Mačja Njuška

četvrtak, 29.04.2010.

Net

Nekoć davno, kada su još dinosauri šetali Zemljom, postojalo je nešto što se zvalo dial-up. Jedino osjetilo kojim si mogla osjetiti dial-up bilo je uho.
Prizivalo ga se tako da sjedneš za komp, staviš tastaturu pod prste, klinkeš mišem pa upišeš juzernejm i pasvord i nakon minutu i pol upornog i iritantnog cviljenja i škripanja, eto te na netu. Plaćalo se po minuti i još se sjećam monstruoznih telefonskih računa iz tog vremena. Grozno je to bilo.
A onda su otkrili toplu vodu.
Topla voda je jebena stvar. Uvijek je ima, a kad je ipak nema onda si u sto čuda. Kako to? I kako, zabogamiloga, da se sad operem?
Tako i sa netom. Sad kad mi je prirodno da čim smjestim dupe pred komp net već čeka na mene. Kad se desi da ne mogu na net, kao da su mi ruke odrezali.
I nemam pojma kako se mogu spojiti - i da li se mogu spojiti - na neki alternativni način, ako isključimo mogućnost provaljivanja u susjedni stan.
Kad je net krenuo...ili kad sam ja krenula sa netom, ljudi su bili pomalo paranoični. Svi smo imali nickove i nikome nije padalo napamet reći nekome pravo ime. Moja je mama bila zgrožena netom i duboko uvjerena da se na netu nalaze samo frikovi. Rekoh joj, mama i ja sam na netu, da li sam i ja frik. Samo me pogledala. Mislim da sam trebala ići sa nekim drugim argumentom.
A onda je krenulo. One stvari koje su nas plašile uvijek su se događale nekome koga netko zna koga zna netko koga ja znam. Dovoljno daleko da se većina nas dozvoli samouvjeriti da su to samo urbane legende.
Pa smo stavili svoje slike na net. Čak i na gej stranice.
I onako, stidljivo, svoje ime. Ne i prezime, samo ime.
Nije nam bilo dovoljno - trebali smo bazu podataka. Eto nam Facebook.
Nekoliko godina od paranoiziranja u tolikoj mjeri da ako chataš sa nekim iz tvog rodnog grada odmah lažeš da si iz Rijeke, spremna si pljusnuti na net svoje ime i prezime i sve svoje prijatelje i osobne slike i svaki dan obznaniti svekolikom pučanstvu kako se osjećaš.
Nismo djeca, nismo maloljetnici i neće na nas pedofili a sve ostalo je bezopasno, jel' da?
Nije strašno što će se neka lujka (ili neki kretenoid) zakačiti na nas i natjeravati nas po netu, pih, pa zato postoji ignor opcija. Ili, u najgorem slučaju mijenjanje nicka..
Kako smo se prestali histerično bojati tako smo se počeli i upoznavati. Nešto sad gledam u natrag, prva osoba koju sam upoznala preko neta je ženska koja mi je bila prva cura. Ok, to je bilo upoznavanje sa namjerom. Nakon nje sam upoznala još...da ne pretjerujem 200tinjak ljudi a namjera je netragom nestala. Uglavnom :) ...no, tko se od nas nije poskliznuo i nenamjerno se namjerio na nekoga neka prvi stisne diskonekt (vidiš, ni toga više nemam).
Odmah da priznam, mislim da sam od kad sam se rodila pa do prvog spajanja čekala na to. Net je kao stvoren za mene, poluasocijalku. U kontaktu si s ljudima a opet...nisi.
I ispunjava vrijeme - net ima igrice!
I preko neta sve saznaš; i kad ti ide autobus i kako se rade šnenokle i gdje je Ta-i-ta ulica i šta ima na programu danas u kinima i ...sve.
Kako smo ikad živjeli bez neta?
...ali net je mali, baš kao i svijet.
Pa se srećemo, posvuda i stalno.
Jel' da?

Za one koji žele znati više:
možda sam, a da nisam znao, pred isti izlog s tobom stao

29.04.2010. u 14:30 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 25.04.2010.

Ako ikad dođeš na ovaj blog, Stara moja...

...steram te u kurac krasni!

Za oni koje žele znati više:
iako, ovo nema nikakve veze sa homofobijom, dapače!

25.04.2010. u 16:30 • 5 Komentara • Print • #

srijeda, 21.04.2010.

Villa Gandalfini

Čuo Gandalf da ima nekih mačaka koje imaju svoje vlastite kuće, svoje stanove, dijamantne ogrlice i pišališta od suhog zlata. Sjeo on pred mene i kaže:
- Jesam li ti uvijek bio dobar mačak?
- Nisi - odgovorim mu iskreno - eto, baš si neki dan opet zapišao one jastuke.
- Obilježavao sam svoj teritorij. - objasni mi mačji gad.
- Obilježavao si pasji teritorij, tamo spavaju psi.
- Psi su precijenjeni. - konstatira on pa nastavi - ...dakle uvijek sam bio dobar mačak i nisam bio zahtjevan, tek tu i tamo koja vrećica Izbirljivih Mačaka i jedno pucanje analke ali nije da sam baš bio...zahtjevan, jel' tako.
To bi mu, da se ne lažemo, morala priznati.
Ne pada mi na pamet. Zato sam šutila i čekala da Njegovo Veličanstvo nastavi.
- Uskoro mi je rođendan.
Strignuo je brkom pa se umudrio.
Šuti on, šutim ja.
Gleda on mene, gledam ja njega.
Ipak je on mačak, njemu je čekanje hobi - ja sam popustila.
- I, šta bi htio?
- Vikendicu.
- Ma nemoj! I poslugu možda u nju i pod posut metvicom i...
- Nema mjesta sarkazmu, Sanja. - ukori me i počne se lizati po pišonji. Poznato mi je to, na taj mi način poručuje da se gonim u ku... - Ono šta ja želim je izvedivo uz malo truda. Imaš neiskorištenu prostoriju u stanu. Balkon. Želim tamo vikendicu.
- Samo ti reci, Gandalfe. Hoćeš i skakaonicu da ti napravim, možda ti ova tri leta do sad nisu bila dovoljna.
- Hvala na pitanju, bila su. Ne. Stavi mrežu za svaki slučaj. Ne zbog mene, ja sam se opametio ali Neferica, ona je lagana, da ju ne pogurne vjetar...ili Cat - Jan, on je još trapav....neka bude mreža. I neka budu visilice i grebalice i penjalice...a i nužnik neka bude vani. O zdjelicama ćemo naknadno, kad vidim kako ćeš to izhendlati.
Zamislila sam se. Mačji nužnik vani - najs. Još više je najs ako su i mačke vani. To su već dva najsa. A i balkon mi ne bi bio odlagalište/smetlište kao sad. Eto trećeg najsa.
I tako, nakon otvorenog razgovora između njegovog gospodstva i moje malenkosti Gandalf Hercool Glavurdić će se do njegovog rođendana, zajedno sa obitelji, useliti u ljetnu rezidenciju.

Za one koji žele znati više:
Hepi brzdej, Gandi!

21.04.2010. u 14:33 • 6 Komentara • Print • #

petak, 16.04.2010.

Ljepota je u očima promatrača

Ljepota je u očima promatrača, svakako, ali to može značiti i da su sve oči lijepe kada nas gledaju sa divljenjem.

Eto, ja imam lijepe oči, velike, zelene i sa hrpom trepavica. Uvijek se volim sjetiti najljepšeg komplimenta koji sam ikad dobila; imaš divne, velike oči...kao krava... Jesu li te oči prikačene na odgovarajuće lice i tijelo? Za to bi trebali uzeti nepristrane promatrače, jer nije do mene da sudim. Eto, jučer sam se sva sredila kao kaubojka. Obukla sam podrezane traperice i majcu bez rukava i kariranu košulju, na glavu sam natakla kaubojski šešir i da vidiš koja sam ljepotica postala! Divno nešto. Bila sam si tako lijepa da sam razmišljala da napravim sama sa sobom fotosešn i da se pljusnem na naslovnicu Šeširuše Danas! Predivna! Neponovljiva.
Da me je neko vidio sa strane vjerojatno bi se povaljao od smijeha. Ili bi me, ako je dobronamjeran taj netko, lijepo uputio prema ormaru sa tekstom; više sreće drugi put.
Ali, ok, ja sam ekstreman primjer.
Kad smo već kod ekstremnih primjera; šta je sa Majom Morales. Dobro, jasno je meni da, pošto nema konkretnijih talenata, karijeru gradi na upornom ponavljanju; ja sam lijepa, ja sam seksi, ja sam atraktivna, ja sam neukrotiva, ja sam nenadjebiva jebačica! To je ok. Svakom njegov izbor. Jasno mi je i što je razvlače po novinama, Red Carpetima i Farmama. Takvi kao ona su dušu dali za naš mentalitet koji obožava gledati druge ljude koji rade budalu od sebe. Maja je tipičan primjer. Pogledajte njeno čelo; ima faldu na sred čela koje je definitivno preveliko za njenu glavu. Nije preplanula nego je zagorjela a, jadna, još ima nesreću da sunčanjem ne dobije lijepu brončanu boju nego neku sivkastu - od koje izgleda bolesno. Uzalud šarene šljokice na sivoj podlozi. Dijamantić (ili štras?) u zubiću izgleda kao karijes....
Ali ona je uvjerena da je divna.
Jednom razgovarah sa jednom milom i dragom mi osobom o tome od kud toj Moralesici ideja da je lijepa. Pametna je to ženska i rekla mi je da je vjerojatno došla do tog zaključka jer njoj uleti 5 puta više nego nekoj drugoj koja možda izgleda puno ljepše ali ne toliko napadno. Rekoh, da, ali ulete joj zato što izgleda kao neko tko neće odbiti ulet.
Bila ona lijepa ili ružna i dalje stoji činjenica da se o njoj piše (gle, i ja pišem o njoj) i da je stalno na Tv-u. Znači, ono što se računa je njeno mišljenje.
Ismijavali ju mi ili joj se divili, ona i dalje zarađuje na svom izgledu.
Uh...otišla ja u krivom pravcu...
Ljepota.
Nešto sam jako pametna ovih dana pa sam zaključila da ono što nam je lijepo ne mora nam nužno biti i popaljivo.
Tipičan primer; ono što mene uopće ne pali su sitne, male, plave ženice.
A najljepša žena na svijetu mi je Jamie Pressly
Posprejala bi je lakom za kosu i izložila u muzeju predivnih žena ali je ne bi jebala. Ni tuđim jezikom!
Dok za razliku od nje Whoopy Goldberg nije baš neka ljepotica ali je zato....mmmm...
Kod muškaraca: titula mistera juniveza za sve vjeke vjekova pripada prelijepom John Corbett-u, potočića mu, takvu bi ljepotu trebalo zabraniti. Ali, nije mi popaljiv.
Jedan od trojice - i to onaj za kojeg se najviše čude kad velim da je seksi - mi je David Suchet. Znate tko je on? Naravno da znate, samo ga niste prepoznale na prvu bez brkova.
Čak i tako zamaskiran ne može sakriti taj pogled. A meni je njegov pogled....uuuuu....
Mogla bi ja tako danima dijeliti ljude na lijepe i ružne i na popaljive i nepopaljive ali dosta je plitkoće za jedan dan...

Za one koji žele znati više:

egotripanje

16.04.2010. u 15:44 • 4 Komentara • Print • #

utorak, 13.04.2010.

Priznanje

Eto, jasno i glasno priznajem (čitko, dakle) nisam bila u pravu.

Bila sam u krivu koliko se može biti u krivu. Nisam mogla biti u većoj zabludi nego što bjah!
Oh, moje predrasude, bježite od mene i ne dozvolite mi da još jednom tako krivo prosudim i osudim bez dokaza.
Kajem se iskreno kao Ante Gotovac na Kamenitim vratima!

No, svako je iskustvo dragocjeno pa sam i ja naučila ne suditi unaprijed, bar kad su kućanski aparati u pitanju.

Priznajem, pred Prirodom i ljudima:

Kruharnik (aka pekač kruha) je zakon nad zakonima.

Podrig!

Za one koji žele znati više
mljac!

13.04.2010. u 17:02 • 8 Komentara • Print • #

četvrtak, 08.04.2010.

U proljeće se bude medvjedi, ježevi i ja

- sjedila bi u bircu i pila kavu (ne volim birceve i ne pijem kavu)
- putovala bi (čak i u Slavoniju ako je to jedini izbor)
- ošišala bi se (novo godišnje doba novi look)
- slušala bi neku novu muziku (ali nemam inspiracije)
- razmišljam o generalki u stanu (ali samo razmišljam)
- nemirna sam iznutra (izvana ne mrdam)
- nešto bi htjela (nemam pojma šta)
- ide mi se (nekud)
- naporna sam sama sebi (no, to je sad samo izraženije nego u ostalim godišnjim dobima)
- zaljubila sam se u Hagrida (nakon...(računam) sedam godina zaljubljivanja isključivo u ženke)
- zanimljivi su mi ljudi (gledati ih, baš su čudni...)
- gledam Farmu (i to napeto, imam Beeee-net)
- skiće mi se sa Mašom (ona nije pretjerano zainteresirana)
- smeta mi mrak u stanu (ali sam zgrožena idejom dizanja roleta)
- ujutro me budi sunce (sunce li mu njegovo)
...

Za one koji žele znati više
mislim da je ipak nemir....

08.04.2010. u 14:53 • 6 Komentara • Print • #

nedjelja, 04.04.2010.

Smrad luka

Rano jutro, još nije ni sedam. Sinoć sam bila vani i spavam snom pravednika.
Mama me budi.
"Sretan Uskrs" kaže mi uz puse "doručak je na stolu"
Ni mama ni tata ni ja nismo neki vjernici a tata nikad ne doručkuje a opet imamo taj Uskrs sa njegovim doručkom kao neki ritual koji volimo i kojem se veselimo.
Na stolu je kuhana šunka (koju ne volim ja ali vole oni) i slavonska šunka vulgaris (koju volimo svi) i jaja, brdo jaja, bar trideset smo pofarbali svake godine, i puno mladog luka (mama jede bijelo, ja zeleno a tati je svejedno) i friško naribani hren (tata ga je ribao na balkonu dok me mama budila) i domaći kruh...dok je mama još bila zdravija.
Onda se tucamo s jajima. Svako izabere svog favorita. Tata ima oko, zna izabrati prava jaja...kad je bio mali, poslje onog većeg i globalnijeg rata, onaj koji bi imao jače jaje je dobio jaje slabijeg i još onda je naučio izabrati jaje. Mama ide na sigurno, ona uzima ona koja su raketolika, špičasta. Meni je nekako svejedno, ja uzimam ona koja su mi najljepša ili ona koja su najšarenija.
Prežderemo se, kako je i red.
Mama je davno odustala od uskršnjih ručkova, nije nam se jelo. Pala je jednoglasna odluka da ne kuha nego da mlatimo po jajima do ponedjeljka.
Kolači su tu...bijela pita (po mom ukusu), baklava (odabrao tatac) i neka rolada (mama je frik za roladama). Sokići. Kod nas doma nitko ne voli alkohol.
Uskršnji ponedjeljak je bio predodredjen za skitnju. Jednog uskršnjeg ponedjeljka sam se autala starcima čak...dok smo pokušavali naći put do Eko Sela u Žumberku. Nismo ga našli ali smo našli neki super muzej...za koji garant malo ljudi zna.
A onda je mama umrla.
Još smo tri godine, u raznim postavama, tata i ja pokušavali imati Uskrs. Manje-više, uspjevalo je.
Ove godine ništa.
Imam jaja i (kuhanu) šunku. Imam i rotkvice i luk i hren i umjesila sam neke kruhčiće. Čak su mi poslali i kolače.
Ne znam šta tata ima ali znam da nije farbao jaja. Rekao mi je, kada me je probudio telefonom, rano ujutro, kao da sad ima smisla rano ustati.
Mislim da ignorira Uskrs.
Vjerojatno sam trebala i ja....jer je od Uskrsa ostao samo smrad luka.

Za one koji žele znati više
nema

04.04.2010. u 10:51 • 2 Komentara • Print • #

četvrtak, 01.04.2010.

Mrkva pred nosom

Idem u Gardaland!
Ove godine idem u Gardaland!
Već sam tisuću puta rekla da je Gardaland smisao mog života i evo dokaza:
Dakle, odabran je datum i to bi trebalo biti to.
Ja još ne vjerujem ni slova jer suputnica još nema pasoš (ok, prihvatiti ću sve te hrvatske riječi ali me ne tjerajte da kažem putovnica. Grozna mi je riječ. I postaja, kad već spominjem), jer još nismo sjele za komp da izračunamo troškovnik, jer ...planova kao takvih još nema.
U stvari, šutim kao (pička) riba jer se bojim da se ne predomisli. A predomislio bi se i panj (kako bi moja mama rekla, okrajak od drveta) kad ja zapilim.
Ali datum stoji i ja se imam čemu nadati. Moja vlastita, dragocjena mrkva pred nosom.
Pokrenula me. Krenula sam na dijetu (grohot očekivan na ovom mjestu i prihvaćen i sa moje strane). Dobro, ne baš na dijetu ali do Datuma nema više proždiranja svega i svačega u svako doba dana. I ne spominjite mi Uskrs, pojest ću sva jaja koja vidim i gredicu luka ali to se ne broji, kalorije se ne primaju za blagdane.
Zašto dijetarim? Želim li biti vitka i zanosna u Gardalandu?
Ako želim trebam odgoditi put - idemo za tri mjeseca a ne za tri godine koliko bi mi trebalo da se...uljudim.
A, ne, ne...ja samo želim izgubiti koju kilicu da se tamo lakše zavežem i mislim malo voziti bicikl ili eventualno napraviti koji trbušnjak ne bi li stekla malo konde, jer tamo ću cijeli dan (dane???) biti na nogama.
Ali gle me....već je prošlo pola prvog dana a ja još nisam odustala.
I talijanski.
Cijeli život želim naučiti talijanski i imam onog Ponsovog vraga za učenje istog. Vrlo su dobro to napravili i taj Pons je jedan od najboljih poklona koje sam ikad dobila ...samo kad bi mi neko dao ustrajnost i samokontrolu koja će me natjerati da svaki dan i učim. Treba mi mrkva. Pred nosom. Imam ju.
Danas sam već učila sat vremena.
(ali nisam napravila još ni jedan trbušnjak)
..
..
...
Mislim da bi mi za sve što trebam napraviti trebalo zamahati mrkvom, gdje bi mi bio kraj...

Za one koji žele znati više:
moderna tehnologija

01.04.2010. u 13:21 • 7 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30