Net

četvrtak, 29.04.2010.

Nekoć davno, kada su još dinosauri šetali Zemljom, postojalo je nešto što se zvalo dial-up. Jedino osjetilo kojim si mogla osjetiti dial-up bilo je uho.
Prizivalo ga se tako da sjedneš za komp, staviš tastaturu pod prste, klinkeš mišem pa upišeš juzernejm i pasvord i nakon minutu i pol upornog i iritantnog cviljenja i škripanja, eto te na netu. Plaćalo se po minuti i još se sjećam monstruoznih telefonskih računa iz tog vremena. Grozno je to bilo.
A onda su otkrili toplu vodu.
Topla voda je jebena stvar. Uvijek je ima, a kad je ipak nema onda si u sto čuda. Kako to? I kako, zabogamiloga, da se sad operem?
Tako i sa netom. Sad kad mi je prirodno da čim smjestim dupe pred komp net već čeka na mene. Kad se desi da ne mogu na net, kao da su mi ruke odrezali.
I nemam pojma kako se mogu spojiti - i da li se mogu spojiti - na neki alternativni način, ako isključimo mogućnost provaljivanja u susjedni stan.
Kad je net krenuo...ili kad sam ja krenula sa netom, ljudi su bili pomalo paranoični. Svi smo imali nickove i nikome nije padalo napamet reći nekome pravo ime. Moja je mama bila zgrožena netom i duboko uvjerena da se na netu nalaze samo frikovi. Rekoh joj, mama i ja sam na netu, da li sam i ja frik. Samo me pogledala. Mislim da sam trebala ići sa nekim drugim argumentom.
A onda je krenulo. One stvari koje su nas plašile uvijek su se događale nekome koga netko zna koga zna netko koga ja znam. Dovoljno daleko da se većina nas dozvoli samouvjeriti da su to samo urbane legende.
Pa smo stavili svoje slike na net. Čak i na gej stranice.
I onako, stidljivo, svoje ime. Ne i prezime, samo ime.
Nije nam bilo dovoljno - trebali smo bazu podataka. Eto nam Facebook.
Nekoliko godina od paranoiziranja u tolikoj mjeri da ako chataš sa nekim iz tvog rodnog grada odmah lažeš da si iz Rijeke, spremna si pljusnuti na net svoje ime i prezime i sve svoje prijatelje i osobne slike i svaki dan obznaniti svekolikom pučanstvu kako se osjećaš.
Nismo djeca, nismo maloljetnici i neće na nas pedofili a sve ostalo je bezopasno, jel' da?
Nije strašno što će se neka lujka (ili neki kretenoid) zakačiti na nas i natjeravati nas po netu, pih, pa zato postoji ignor opcija. Ili, u najgorem slučaju mijenjanje nicka..
Kako smo se prestali histerično bojati tako smo se počeli i upoznavati. Nešto sad gledam u natrag, prva osoba koju sam upoznala preko neta je ženska koja mi je bila prva cura. Ok, to je bilo upoznavanje sa namjerom. Nakon nje sam upoznala još...da ne pretjerujem 200tinjak ljudi a namjera je netragom nestala. Uglavnom :) ...no, tko se od nas nije poskliznuo i nenamjerno se namjerio na nekoga neka prvi stisne diskonekt (vidiš, ni toga više nemam).
Odmah da priznam, mislim da sam od kad sam se rodila pa do prvog spajanja čekala na to. Net je kao stvoren za mene, poluasocijalku. U kontaktu si s ljudima a opet...nisi.
I ispunjava vrijeme - net ima igrice!
I preko neta sve saznaš; i kad ti ide autobus i kako se rade šnenokle i gdje je Ta-i-ta ulica i šta ima na programu danas u kinima i ...sve.
Kako smo ikad živjeli bez neta?
...ali net je mali, baš kao i svijet.
Pa se srećemo, posvuda i stalno.
Jel' da?

Za one koji žele znati više:
možda sam, a da nisam znao, pred isti izlog s tobom stao

29.04.2010. u 14:30 • 3 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30