Mačja Njuška

nedjelja, 31.07.2011.

Gelato, caffe freddo...i na kraju, inferno!

Bog se, kažu upućeni, odmarao sedmi dan. Mi nismo bogovi, nikako. Već treći dan smo uzele predah.
Kada vam se pedesetak metara od šatora (nožne linije, zračnom ima još manje) nalazi jezero Garda nije loša varijanta provesti dan na relaciji plaža - šator - plaža.
Vrlo sam izbirljiva kad su plaže u pitanju. Ne smije biti gužva, mora imati hlad, ne smije biti (bar ne puno) djece, mora biti udobna...ma strašno. Jadransko more, ova hrvatska strana je bar razvedena u vražju strinu a ja pronađoh tek nekoliko plaža koje zadovoljavaju sve uvjete. Od jedne od tih dobrih plaža, ova na Gardi je bliža. Pa si sad ti misli...
Plaža kampa San Benedetto je dog friendly. Što je najs, najs, najs. Mi piace!
Osim toga je malo šljunkasta (jeeeeeeebeno kamenje, vidi moj stol!), malo travnata i malo drvećasta. To što ti je šetnica iza dupeta nema veze, bar uvijek imaš šta gledati...ako si toliki idiot da ti dosadi gledati u Alpe, Gardaland i Caneva world.
Ili patke i labudovi.
Labudica je imala tri klinca.
Dakle, sve vi koje ste čitale Ružno Pače i čekale da se pretvorite u labuda...pa zajeb, cure.
Labudčići su slatki. Veliki su, malo nespretni, sivkasti - ali preslatki. Tako da, ako niste bile slatke na prvu, nećete ni na zadnju. Uostalom, niste valjda nasjele na to. Ne vjerujete ni u Trnoružicu, ne? Iako, ta je zbilja dobra. Zalegneš i krmiš sto godina dok te netko ne probudi seksom. Najs.
Koliko je bilo pačića, ne znam. Svaka patka koja drži do sebe imala je pačiće a ni jedna nije imala manje od pet komada. I to ne samo u kampu. Peschiera je prepuna pataka (i pačića, onih običnih zgodnih, o kojima se ne pišu priče). Čak smo i na Jungle Rapidu srele patku. Sjedila je na početku atrakcije, na ogradi i gledala nas kako prolazimo. Da sam patka, bila bi ta patka. Gardaland patka.
Zapričala sam se. U stvari, ovaj blog bi trebao biti o hrani.
Apsolutno svi koji čitaju ovaj blog znaju priču o mom prvom boravku u kampu San Benedetto i što se desilo onog dana kada me stislo u Vecchio Mulinu tako da ne moram pisati o tome. Samo ću vas uputiti na moj FB zid - pa, ako sam postavila do sad - pogledajte slike. Kako to sad izgleda!
Preuređen je i sam Vecchio Mulino. Sad je to lijep, čak pomalo fensi, restoran. Od njihove ponude - taj dan - popila sam samo ledenu kavu, ali možda najbolju koju sam ikada pila. Nije bila pregorka, nije bilo previše (ako uopće) alkohola u njoj ali je zato imala čokoladni sladoled u sebi i hrpu mljevenog leda. Ohrabrena time sljedeći dan sam u Peschieri naručila isto neki kao ajs kafe, samo čokoladni. U jebote. Zaboravila sam da nisam presklona slatkom. A i zasitnoooo...ali fino. Volite li slatko, preporučujem svakako!
Kada smo večerale tamo...a, ne, ne, ne, tu priču čete čuti u blogu koji piše o tome, nikako ne sada! Sada pričam o hrani; dakle, jedoh (nije li ovo pretužni aorist?) neke raviole, mješane. Fino. Snješka je jela tamo neko kao meso sa parmezanom u ploškicama preko njega. Zavidjela sam joj na ploškicama parmezana. Zašto dole u Grani ne daju ploškice parmezana na ćevapima?
Caneva World nudi Medieval time večeru koju nismo mogli propustiti. Ove godine su bili još bolji. Što se večere tiče. Naime, umjesto onog kruhića sa onim umakom gore, dobili smo kao neke male pizza sendviče za predjelo. Fino. Mjenjala bi pile koje kasnije ubijaš, za još koji komad toga. Volim te Medievale skroz. Ne samo zbog Goffredo di Renania a svaka žena koja ima bar jedan heteroseksualni gen, reći će da je on dovoljan da se dolazi tamo zauvijek... ali, ne znam, možda bi iduće godine trebalo ići u onaj Rock restoran. Jebeš ga, all you can eat varijanta mi se zbilja sviđa. Hm...Valjda. Pitam se samo, kako izađeš iz takvih restorana? Možda i znam. Nije čudno što je od TOG restorana do parkirališta nizbrdica. Mislim da se samo dovučeš do vrata i jednostavno skotrljaš do auta. A kad si jednom u autu, lako dalje.
Sladoledi pitaš?
O da, sladoledi.
Iako sam imala najbolju namjeru (a put u pakao (inferno) je popločen dobrim namjerama, jel...) svaki dan probati novu vrstu - tja, sjebala me menta i panna cotta. Ipak, uspjela sam probati jogurt (koji mi je najbolji sladoled u vantalijanskim varijantama lizanja), dinju, Mister Nugat (mješavina orašastih plodova i čokolade, rekla bih)...i možda još koji. Treba se preseliti u Italiju. Zbog sladoleda.
Da li se treba preseliti i zbog pizze ovisi o tome kakvu pizzu voliš. Naime, moji voljeni talijani ne stavljaju kvasac u tijesto za pizzu. Tako da imaš hrpu nadjeva ali si razmišljaš da bi ti možda dobro došla šnita kruha uz pizzu. Po tom kriteriju meni bi ove naše pizze bile bolje.
Bile velim. Da nisam probala Inferno.
Inferno je pizza nad pizzama. U deset dana boravka na Gardi jela sam je tri puta. I sad bi pješke do Garde (dobro, ne samo zbog pizze) samo da ju osjetim pod zubima. Sastojci? Neka ljuta salama (kao kulen nešto), mozzarella, ali i malo sira vulgaris, paprika koja je već prije stavljanja na pizzu prepečena i nešto za što su napisali spicy oil - i koje ja sad pokušavam doma napraviti. Da, i dalje ne volim masno. Ali to...to je prejebeno. I dok ovo tipkam, cure mi sline. Hm...a da krenem prema Gardi? Mislim da imam tih 7, 5 eura koliko Inferno košta....
Ako volite slatko za doručak - a čini mi se da svi talijani jedu slatko za doručak, preporučujem one kao krafne koje imaju rupu u sredini. Znači u obliku slova O . Možete li vjerovati da je kroz cijelo tijesto punjena kremom? Fino. Jako fino. Čak i za mene koja na slatki doručak gleda kao na vrhunac perverzije (da, opet to spominjem!).
Voljela bih znati zašto je tako teško u Italiji pronaći jogurt. Običan. Ima ih sa svim voćkama koje su ikad izrasle na zemlji, sa okusom čokolade, kave, vjerujem da ima i sa okusom majčinog mlijeka - ali običan jogurt - e, to nije lako naći. Zašto, nemam pojma. Jednako kao što je mozzarella na svakom koraku, ali do gaude nije lako doći.
Ne razumijem. Ali ajde. I to im opraštam.
Volim tu Italiju, pa makar više nikad ne jela sir.
Nadoknadila bi ja to već - sladoledom.
Italija - ako ima okus - onda je slatka.
A ja u njoj počinjem zaboravljati slano.

Za one koji žele znati više:
pogled prema plaži
dokaz da priče/bajke/basne lažu

31.07.2011. u 11:08 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 21.07.2011.

Questo e Gardaland

Probudila sam se oko tri i zaključila da je ozbiljan nedostatak šatora to što nema wc. Odciferšlusala sam se iz sobe i napravila tih pedesetak (manjih) koraka do onog zajedničkog. Već sam spomenula kako smo na dobrom mjestu, jel? Neka se spomene još jednom. Naime, nije tako gadno kad moraš pješačiti neko vrijeme do plaže ali kada ti je sanitarni čvor daleko...to je ponekad ...tja, u najmanju ruku, loša situacija. Bilo kako bilo, zasjela ja tamo i radim svoje. Tišina, čak su i cvrčci pozaspali.
Odjednom, kao u hororima, čujem stope. Netko dolazi. Koraci su sve glasniji i ja se pretvaram u uho. Koraci staju ispred vrata moje kabine. Nimalo prestrašena cerekam se sama sebi i pitam se zašto nisam otišla u kabinu koja ima i tuš. Mogla bi to biti sasvim zgodna scena iz Psycha, sa Psychom u glavnoj ulozi.
No, ponovonastalu tišinu prekida poznati glas. Sanja?
Ha?
Ne mogu vjerovati. Našla me. A sa druge strane, gdje sam mogla biti u to doba noći?
Iako smo se već dobrano naspavale nije nam preostalo ništa nego se vratiti u krevet. Jedva sam se ponovo uspavala, a i to samo do sedam.
U sedam sam se iskoprcala sa luftića, izpuzala iz sobe i prekopala prtljažnik u potrazi za kavom. Ja, nesposobno žensko, nisam znala kako upaliti onaj rešo (što li?) pa sam umutila kavu sa hladnim mlijekom. Ionako ću u idućih desetak dana popiti i previše toplih tekućina, znala sam...
Mjesec, tanki crveni C, još nije nestao i provirivao je između ranojutarnjih oblaka. Luda su ta jutra na Gardi. Svako jutro je poluoblačno. Uglavnom su to fini paperjasti oblaci ali zna se dogoditi i sivilo na nebu. No do devet sati oblaka više nema. Iza Alpa dolazi sunce i nebo mijenja boje i oblaci nestaju i eto lijepog dana. U stvari, precizirajmo. Ako se nalaziš u kampu San Benedetto (a nalaziš se!) onda se sunce diže direktno iznad Gardalanda. Logično, meni ionako sunce svane tek kad je Gardaland u igri.
Ptice cvrkuću (ili, dernjaju se), zvuk koraka po šljunku. Tako zvuči MOJA Garda ujutro. Ako se odvučem do plaže onda se čuju i valovi. Kome treba more?
Nakon kave idem pod tuš. I to baš onaj kojeg sam spomenula, koji je kao mala kupaona, koji ima i wc. Loš izbor, iako je dva u jedan. Naime, moraš hvatati vodu. Šprica na sve strane samo ne tamo gdje bi trebao. I zaljepljen, zašarafljen, zakucan je negdje u visinama tako da je pranje ...zatjevan posao tamo. Iskustvo je jebena stvar pa nakon dva ili tri dana više ni ne pokušavam sa tim tušem. Vanjski su neusporedivo bolji. Preporučam srednji.
Prvih dana su nam susjedi bili; njemci preko puta pa lijevo (koji su se ludo zabavljali gledajući nas kako podižemo šator i koji su nam poklonili jedan veliki klin. Imaju ogromnog kampera i skuter za sitne skitnje i bicikle koje nisu ni taknuli. Aha, imaju i oko 60 godina), englezi direktno preko puta i njihovo dijete koje hriplje i ne prestaje kašljati (ok, oni su otišli već drugi dan i to je lijepo od njih), nizozemci pored nas ( sa dvoje djece totalno zaluđene badmintonom i ocem familije koji je stalno jebao po roštilju i na taj način provocirao Snješku) i (e, ovaj put šećer ne dolazi na kraju) nizozemci iza grmlja (znači u drugom redu, iza nas, ljudi koji se drže kao kuhane noge, jedini koji ne pozdravljaju i ne smješkaju se ali zato imaju satelitsku i LCD televizor i tri vrste roštilja i laptopove i ne znam šta sve ne). Ali situacija sa susjedima se po kampovima brzo mijenja. Meni je osobno bila najzgodnija ona postava kada su nam preko-lijevo bili talijani sa nimfom koja je slobodno šetala a do nas njemci sa Mercedesom kabriom, pravim oldtimerom, i njegovim vozačem tako...starim i polukul da sam bila garant da mu je žena mlađa od mene. Nije bila. Izgubila sam okladu u vezi toga. Doduše, ne sjećam se u šta smo se kladile. Eh, da, i njemci sa njihovim "šacijem" Harryjem nisu bili loši. Malo debelo pseto koje bi trebalo biti bigl :) a treba spomenuti i Šicuicu s kojom je Snješka varala Zeru. Da se odmah pohvalim, skoro potupuno sam bila vjerna Maši i nisam gladila talijanske pse.
Oko 9 smo već bile na putu prema Gardalandu. Morala sam vidjeti otvaranje i ispustiti koju suzu, znate kako to ide. Sparkirali su nas daleko, skoro kod SeaLifea, ali kad si spreman na cijelodnevno bauljanje po Gardalandu šta ti znači tih dodatnih 500 metara? Ništa.
Sasvim sam se dobro držala gledajući otvaranje. Nisam ni cmizdrnula na "Welcome to Gardaland" i sasvim sam se dobro držala za vrijeme talijanske himne. Ali kada je zaurlalo "Oh, oh, oh, Gardaland" bila sam gotova. Suze frcaju na sve strane. Dobro je da je to bilo pred kraj, jer bi, da je otvaranje trajalo malo duže, uskoro ridala na sav glas.
Malo sam gledala oko sebe. Jedino sam ja cmizdrila.
To je strašno, kako su ljudi bezosjećajni.
Prvo smo se provozale TransGardaland expresom. Onda smo se malo ljuljale u Magic House. Smočile se na Colorado Boatu. Rasturila me Snješka u Vale de Re' (no, Ramsesu). Gusarski brod smo pogledale ali smo zakasnile na Corsario show. Motoraiu sam preživjela, čak i uživala na njoj, poravnale smo bubrege na Petru Panu, odvrtile se par puta u Caffeetassen (samo što sam prvi puta odabrala krivu šalicu pa se i nismo baš navrtile, drugi put sam dobro pazila gdje sjedam). Jungle rapid i Fuge di Atlantide su, kao moje najdraže atrakcije, bile neizbježne.
Snješka, kao hrabrija, je bila i na Magic Mountinu, Blue Tornadu, Space Vertigu i, naravno, novom Raptoru. Za kojeg odlučno tvrdi da nije ni do pete Tornadu. Ja se ne bi štela mešat, nemam pojma.
Eh, da...dok je ona slobodno padala na Space Vertigu ja sam sjedila u hladu i slušala Gardaland muziku. I pustili mi "Questo č Gardaland". Kojoj znam riječi, urlala sam je mjesec dana prije polaska svaki dan. Nije Ogni Desiderio, ok ali je druga najbolja. Sjedim ja na zidiću i pjevam. Gleda me neka baba. Gledaju me neke klinke. Hm, ponekad mi se čini da sam ja jedina na svijetu koja cijeni Gardaland na način koji je zaslužio. Dokazat ću to tetovažom. Bit ću totalno kul. A možda se onda i Prezzemolo zaljubi u mene i ostatak života živim u Albero di Prezzemolo. Najs!
Ali koliko god ja pisala o Gardalandu...nema šanse da shvatite moju ljubav prema njemu, a-a. Nema šanse. Možda samo da me vidite tamo ali čak ni tada nisam sigurna da se vidi sve. Svaka stanica moga tijela (a ima ih, jel'te) vrišti od sreće. Nema tog orgazma...koji je ravan tome. Mrnj..
Ali nešto ipak treba spomenuti. Nažalost, nemoguće je opisati.
Sabbia.
Naime, jedna od predstava je ona sa crtanjem u pijesku. Jao, jao i još 5 puta jao! Krenuo je tip sa svjetskim znamenitostima, piramide i Sfinge, prešao na one turske hramove, napravio Aiffelov toranj onda prešao na Italiju, pa koloseum, pa jezero Garda, pa dvoje u zagrljaju pa im je docrtao Pavarottija koji im je pjevao (o sole mio, a šta drugo) a onda je došao kraj. Samo, mi smo pljeskali. Pa nam je još nacrtao Prezzemola. No to je tek bio pljesak za pjesak. U Gardalandu Prezzemolo daleko više vrijedi nego jedan Pavarotti. Pojele smo nešto (ja Mediteraneo meni - koji je, molim lijepo, označen kao zdrava hrana a sastoji se od peciva u kojem se nalazi mozarela i rajčica i neko smrdljivo zelenje koje sam izbacila, ali sam ono zdravo ujebala jer sam naručila i pomfri..Uz to još ide i kutijica sa raznim narezanim voćem (jabuka, ananas, grožđe, nektarina i kruška) i voda - San Benedetto, naravno, i naravno; Frizzante!
Snješka je išla na sigurno pa je uz svoje nezaobilazno pifce pojela hot dog i pomfriić.
Tja...dok smo tako jele vidjele smo kako kos hrani kosicu ili kosa juniora, ne znam, nismo ih pitale. Zapamtite to za sljedeće blogove.
Negdje oko 5 smo krepale od umora i otišle doma.
Noć nas je počastila sa prolomom oblaka. Zanimljiva situacija: vani sijeva (možeš čitati u šatoru kad sjevne), zaglušujuće grmi, kiša bubnja a između tebe i svega toga samo mala, tanka tkaninica. Hm...najs bi bilo, da šator nije počeo malkoc prokišnjavati. No, ako navučeš vreću za spavanje preko glave, nema beda.
Što se sladoleda tiče: menta i dinja. Snješka; marakuja i limun.
Ali talijanski sladoledi će dobiti blog za sebe. Kao i talijanski muškarci.

Za one koji žele znati više:
mi piace :)
sabbia magica, pa vidite i vi

21.07.2011. u 09:56 • 3 Komentara • Print • #

srijeda, 20.07.2011.

Vraćam se kući (i o četveroOsobnom šatoru)

Čim je završio Big Brother (da, ovaj u kojem su namjestili pobjedu Marijani) spakirale smo zadnje sitnice, izljubile mačke i krenule na put. Pse nismo izljubile jer smo se kujetina već prije riješile. Cijelo popodne prije odlaska sam bila obezpasena. Najs. Koja sloboda :)
Napuštala sam svoju biološku domovinu vraćajući se onoj pravoj. Ova biološka me pokušala nagovoriti da ostanem na najbolji način na koji je znala. Putem do granice (Zagreb - Pasjak, ali autoputom samo do Bosiljeva) postavila je - što na cestu, što pored ceste - jednu srnu (koja nas je pogledala a onda se laganim korakom (koji je govorio; jebem vas dosadne) maknula sa ceste), tri lisice (no, da, moja suputnica je tvrdila da su to bile mačke, sve mi se čini da je njoj normalno da mačke imaju rep kao CatJan kad se boji), jež (na cesti, ali živ...i ostao je živ i kad smo mi prošle), vjeverica (iako je i nju htjela proglasiti mačkom). Nije uspjela. Graničari su nas zaustavili, poštambiljali i pitali kuda idemo. Nadala sam se tom pitanju i jedva sam ga čekala. Lago di Garda. Imamo li šta za prijaviti? pita on, gledajući na prepuno stražnje sjedalo. Ništa, odgovaram, idemo u kamp pa...
Onda nam je mahnuo a mi smo izignorirale Sloveniju. Uz strahovit napor samocenzure i potrebe da ne pljujem po drugim narodima i državama ovo moram napisati: a što bi sa Slovenijom nego ignorirale ju?
I onda Italija.
Znam, ja sam kreten.
Znam, ja sam manijakalna.
Ali šta da radim kada sam sva vatrometasta kada samo pomislim na Italiju. I sad zamisli osjećaj kada nakon godinu dana čekanja ponovo uđem u nju...gledam drveće pored kojeg prolazim i divim mu se, tako lijepo drveće ...ne, kod nas orasi, jabuke i hrastovi nisu ni upola tako lijepi...jel?
Iako, dalo bi se pričati i o tome, primjetila sam nasade drveća. Sadili ih po špagi, čini mi se. Koja ravnina! Dobro izgleda ali nisam sigurna da li ja, kaotična kakva jesam, odobravam takav red. Malo mi vuku na njemce sa tim preurednim drvećem. Pa onda kuće sa onim jebeno dobrim šalaporkama/žaluzinama, kako li se to već zove. Naime, daske nisu vodoravne, kao one u Severinu nego su okomite. Izgleda pomalo kao da je netko zakucao prozore, ono, napuštena kuća i to..ali kada ne bi bile tako zgodno ofarbane. I kuće i šalaporke. Ma, najs, šta reći.
Gledam talijane, ali u to doba jutra (tek je oko 5, 6) ih nema pretjerano puno na cesti. Što je dobro, jer naporno je zavidjeti i ovoj šačici ljudi. Pas mater, neki zbilja imaju sreće, zamisli, roditi se u Italiji. I ne samo to - svi oni znaju talijanski. Io? Non lo so.
Kad već spominjem talijane ne mogu ne spomenuti njihovu vožnju, sunce li im njihovo. Znam ja da ćemo svi mi kad tad umrijeti, ali kud se oni toliko žure? Ubacivanje rade skoro pa pod pravim kutom, gaze gas kao da ih je uhvatio grč u nozi....a o putokazima tipa; prije 100 metara ste fulali skretanje za Milano, Padovu, Gardaland...o tome neću ponovo.
No, ipak je išlo nekako, sklanjala sam se koliko mogu bržim, boljim i jačim autima (znači, svima, uključujući kamione), vozila kao baba od osadeset i dvije i zaljubljeno zvjerkala po mojoj nesuđenoj domovini...i došlo je i do onoga pravog putokaza: ajte dole, veli putokaz, tu vam je uscita za Peschieru.
Od prve smo našle onu cestu koja ide prema kampu i poljubile recepciju. Ok, nismo ju baš poljubile, ali nam je poliglotska teta na recepciji rekla da pričekamo deset sati, onda će se isprazniti neka mjesta a mi imati bolji izbor. Tako je i bilo, dobile smo najbolje mjesto! No trebalo je ubiti dva, tri sata pa smo ih odlučile potrošiti u Peschieri. Parkirale smo se (2 eura parking za sat vremena, ali auto ima tako lijep pogled na jezero i Alpe...a i auto je na godišnjem, ne?..a tek smo zadnji dan otkrile kako se možemo sparkirati samo malo dalje i ne platiti ništa - pa jesmo li hrvatice (na moju preveliku žalost) ili nismo?) i zasjele u onaj prvi birc. Onaj koji ima zavjese i cvjetne stolnjake i koji gleda na mostić i parkiralište koje ima divan pogled, a preko parkirališta i birc ima divan pogled (napomena, ujutro ima wc papira ali naveče nema, ponesite svoje maramice). Kavu smo naručile krivo, ali smo se sjetile kako naručivati dalje pa nije bio bed. Šljuknule smo to i krenule prošetati. Jutrom u Peschieri nema šetača, samo patke, izlozi, plakati (na talijanskom!!!) i zgodne uličice sa zgodnim kućama u raznim bojama (a ja bojoman) i tim šalaporkama i ...u stvari kao u nekim starijim i ljepšim gradovima kod nas na moru samo puuuuno ljepše jer to je Italija a ja sam njen obožavatelj. Nepristrana mišljenja ne uzimam u obzir.
Onda nismo mogle naći put kući (no, do kampa) ali to je bilo korisno gubljenje jer smo zapamtile pravi put za sva vremena i tih problema više nećemo imati!
Bilo je oko pola 10 kada smo već sve sredile na recepciji i kada smo oduševljeno izabrale mjesto 111 - bez gledanja, mi smo stare, iskusne poznavateljice kampa, znale smo odmah šta valja!
Bilo je već odavno prošlo podne kada smo uspjele sastaviti šator.
Dakle, šator je trosoban, namjenjen za četri osobe.
Nakon sat vremena natezanja sa šatorom, sa štapovima, špagama, sobama, kllinovima i kamenjem, došle smo do zaljučka da "šator za četiri osobe" u stvari znači da ti teba četiri osobe da ga sastave. Nakon još malo petljanja smo shvatile da smo idioti i da nismo provjerile dužine štapova pa smo kombinirale kratke sa dugim i ...no, da, kad smo ispravile situaciju šator smo podigle za desetak minuta. Uključujući sobe.
Kad smo se smjestile red je bio da odemo vidjeti koliko je topla voda.
Jezero nas je ugodno iznenadilo, nije bilo mrtvih punoglavaca a voda je bila prihvatljivo topla. Tako ugodno mlakuljasta da sad kad počinjem pisati o tome svaka me stanica tijela boli od želje da malkoc plivnem u njoj.
A koji je to osjećaj!
Kupam se u Gardi! Gardi! Voljenoj Gardi. Ne tamo nekavom bazenu, ne tamo nekakvom moru, ne! U Gardi. Plivam prema Gardalandu! Prema MovieStudiu. Šta ima bolje?
Kad sam se konačno izvukla iz vode vidjela sam moju suputnicu kako se mazi sa crnim kokerom koji se zvao Dio. Ako se ne varam, a ne varam se, jer već "rasturam" talijanski - Dio znači Bog. Ok, a ja mislila da je čudno psa nazvati Uscita (izlaz).
Spavale smo već u 8. Umorne kao umorna pseta.

Za one koji žele znati više:
ovo niste očekivale, ha?

20.07.2011. u 12:27 • 4 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	srpanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31