslo. No, za one u San Benedettu sa sigurnošću znam da je bilo svega. Ajmo redom.
Dakle, prvo smo primjetile Igora. Igor je dobio ime po ne baš privlačnom izgledu Igora iz Frankensteina. Ptić je bio sav očerupan po vratu (do kože!) a ni ostalim se perjem nije mogao podičiti. Ono, ofucana ptičurinica. Kos. Klaudija mu je žena. Ona je bila, kakve su to već kosice, siva, ali svako joj je pero bilo na svom mjestu. Zgodna mala.
Bili su par. Hranili su iste ptičiće. Po mom mišljenju ti su se ptići mogli hraniti i sami jer su bili jednake visine kao i njihovi roditelji. Malo sitniji ali visoki i dobro uhranjeni. Igor i Klaudija imali su tri ptića, tri gladna kljuna koja treba nahraniti. Onim, kljunom ti gurnem u grlo načinom. Moram priznati da je Klaudija bila jednako ažurna u hranjenju ptića kao i Igor ali je Igor ipak morao biti taj koji kljuna nju. Dakle, ona bi uzela komad hrane i stavila u usta ptićima ali nije joj palo na njenu ptičju pamet da koji dio proguta sama. Ne, za to je imala njega - Igora. On je uz svu tu dječurliju morao hraniti i nju. Kad je on jeo, pojma nemam. U tih desetak dana nisam vidjela da je sam pojeo ni jedan jedini komadić. A hranile smo ih često i dobro.
Ja sam, recimo, jedno popodne polizala dvadeset deka soli (minimum) sa Kviki Grica. Jer, moraš olizati sol prije nego baciš ptici. Bolje da si ti žedna nego ptica, jel...
Ona Moja je, jadna, ostala bez pola porcije Taghlianeta (nekako me ne služi pamćenje, ili su bile "četri vrste sira" ili "carbonare") bacajući hranu (i puhala je u nju, da im ohladi) Igoru i Klaudiji koji su prosljeđivali klincima.
Koliko su kruha pojeli (onog francuza iz dućana u kampu...mrtav bi ga jeo, bio ptica ili ne) to samo nebo zna...mislim, naših ostataka. A sigurna sam da se nisu hranili samo kod nas, drolje ptičje.
Od sve te hrane, Igoru ni komadić. On je valjda živio od ljubavi. Ne znam samo čije, jer po njegovom izgledu reklo bi se da je za doručak, ručak i večeru dobio samo batine od Klaudije. Ne znam, ne ulazim u njihov bračni život.
Klaudija je jednom prilikom krilila krila i pijukala i na mene. Ne znam kako da to shvatim; kao kompliment (ova je dobra, ovu bi ženila) ili kao uvredu (e, stara, ova je ista kao Igor).
Pitam se kako su sada oni. Nadam se da im se pilićad odselila i da uživaju u postsezoni.
Ono, šetaju si pored Garde ili lepršaju nad njim, sjede na klupicama u ranu zoru i gledaju kako se Sunce penje na Alpe ili možda svako veče idu na predstave kod bazena...
To bi svakako trebali vidjeti, i Igor i Klaudija, a i vi.
Dakle, imaju ti ljudi koji su zaduženi za zabavu u kampu. Oni organiziraju sve; od grupnih vožnja kajacima po jezeru, preko nogometnih/rukometnih/košarkaških/stolnotenisnih natjecanja do...predstava uveče na maloj pozornici kod bazena.
Mi smo uletile kada je bio cabaret. Ni manje ni više. Bar su oni to tako nazvali. Mene je više podsjećalo na vodvilje, ali ako Luca (to je onaj koji nas je svako jutro pozdravljao preko razglasa sa; Buoooooooooooooooooooooooooooooooooon giorno!!!) i ona bucmičasta cura (kojoj sam, nažalost, ime smetnula sa uma) kažu da je cabaret...onda je tako.
Došle smo prerano pa smo gledale dječji disco koji je bio genijalan. Snimila ekipa neke vesele pjesmice (mogao se kupiti CD) i njih petero skakalo po pozornici, po pravoj koreografiji koja prati radnju, po stejdžu. Djeca plešu ispred pozornice, oponašaju ih. Genijalno, kažem čak i ja, stara djecohejterica. A onda, počelo to.
U stvari, bili su to skečevi. Pogledale smo ih 4 i pol. Prvi je bio...tak. Skinuli su Lucu do gaća. Drugi je bio sasvim ok. Treći, osrednji. Ali četrvrti je trajao tako dugo i tako neduhovito da smo počele više gledati Njemačkog ovčara kraj vrata nego njih pa smo se pobrale. A i zahladilo je.
Zanimljivost, tih njihovih predstava je činjenica da su se izvodile četverojezično. Luca je govorio talijanski i engleski (bar je on mislio da govori engleski) a Ragazza je govorila njemački i nizozemski. Ostali su imali manje teksta, na sreću, inače bi mi još i sad tamo čekale da to završi. ALi, najs. Toplo preporučujem, ako se zateknete ovih dana u San Benedettu.
Eh, te talijanske ptice...Ona moja bi imala što napisati o njima, posrale su je jednom prilikom kada je ništa ne sluteći zaspala na plaži. Mene nisu, iako sam uglavnom ležala ispod drveta. No, ja sam i inače bila mirnija od nje na plaži, ja sam samo plivala do iznemoglosti i čitala knjige.
Ona? Oh, ona je radila svašta. Recimo; zaspala pa zahrkala na sav glas. Bila sam nekih desetak metara od nje i prenulo me iz knjige (i to dobre knjige!) njeno hrkanje. Zvučno, melodiozno.
Ili onom prilikom kada je izlazila iz vode, pa neće kao ja, preko kamenja, ne ona će po onoj nizbrdici po kojoj spuštaju čamce u vodu. I na kojoj, naravno, ima one fine zelene skliske travice. Pala je kao pero, usporeno, polagano, nježno. I kada se dočekala meko na dupence na istom je odsklizila nekih tri metra dublje u vodu, na opće oduševljenje mene i okupljenih kupača i sunčača...

Za one koji žele znati više:
neka odu tamo

<	rujan, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (9)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (5)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (4)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (8)
Ožujak 2010 (7)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (5)
Prosinac 2009 (3)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv