Čim je završio Big Brother (da, ovaj u kojem su namjestili pobjedu Marijani) spakirale smo zadnje sitnice, izljubile mačke i krenule na put. Pse nismo izljubile jer smo se kujetina već prije riješile. Cijelo popodne prije odlaska sam bila obezpasena. Najs. Koja sloboda :)
Napuštala sam svoju biološku domovinu vraćajući se onoj pravoj. Ova biološka me pokušala nagovoriti da ostanem na najbolji način na koji je znala. Putem do granice (Zagreb - Pasjak, ali autoputom samo do Bosiljeva) postavila je - što na cestu, što pored ceste - jednu srnu (koja nas je pogledala a onda se laganim korakom (koji je govorio; jebem vas dosadne) maknula sa ceste), tri lisice (no, da, moja suputnica je tvrdila da su to bile mačke, sve mi se čini da je njoj normalno da mačke imaju rep kao CatJan kad se boji), jež (na cesti, ali živ...i ostao je živ i kad smo mi prošle), vjeverica (iako je i nju htjela proglasiti mačkom). Nije uspjela. Graničari su nas zaustavili, poštambiljali i pitali kuda idemo. Nadala sam se tom pitanju i jedva sam ga čekala. Lago di Garda. Imamo li šta za prijaviti? pita on, gledajući na prepuno stražnje sjedalo. Ništa, odgovaram, idemo u kamp pa...
Onda nam je mahnuo a mi smo izignorirale Sloveniju. Uz strahovit napor samocenzure i potrebe da ne pljujem po drugim narodima i državama ovo moram napisati: a što bi sa Slovenijom nego ignorirale ju?
I onda Italija.
Znam, ja sam kreten.
Znam, ja sam manijakalna.
Ali šta da radim kada sam sva vatrometasta kada samo pomislim na Italiju. I sad zamisli osjećaj kada nakon godinu dana čekanja ponovo uđem u nju...gledam drveće pored kojeg prolazim i divim mu se, tako lijepo drveće ...ne, kod nas orasi, jabuke i hrastovi nisu ni upola tako lijepi...jel?
Iako, dalo bi se pričati i o tome, primjetila sam nasade drveća. Sadili ih po špagi, čini mi se. Koja ravnina! Dobro izgleda ali nisam sigurna da li ja, kaotična kakva jesam, odobravam takav red. Malo mi vuku na njemce sa tim preurednim drvećem. Pa onda kuće sa onim jebeno dobrim šalaporkama/žaluzinama, kako li se to već zove. Naime, daske nisu vodoravne, kao one u Severinu nego su okomite. Izgleda pomalo kao da je netko zakucao prozore, ono, napuštena kuća i to..ali kada ne bi bile tako zgodno ofarbane. I kuće i šalaporke. Ma, najs, šta reći.
Gledam talijane, ali u to doba jutra (tek je oko 5, 6) ih nema pretjerano puno na cesti. Što je dobro, jer naporno je zavidjeti i ovoj šačici ljudi. Pas mater, neki zbilja imaju sreće, zamisli, roditi se u Italiji. I ne samo to - svi oni znaju talijanski. Io? Non lo so.
Kad već spominjem talijane ne mogu ne spomenuti njihovu vožnju, sunce li im njihovo. Znam ja da ćemo svi mi kad tad umrijeti, ali kud se oni toliko žure? Ubacivanje rade skoro pa pod pravim kutom, gaze gas kao da ih je uhvatio grč u nozi....a o putokazima tipa; prije 100 metara ste fulali skretanje za Milano, Padovu, Gardaland...o tome neću ponovo.
No, ipak je išlo nekako, sklanjala sam se koliko mogu bržim, boljim i jačim autima (znači, svima, uključujući kamione), vozila kao baba od osadeset i dvije i zaljubljeno zvjerkala po mojoj nesuđenoj domovini...i došlo je i do onoga pravog putokaza: ajte dole, veli putokaz, tu vam je uscita za Peschieru.
Od prve smo našle onu cestu koja ide prema kampu i poljubile recepciju. Ok, nismo ju baš poljubile, ali nam je poliglotska teta na recepciji rekla da pričekamo deset sati, onda će se isprazniti neka mjesta a mi imati bolji izbor. Tako je i bilo, dobile smo najbolje mjesto! No trebalo je ubiti dva, tri sata pa smo ih odlučile potrošiti u Peschieri. Parkirale smo se (2 eura parking za sat vremena, ali auto ima tako lijep pogled na jezero i Alpe...a i auto je na godišnjem, ne?..a tek smo zadnji dan otkrile kako se možemo sparkirati samo malo dalje i ne platiti ništa - pa jesmo li hrvatice (na moju preveliku žalost) ili nismo?) i zasjele u onaj prvi birc. Onaj koji ima zavjese i cvjetne stolnjake i koji gleda na mostić i parkiralište koje ima divan pogled, a preko parkirališta i birc ima divan pogled (napomena, ujutro ima wc papira ali naveče nema, ponesite svoje maramice). Kavu smo naručile krivo, ali smo se sjetile kako naručivati dalje pa nije bio bed. Šljuknule smo to i krenule prošetati. Jutrom u Peschieri nema šetača, samo patke, izlozi, plakati (na talijanskom!!!) i zgodne uličice sa zgodnim kućama u raznim bojama (a ja bojoman) i tim šalaporkama i ...u stvari kao u nekim starijim i ljepšim gradovima kod nas na moru samo puuuuno ljepše jer to je Italija a ja sam njen obožavatelj. Nepristrana mišljenja ne uzimam u obzir.
Onda nismo mogle naći put kući (no, do kampa) ali to je bilo korisno gubljenje jer smo zapamtile pravi put za sva vremena i tih problema više nećemo imati!
Bilo je oko pola 10 kada smo već sve sredile na recepciji i kada smo oduševljeno izabrale mjesto 111 - bez gledanja, mi smo stare, iskusne poznavateljice kampa, znale smo odmah šta valja!
Bilo je već odavno prošlo podne kada smo uspjele sastaviti šator.
Dakle, šator je trosoban, namjenjen za četri osobe.
Nakon sat vremena natezanja sa šatorom, sa štapovima, špagama, sobama, kllinovima i kamenjem, došle smo do zaljučka da "šator za četiri osobe" u stvari znači da ti teba četiri osobe da ga sastave. Nakon još malo petljanja smo shvatile da smo idioti i da nismo provjerile dužine štapova pa smo kombinirale kratke sa dugim i ...no, da, kad smo ispravile situaciju šator smo podigle za desetak minuta. Uključujući sobe.
Kad smo se smjestile red je bio da odemo vidjeti koliko je topla voda.
Jezero nas je ugodno iznenadilo, nije bilo mrtvih punoglavaca a voda je bila prihvatljivo topla. Tako ugodno mlakuljasta da sad kad počinjem pisati o tome svaka me stanica tijela boli od želje da malkoc plivnem u njoj.
A koji je to osjećaj!
Kupam se u Gardi! Gardi! Voljenoj Gardi. Ne tamo nekavom bazenu, ne tamo nekakvom moru, ne! U Gardi. Plivam prema Gardalandu! Prema MovieStudiu. Šta ima bolje?
Kad sam se konačno izvukla iz vode vidjela sam moju suputnicu kako se mazi sa crnim kokerom koji se zvao Dio. Ako se ne varam, a ne varam se, jer već "rasturam" talijanski - Dio znači Bog. Ok, a ja mislila da je čudno psa nazvati Uscita (izlaz).
Spavale smo već u 8. Umorne kao umorna pseta.
Za one koji žele znati više:
ovo niste očekivale, ha?
Post je objavljen 20.07.2011. u 12:27 sati.