Mačja Njuška

srijeda, 16.12.2009.

Ispunjenje želja

Sedam tisuća dvjesto dvanaest dana je prošlo kako izdržavam svoju kaznu.
Vjerovala sam, kada su mi presudili i dodijelili doživotnu, kako imam sreće, jer da sam samo par godina prije ubila te ljude završila bi u zatvoru i poludila tamo među svim tim ljudima. Dvadeset četiri sata dnevno, tristošezdesetpet dana u godini sa nekim...Big Brother u najgorem smislu tih riječi.
No, kada sam ja napravila svoj "prekršaj" samoprozvani humanisti su već uspjeli progurati svoju zamisao, a znanstvenici su im već pribavili prostor koji im je bio potreban.
Danas već svaka šuša zna koja je kazna za Grijeh koji napraviš; ispune ti želju.
I katapultiraju te na Veneru da tu kaznu odguliš.
Najljepša od svega je činjenica da na Zemlji nikome ne nedostaješ. Postave na tvoje mjesto zamjenu, klon, i nitko čak i ne primjeti da te nema. Čemu kažnjavati one koji ništa nisu skrivili?
Slušala sam o tome i nisam vjerovala da su to stvarno odlučili; dati nagradu umjesto kazne i nimalo se nisam bojala kada sam učinila što već jesam i predala se u ruke zakona.
Osudili oni mene a ja sam odlučila; želim imati azil mačaka i asocijalu sa svim što mi je potrebno za nju. I da nikad više nemam nikavih doticaja sa ljudskim bićima..
Kada su me smjestili, mene i prvih desetak mačaka mislila sam "wooow" i "ovo je prejebeno".
Uvijek zadivljujuća količina fine hrane, ledene vode, sokova najfinijih ukusa, mačje hrane svih proizvođača, odjeća po mjeri, trave koliko ti srce poželi, kompjuter; zadnja riječ tehnike a muzika bi se puštala kao da je mislima naručujem.
Svakih bi se nekoliko mjeseci u mom azilu (savršeno opremljenom) pojavile nove mace a ako bi se neka razboljela nestala bi preko noći i vraćala se zdrava. Tko ih je dovozio i odvozio, nisam znala. Ja nikad nikoga nisam vidjela.
I to mi je odgovaralo.
Da li su prošle dvije ili tri godine kada sam poželjela vidjeti svoje prijatelje, ne sjećam se više. Sjećam se samo uzaludnih pokušaja da se spojim na društvene mreže na internetu, na forume, na chatove, na sve moguće vidove komunikacije. Ništa.
Uši su me počele boljeti od želje da čujem ljudski glas ali jedini glasovi koje sam čula su bili oni koji su mi pjevali iz zvučnika.
Prsti su krvarili od želje da dotaknem tijelo koje nije moje i nije mačje.
Željela sam osjetiti miris ljudskog znoja i nije bilo tog parfema (a imam ih ovdje sve) koji bi mi mogao zadovoljiti nosnice.
Godinama sam žudila za kontaktom. Neusporedivo više nego što sam nekad, u moje "zemaljsko" vrijeme žudila za osamom.
Mislim da je bila deveta godina kada sam odlučila prolunjati van svoga azila i naći druge kažnjenike. Ali brus!
Hodala sam danima dok nisam skontala da se krajolik cijelo vrijeme ponavlja. Hodala sam u krug uvjerena da idem ravno. Shvatila sam da je moj azil moja ćelija.
A sad mi je svejedno.
Mozak je dovoljno otupio da više nemam želja.
Obavljam svoje poslove, motam svoje frule, igram svoje igre i živim svoj prekrasan život kao da me nema.
I nema me.

Za one koji žele znati više
kao da nisam čitala

16.12.2009. u 19:14 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.12.2009.

Snijeg, dekica, kakao, dobra knjiga...

Idilica.
Vani pada snijeg, prvi.
Još je čist, čak i u Zagrebu, ali ajmo biti malo sanjarljivi pa zamislimo neko seoce. Ja ću zamisliti Severin, da ne moram puno maštariti a ti zamisli šta god hoćeš.
Snijeg je ovdje bijel dok se ne otopi. Grane drveća se savijaju pod težinom četri i po centimetra snijega na njima i sve izgleda kao na onim kičastim božićnim razglednicama. Samo srne fale. Njih su ubili jebeni lovci.
Sjedim pred kaminom i kroz staklena vrata gledam krupne pahulje i mačka koji čeka da mu otvorim vrata. Ne ustaje mi se pa se napola otkotrljam do vrata a napola odvučem (na guzici). Mačak je unutra a sa njim ulazi i hladnoća.
Da nisam pred kaminom trebala bi mi dekica.
Idemo natrag u Zagreb, jebo ovo, za ovu maštariju mi treba dekica.
Dakle, snijeg. Iako je još sve blistavo i čisto već se nazire bljuzga i tamne mrlje koje će ispušni plinovi automobila napraviti na snijegu. Mrzim prljav snijeg. Spuštam rolete.
Nema veze, znam da je vani prvi snijeg i da su svi raznježeni pa se ufuravam da sam i ja sva treperava od snijega.
Osim kad treba izvesti kujetinu, onda se od hladnoće trese ona. Trebala bi joj obući neku bundicu ali kako sam protiv krzna (ali joj dopuštam da zadrži ono sa kojim se rodila) ništa od toga. Neka pišne na brzinu pa će i ona pod dekicu.
Natrag na priču.
Ok, snijeg je vani, rolete su spuštene a Od Opaka Psica i ja smo ispod dekice. Svaka svoje. Moja je žuta.
Ah, kako ugodno i toplo. Gotovo kao da nije zima. A je. I zato, treba mi kakao.
Nemam kakao doma.
Jel može čaj?
Čaj mi nekako ne paše uz idilicu iako imam onaj od jabuke sa cimetom.
Cimet ide uz snijeg i kamin (ali kamin je u Severinu a ja sam u Zagrebu; ništa od toga).
Kava? Jakobs kapućino ili ledena.
Ima već neko vrijeme kako sam zaključila da ne volim topla pića i da zato i nisam kakaopija, kavopija, čajopija.
Ledena kava ne ide uz snijeg.
Šta da pijem?
Kuhano vino?
Ne pijem alkohol.
Pa šta, valjda i ja mogu imati porok koji nemam.
Ništa onda.
Imam dekicu, imam spuštene rolete (da ne vidim bljuzgu), imam dobru knjigu.
Kinga, ni manje ni više....iako, da se ne lažemo, i ne može više od Kinga....
Aaaaahhhhhh.....
Dekica, King, rolete....CEDEVITA!!!!
Otkrivam se, odbacujem dekicu na Pso-vku (koja sad ima dvije i sasvim je zadovoljna novonastalom situacijom) i radim si Cedevitu. Nije onakva kakvu volim (kao da mi je žao dati) ali nema veze, pravit ću se da pijem nešto žestoko.
Ponovo sam pod dekicom, sad imam sve.
Snijeg, dekicu, Cedevitu umjesto kakaa (koji baš i ne volim, ako ćemo pravo), Kinga....
I mačića.
Popeo se (gad mali) na rame i prede.
Hrkanje životinje je jedina stvar koja me lakše uspava od predenja.
Sad mi se spava.
Odložim Kinga pažljivo, da ne zgužvam korice pa idem malo spavuljiti. Ubiti oko, ili dva.
Ali, čekaj ne spava mi se.
...
...
...
...
Idem peglat.

Nisam ja za idile.

Za one koji žele znati više:

moje predbožićno raspoloženje

14.12.2009. u 12:24 • 0 Komentara • Print • #

subota, 12.12.2009.

La vita e bella i slična sranja

Sjela sam za tipkovnicu odlučna da napišem nešto veselo. Ili bar smiješno.
Štreberski sam položila prste na tipkovnicu i čekala da krenu.
A oni stoje kao klade i odbijaju napisati ijednu lijepu riječ.
Pas mater i prstima.
Život je tako lijep, samo moji prsti to ne razumiju.
Oni gledaju sitnice i ljepota života im promiče. Zašto ne gledaju predivnu iskričavost mačića koji odrasta i sukobljava se sa svojim mačjim pubertetom? Ima jaja a nema muda. I nema blage mačje veze sa tim što mu se događa, jedino što zna je da MORA ugristi usred maženja; valjda da da do znanja da je on frajer i da nema zajebancije s njim.
Ali ne, moji prsti su već dobili po sebi od gorespomenutog mačića. Izgledaju kao ratna siročad, izgrebani, izgriženi, jadni. Takvi mogu pisati samo o boli.
Bili su to sretni i zadovoljni prsti koji su mogli pisati sve, čak i ljubavne priče i bajke.
(Jedno te isto, kažeš? Da ne cjepidlačimo....)
Ti su prsti nekad bili poznati po svojoj spretnosti da napišu priču i spremnosti da u svako doba dana smotaju najbesprijekorniji joint u ovom dijelu Europe. Sada, jadni, nemaju ni lijepih misli, ni trave i ne mogu dati najbolje od sebe.
Jadni, jadni, jadni prsti....
Ti prsti slušaju ušima njihovih tijela o strahovitim potresima u životima drugih ljudi. Slušaju o emocionalnim ucjenama, o prijetnjama, o odricanjima i žrtvama. Primaju vrećice koje simboliziraju prekinuta prijateljstva, zatvaraju vrata da se nikad ne otvore, stišću "send" na porukama koje lome srca i mjenjaju programe na televiziji kada počinje omiljena reklama.
Prsti su ponekad i okrutni i nanose bol. Oni čupaju obrve, istiskaju prišteve, dodiruju vruće ljepilo...i nude se mačkoj njušci.
Zli, zli, zli prsti....
Jedan od njih je brz i spreman pokazati u druge "oni su krivi" pokretom. Umjesto da se savine u drugu stranu i pozove:
"dođi k meni....trebam te"

Za one koji žele znati više:
može i bez prstiju

12.12.2009. u 10:02 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31